PROTIV NACIONALNOG JEDINSTVA

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 10.1.2014. u 10:45

Povezani članci

Foto: Š.G.

Zamislimosssss88888888, isključivo zabave radi (jer mi, za razliku od lijepog broja novinskih kolumnista, nije namjera baviti se agitacijom), da nad terminom „nacionalno jedinstvo“, kao i u slučaju one „narodne volje“, obavimo malu retoričku sabotažu, pa umjesto jedinstva umetnemo solidarnost, a nacionalno zamijenimo klasnim, i potom, prelazeći s riječi na djela, tu klasnu solidarnost – koja je dakle stupila na mjesto nacionalnog jedinstva – propagiramo odozdo, umjesto odozgo. Epilog takve inicijative, u odnosu na aktualne prijedloge, mogao bi ispasti zapanjujuće sličan: kada bi, naime, klasna solidarnost, potaknuta odozdo, doista zaživjela, sadašnje bi se političke elite po svemu sudeći konačno ujedinile, tako što bi bile zbrisane.

Piše: Viktor Ivančić

Od konca prošle godine, čiji je posljednji kvartal bio obilježen „referendumskim ratovima“ između konzervativnih šovinista i onih koji drže da to nisu, sve prodornije odjekuju vapaji za „nacionalnim jedinstvom“. Domaći novinski analitičari, i inače skloni tome da složno žvaču iste metafore, gotovo bez ostatka upozoravaju na „provaliju“ koja se otvorila „između dvije Hrvatske“ i prijeti usisavanjem čitavoga društva u mrak ništavila, pa je tu rupčagu potrebno pod hitno zatrpati, organizirati nekakvu radnu akciju što bi proizašla iz „nacionalnog konsenzusa“ i rukovodila se prioritetnim „nacionalnim interesima“. Završnu figuru ovoga skrbničkog žara eksplicirala je kolumnistica tiražnog dnevnog lista, i to već u naslovu svojeg blagdanskog komentara: „Došlo je vrijeme za veliku crveno-crnu koaliciju!“

Jedini spas od kataklizme, elem, leži u ujedinjenju političkih elita koje bi zajednički formirale vlast i samim time proglasile „nacionalno jedinstvo“ uspostavljenim. Autorica je povod našla u izjavi Tomislava Karamarka o tome da je „velika koalicija“ načelno moguća, uz uvjet da „ljevica u Hrvatskoj pokaže razinu odgovornosti kao u Njemačkoj“, jer „zašto dvije najjače stranke ne bi mogle imati iste ili slične stavove o nacionalnim interesima“, premda je šef HDZ-a odmah dodao kako mu ne pada na pamet ostvarivati bilo kakvu suradnju s „protunarodnim“ i „jugonostalgičarskim“ SDP-om. Svejedno, komentatorica smatra da je za vođu desnice to veliki iskorak, te sada – uživljujući se u ulogu političke svodnice – očekuje sličnu gestu s druge strane.

Ona drži kako je „crveno-crna koalicija“ i trasiranje budućnosti Hrvatske u bordo varijanti neophodno iz triju razloga. Pod jedan: „bez velikog saveza ljevice i desnice nikada se u Hrvatskoj neće okončati verbalni građanski rat, koji u posljednje vrijeme otvoreno bjesni“, i jedino bi politički pakt zaraćenih strana skinuo s dnevnog reda „nadigravanja oko ustaša i partizana“. Pod dva: da bi se Hrvatska izvukla iz gospodarske recesije i provela nužne reforme „mora doći do okupljanja svih nacionalnih snaga“. Pod tri: bez partnerstva dviju najvećih stranaka teško je u Hrvatskoj formirati stabilnu vladu, a „kabinet fragilne parlamentarne većine na svaki bi se šušanj mogao zaljuljati“.

Osim toga, komentatorica sugerira kako je i u međunarodnim krugovima prevladao sud da bi u Hrvatskoj moralo doći do zbijanja oko „nacionalnih interesa“, jer „diplomatskim kuloarima već neko vrijeme cirkulira scenarij po kojem bi pobjednik sljedećih izbora u Hrvatskoj trebao biti spreman na veliki nacionalni konsenzus“. Karamarko u tom smislu dobro „osluškuje znakove vremena“, a ti su, dakako, u Njemačkoj, gdje već nekoliko godina, na opće zadovoljstvo, traje čvrsti pragmatični zagrljaj između ljevice i desnice.

