Marinko Čulić: Pomor institucija

Povezani članci

• Tomislav Marković: Otkud tolika mržnja prema Ženama u crnom?
• Hrvatska faktički ne priznaje BiH
• Tomislav Jakić: A ON ĆE ŽIVJETI I DALJE
• Pametno osuđuje politički napad na Cjelovitu kurikularnu reformu
• Koji su temelji ove Vlade?
• Svetlana Broz: Građani u svom strahu ne vide strah onih koji se njih plaše

U svakom slučaju, Hrvatska sada definitivno pruža sliku neuspješne zemlje, što je otpočetka zapravo i bila, a to se zorno vidi i iz otvorenog pisma sedamdesetak europarlamentaraca koji protestiraju protiv mogućeg referenduma protiv ćirilice. Dobro, njega su potpisali mahom lijevo-liberalni zastupnici, pa se ono može shvatiti i kao javno iskazivanje solidarnosti prema stranačkim kolegama u vrhovima hrvatske vlasti, ali sigurno nije samo to. Jer ono je upućeno “hrvatskoj javnosti”, dakle hrvatskom društvu u cjelini, što čak miriše na neki oblik mentorstva, pa i starateljstva, nad zemljom s posebnim potrebama. I ne samo da miriše, to jeste to.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Nitko to još nije registrirao, ali otkako je Hrvatskom krenula ova konzervativna kontrarevolucija, njene ključne državne institucije kao da su izgubile tlo pod nogama. Stvari su otišle dotle da čak više ne vrijede standardi po kojima se procjenjuju sve vlasti u svijetu, pa i ova naša. Njoj se, kada se baci pogled na ove dvije godine za njom, najviše predbacuje autoritarnost i bahatost, što u jednu ruku zaista stoji. Ali u drugu nimalo. Jer o kakvom autoritetu Milanovićeve vlade može uopće biti govora ako ona, kako se ovih dana pokazalo, uvodi radnu obavezu liječnicima na osnovu zakona koji nije na snazi već punih sedam godina? Ili o kakvom autoritetu nje i predsjednika Ive Josipovićamože biti govora ako se u svađi oko tekućih ustavnih promjena ona služi jednom, a on drugom verzijom teksta Ustava? Pa kada na Pantovčaku govore o 136. članku Ustava, to je u verziji kojom se koriste u Banskim dvorima desetak članaka dalje – njima to isto piše u članku 147. Valjda bi i dva pijanca, koji za šankom ispijaju tko zna koju po redu “putnu”, bolje sinkronizirali svoju fufljavu i konfuznu konverzaciju.

O čemu se tu radi, to, velim, još nije sasvim osviješteno. Možda je najbliže ili najmanje daleko od dijagnoze Josip Kregar, koji je ovih dana, najavljujući povlačenje iz saborskog Kluba zastupnika SDP-a, prvi progovorio o krizi političkog sustava, posebno u sferi donošenja odluka od strane ključnih državnih institucija. Ali kako to može značiti ovo i ono i doticati se ovoga i onoga, na traženje novinara, to je fokusirao na SDP. Pa veli da je u pismu Milanoviću zamjerio to što se, prepričano, ponaša previše nedemokratski unutar stranke, dok prema vani SDP, naprotiv, izgleda previše inferiorno i defanzivno, jer mu netko drugi nameće teme. Tko drugi, nije precizirao, a baš tu je poanta koja ovu priču povezuje sa spomenutom konzervativnom kontrarevolucijom, kao glavnim sadržajem hrvatske politike posljednjih mjeseci. Precizniji je bio Stjepan Mesić. On je još prije godinu dana ustvrdio, pa nedavno još jednom ponovio, da je ta kontrarevolucija počela onog trenutka kada je Josipović na prijemu u povodu oslobođenja Gotovine i Markača pristao da se na Pantovčaku pojave generali, i to u uniformama, koje je on prije više od deset godina kaznio slanjem u prisilnu mirovinu. I eto, tek time ova priča postaje usidrena u suštinu događaja koji nam se u posljednje vrijeme zbivaju pred očima.

