Zašto Njemačka podržava Dodika?

Povezani članci

• Osmominutna Hrvatska
• Grad u kojem tišina šuti
• Koliko para toliko i glazbe: Jasmin Mahmuzić & Dika Slezak na temeljima Žitoprometa
• VIKTOR IVANČIĆ: KRIŽANI KRIŽ
• Viktor Ivančić: Olovna slova
• Elvedin Nezirović: Oči Amy Winehouse

Moć velikih sila garantira kako i u ovoj godini neće biti promjena, ukoliko se ne pojave neke nove elite kojima će biti bitnije postići ravnotežu zadovoljstva umjesto ravnoteže nezadovoljstva konstitutivnih naroda i manjina u Bosni i Hercegovini. Stoga, opasno lažu političari koji izjavljuju kako je sudbina te države u rukama njenih građana i elita.

Piše: Ivan Brodić

Svaka je Nova godina novi početak što se  za nesretnu situaciju u Bosni i Hercegovini teško može reći. Kako sada stvari stoje, u Daytonu zacementirana ravnoteža nezadovoljstva sva tri konstitutivna naroda, kao i zaštita njihovih čelnika, mogla bi potrajati u nedogled.

Nije potrebno čitateljima objašnjavati kako je i na kojim dogovorima te na kojim postupcima nastala tzv. Republika Srpska, ono što je na početku ove godine, svima koji se nadaju nekom pozitivnom rješenju pat pozicije, potrebno osvijestiti jest koliko je na djelu premrežena diplomatska zaštita elita u BIH od strane dva najmoćnija subjekta odnosa na Balkanu, Rusija i Njemačke te posredno SAD-a.

Naime, poučeni iskustvima prije uvoda u dva svjetska rata na početku 20. stoljeća, kada je situacija s upravom u Bosni i Hercegovini otvorila pandorinu kutiju nezadovoljstava jednoga saveza, a uspjeha drugoga, devedesetih su godina velike sile dogovorom u korist nezadovoljstva sva tri konstitutivna naroda, o manjinama ne treba ni govoriti, odlučile ne ponoviti povijesnu grešku. Tako, u percepciji velikih sila, poglavito Njemačke i Rusije, tzv. Republika Srpska figurira kao onaj lokalni požar kojega vatrogasci ostave gorjeti nebi li paleći sitno raslinje spriječio požare velikih razmjera.

Prilikom dešifriranja ovoga ponašanja velikih sila valja imati na umu i to kako je prema Jeffreyu Gruppu i njegovu kapitalnom djelu Korporativizam diplomacija suvremeniteta neraskidivo premrežena sa korporativnim interesima. Ako u tu jednadžbu uvrstimo i tezu Williama Enghdala iz njegove knjige Stoljeće rata kako se tu radi gotovo isključivo o korporacijama koje se bave istraživanjem i prodajom strateških resursa poput nafte, plina ili vode, moći ćemo anulirati i preostale nepoznanice. Nije nikakva tajna kako se, kako putem Južnoga toka, tako i putem direktnih ulaganja, naftna kompanija Gazprom umiješala u tržište regije, kao što nije tajna kako anglonizozemska kompanija Shell, čiji je politički zaštitnik i Berlin, pretendira na poslove istraživanja rudnih bogatstava na teritoriju pod jurisdikcijom Milorada Dodika.

Na samome kraju prošle godine ovi su korporativni interesi ušli i u program velike koalicije u Njemačkoj, a javna je tajna kako su pregovori toliko dugo vođeni zbog zadovoljenja upravo tih interesa. Socijaldemokrati i demokršćani dogovorili su tim sporazumom strateško povezivanje s Putinovom vladom kako poradi zadovoljenja njemačkih potreba za plinom tako i poradi velikog ruskog tržišta. No, možda najvažniji motiv jest osiguravanje zajedničke kontrole nad ostatkom europskoga tržišta i pokušaj dogovornoga očuvanja mira u jeku aktualne ekonomske i političke krize.

U svemu tome nije zanemariv niti germanofilski lobi iz Hrvatske, koji doduše nema presudan utjecaj, ali ih se ponešto, kao ljude s terena i pita. Većina tih ljudi, mahom hrvatskih dužnosnika u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata, a danas “uglednih” gospodarstvenika opsjednuta knjigom koja je inspirirala tzv. križarske ratove dinastije Bush. Radi se o knjizi Samuela Huntingtona Sukob civilizacija. Iz perspektive te je knjige Republika Srpska, i njezin neupitni šef Milorad Dodik, ne samo garant mira nego i garancija kako islamski element neće izaći na područje Panonske nizine ili toplo more. Vrlo često o tome piše admiral Davor Domazet-Lošo!

Ako zbrojimo sve te intencije i njima pribrojimo navode neovisnih novinara o korporativnoj i političkoj korupciji kojom se koristi Dodikova klika konačno ćemo osvijestiti kako je i zašto tzv. Republika Srpska postala činjenica međunarodnih odnosa, diplomacije i međunarodnoga prava. Opasna je zabluda, u maniri Chamberlainova odnosa prema Hitleru, graditi mir na takvim konstrukcijama.

Moć velikih sila garantira kako i u ovoj godini neće biti promjena, ukoliko se ne pojave neke nove elite kojima će biti bitnije postići ravnotežu zadovoljstva umjesto ravnoteže nezadovoljstva konstitutivnih naroda i manjina u Bosni i Hercegovini. Stoga, opasno lažu političari koji izjavljuju kako je sudbina te države u rukama njenih građana i elita.