Tako nam je, pomalo bizarno, predočena i internacionalna dimenzija „nacionalnog interesa“, fenomen koji nije moguće ni razumjeti ni usvojiti bez čvrstoga oslonca na nepisani politički kredo koji je na ovim prostorima važeći od stjecanja državnog suvereniteta: Hrvati napokon samostalno odlučuju što je za njih najbolje, a najbolje je slušati tuđe direktive.

Nije mi, međutim, ovdje namjera polemizirati s autoričinim dramatičnim zazivanjem „crveno-crne koalicije“, makar se duboko ne slažem ni s jednim od razloga koje je za to navela: niti bi – pod jedan – „verbalni građanski rat“ (koji se, da ne bude zabune, vodi oko prava manjinskih zajednica na jednakost) trebalo stornirati pretvaranjem protivnika u kompanjone, a to će reći ljigavim kompromisom s otvoreno profašističkim stremljenjima, takvim da se valjda „ustaše“ i „partizani“ spare u nekoj svima prihvatljivoj domobranskoj formaciji; niti je – pod dva – za izlazak iz recesije nužno „okupljanje svih nacionalnih snaga“, pogotovo kada ni jedna od partijskih sila na političkoj sceni ne nudi suvisao i vjerodostojan ekonomski program; niti je – pod tri – nestabilna vlada nešto što bi građane trebalo plašiti, a „fragilna parlamentarna većina“ oličenje nesreće, uz napomenu da je aktualna vlast (koliko god to autorica, radi osnaživanja svojih argumenata, pokušavala usput krivotvoriti) u mnogo većoj mjeri stabilna nego što je uspješna.

Ono što s principijelnog stanovišta iritira – i što odzvanja poput pjevane mise iz središnjeg medijskog pogona – jest mistifikacija hrvatske nacionalne sloge. Što je to tako uzvišeno u „nacionalnom jedinstvu“? Što je to tako ohrabrujuće u plemenskom uniformiranju? Što je to tako privlačno u predodžbi monolitne zajednice koja će biti okupljena oko kulta nacije i, pod vodstvom svjetovnoga klera, moliti za izbavljenje njegujući jednoglasje?

Uz opasnost da zvučim bogohulno, primijetio bih da sva ta patetična slavljenja „nacionalnog konsenzusa“ oko „nacionalnih interesa“ i „nacionalnih prioriteta“ jedva da mogu biti išta drugo nego izraz žudnje za društvom prinudne beskonfliktnosti koje bi se rodilo uz alibi izvanrednog stanja. A logika izvanrednog stanja, budući da izvršnoj vlasti treba zajamčiti odriješene ruke, podrazumijeva suspenziju postojećih normi, e da bi one, jednom, iznova stupile na snagu kada se prilike „normaliziraju“: u ovom slučaju neutralizirana bi mogla biti – što god o njoj mislili – i sama parlamentarna demokracija. Jer ako nam je norma (na primjer izborna procedura) nužna zbog demokratskog legitimiteta, a stalno proizvodi probleme, trik je u tome da ona ostane na snazi tako što neće važiti, to jest da izvanredno stanje potraje što duže, ili pak – u idealnim okolnostima – bude permanentno.

„Nacionalno jedinstvo“ u pravilu je ideološka floskula kroz koju će se reklamirati prihvatljivost izvanrednog stanja. Zahtjev za homogenizacijom i borbenom gotovošću, uz magnetski učinak konfesionalno shvaćene nacije, sve je samo ne kompatibilan s vrijednostima demokratskog društva. Promotrimo li stvar iz povijesne perspektive, lako bi se dalo dokumentirati da su posljedice aktivnosti poduzimanih pod šifrom „nacionalnog jedinstva“, mjerene u ljudskim životima, najčešće imale razmjere katastrofa, sličnih onima kakve su iza sebe ostavljale institucionalne religije utemeljene na „ljubavi prema čovjeku“. Čak i benigna konstrukcija poput „Vlade nacionalnog jedinstva“ što je u Hrvatskoj ordinirala početkom zadnjeg rata, nasuprot „historijskoj važnosti“ koja joj se danas pridaje, bila je tek servisna služba Tuđmanove diktature.