Kada je prošlog tjedna propao pokušaj SDP-a i koalicijskih partnera da provedu promjene Ustava jer je Glavašev HDSSB u posljednji trenutak povukao pristanak za to, u Banskim dvorima jedva su suspregnuli bijes zbog tog “vjerolomstva”. Nije im palo na pamet da su vjerolomstvo zapravo napravili oni kada su pristali da u ustavne promjene idu sa strankom koja je samu sebe stavila van ustavnog poretka nakon što je odbila prihvatiti presudu Glavašu za zločine nad osječkim civilima. Također im nije palo na pamet da su ovim napravili i nešto puno gore, a to je pomor hrvatskih državnih institucija, koje su im nakon pobjede na izborima samo “iznajmljene” na četiri godine. A ne predane u njihove ruke da s njima rade što hoće i kako hoće. Nije to palo na pamet ni predsjedniku Josipoviću koji se, za njega neuobičajeno, grohotom podsmjehnuo propalom dilu SDP-a s HDSSB-om, očito zaboravljajući na spomenutu Mesićevu packu da je ništa bolji dil i on sam prethodno napravio. Zaboravio je također da je, zajedno s čelnicima svih drugih najviših državnih institucija (Milanović, Leko), u međuvremenu napravio još jednu sličnu svinjariju, kada je pristao da na nedavnoj komemoraciji u povodu pada Vukovara službenoj delegaciji bude priključen i optuženik za ratne zločine Tomislav Merčep. Štoviše, Merčep je tu očito imao ulogu neke vrste grudobrana protiv stožeraških protivnika ćirilice, što je sarkazam prvog reda, jer ako bi se birao šampion mržnje prema tom pismu i onima koji se njime služe, njega se ne bi moglo, ne bi smjelo mimoići.

Eto, o tome se ovdje radi. Hrvatske državne institucije zapale su u ruke ljudi koji, da se krivo ne razumijemo, zaslužuju podršku kada se te institucije nađu na udaru Josićevih veterana i katoličkih ajatolaha Željke Markić. Ali podršku gube čim čovjek shvati da oni te institucije brane povijanjem pred tim veteranima i ajatolasima, što se odmah reflektira i kroz povijanje sudstva i policije pred govorom mržnje, a u krajnjoj liniji i kroz uvodno spomenuti amaterizam ukupne državne vlasti. Uključujući njene vrhove. Uostalom, prava poplava referenduma koji se sada najavljuju zdesna, a koje zbog “izdajstva” HDSSB-a možda neće biti moguće spriječiti, računa upravo s time. Da su državne institucije zakazale, neke čak i dezertirale, i da to pruža mogućnost referendumašima da zauzmu ispražnjen prostor. Učinilo bi se to možda u suradnji s HDZ, a možda i ne, jer se korupcionaški repovi Karamarkove stranke ionako doživljaju kao smetnja s kojom je bolje ne imati doticaja, još manje posla.

Bilo kako bilo, prvi put od osamostaljenja zemlje imamo situaciju kada centri političke moći više nisu istoznačni s vrhovima državne vlasti, nego se spuštaju na niže katove društva. I još ostaje pitanje zašto se to ustvari dogodilo. Netko će reći da je vlast oslabila pod dobro organiziranim i sinkroniziranim udarima odozdo, ali jednako, vjerojatno i više, može se kazati da su ti udari uslijedili baš zato što se osjetilo da je ta vlast slaba. I to ne zato što ne bi raspolagala dovoljnim aparatom državne represije, iako po ponašanju policije i sudova u slučajevima Mamić, Šimunić i Jovičić i to stoji, nego još više što nema kreativnog političkog potencijala koji bi bio dorastao sadašnjem vremenu.

U svakom slučaju, Hrvatska sada definitivno pruža sliku neuspješne zemlje, što je otpočetka zapravo i bila, a to se zorno vidi i iz otvorenog pisma sedamdesetak europarlamentaraca koji protestiraju protiv mogućeg referenduma protiv ćirilice. Dobro, njega su potpisali mahom lijevo-liberalni zastupnici, pa se ono može shvatiti i kao javno iskazivanje solidarnosti prema stranačkim kolegama u vrhovima hrvatske vlasti, ali sigurno nije samo to. Jer ono je upućeno “hrvatskoj javnosti”, dakle hrvatskom društvu u cjelini, što čak miriše na neki oblik mentorstva, pa i starateljstva, nad zemljom s posebnim potrebama. I ne samo da miriše, to jeste to.