Ukratko: nema tog pičvajza koji je pogubniji od dirigirane sloge! Da vjerujem u epska čuvstva, zalagao bih se za to da podrivanje „nacionalnog jedinstva“ bude patriotska obaveza!

Prepoznati danas uzor i „znakove vremena“ u njemačkom primjeru lakše je uz pomoć falsifikata, jer je pakt između ljevice i desnice u Njemačkoj bio jedini način da se oformi vlada, dok u Hrvatskoj nije takav slučaj, ovdje se ista formula servira s motivom „nacionalnog spasa“. S druge strane, dosta je jasno zbog čega se političkoj eliti i njenim medijskim promotorima njemački model ukazuje kao ideal: tamo sve tako zanosno miriše na bezbolnu reprodukciju oligarhije, na trijumf političke trgovine nad političkom utakmicom, na nježno obesmišljavanje izbornih rituala, ukratko, na samodovoljnost političke klase koja će, koristeći se suptilnim tehnikama nagodbi i stranačke diplomacije, biti u prilici da upravlja neometana od „narodne volje“ u koju se zaklinje. Odvijaju se izbori na kojima „svi dobivaju“, a „svi“ su – jasno – politički profesionalci. Od nekog vremena oni su uglavnom hibridna sorta, u isti mah i lijevi i desni, odnosno ni lijevi ni desni, odnosno neizbježni.

Budući da predstavnička demokracija, gdje je udio građana ionako odavno sveden na to da jednom u četiri godine ovjere garnituru koja će se od njih u što većoj mjeri otuđiti, neprestano proizvodi argumente za svoju izlišnost, a istovremeno je – u strahu da „kriza sustava“ ne bi eksplodirala i da vladajući poredak ne bi bio doveden u pitanje – dužna širiti legendu o svojoj presudnoj važnosti, događa se da ona poprima oblik trajnog paradoksa, kada se i sabotaža „volje naroda“ provodi u ime „nacionalnog jedinstva“. Otprilike s takvom ambicijom, u nešto primitivnijoj izvedbi, nudi se „velika crveno-crna koalicija“ na hrvatski način.

Vladajući savez ljevice i desnice kao vrhunaravni „nacionalni prioritet“ utoliko predstavlja i prodaju muda pod bubrege, jer se puko okupljanje političke klase – uz izliku u vidu izvanrednog stanja – izdaje pod firmom „nacionalnog jedinstva“. Pritom valja imati na umu da je nacionalno uvijek imaginarno, dok je klasno itekako realno: upravo zbog toga se u središnjem prostoru političkog govora o nacionalnom stalno propovijeda kao o konkretnom, dok se na sami spomen klasnoga kači etiketa nostalgične apstrakcije, nečega nedopustivog u racionalnoj političkoj diskusiji. Poredak, naime, ne smije biti ugrožen, a to znači da svaka ideja o „izlasku iz krize“ mora biti u službi reafirmacije sustava koji je tu krizu prouzročio.

Zamislimo, isključivo zabave radi (jer mi, za razliku od lijepog broja novinskih kolumnista, nije namjera baviti se agitacijom), da nad terminom „nacionalno jedinstvo“, kao i u slučaju one „narodne volje“, obavimo malu retoričku sabotažu, pa umjesto jedinstva umetnemo solidarnost, a nacionalno zamijenimo klasnim, i potom, prelazeći s riječi na djela, tu klasnu solidarnost – koja je dakle stupila na mjesto nacionalnog jedinstva – propagiramo odozdo, umjesto odozgo. Epilog takve inicijative, u odnosu na aktualne prijedloge, mogao bi ispasti zapanjujuće sličan: kada bi, naime, klasna solidarnost, potaknuta odozdo, doista zaživjela, sadašnje bi se političke elite po svemu sudeći konačno ujedinile, tako što bi bile zbrisane.