Marinko Čulić: Tri smetala u borbi za vlast

Uh, kako su se raspištoljili (još) glavni igrači u hrvatskoj politici: SDP, HDZ i Katolička crkva! Pred ulazak u 2014. godinu najavljuju velike pobjede, uglavnom jedni na račun drugih, i dobro, kamo sreće kada bi na tome ostalo. Ali, trojka se brusi da svaka od njih ima i spasonosnu formulu za izlazak iz ekonomske i političke krize, što već zvuči budalasto, jer je nejasno gdje je to spasonosno blago dosad skrivano. A ako ćemo se već zezati pitanje je i da li bi ova neuspješna zemlja podnijela odjednom toliku količinu uspjeha.

Pa ipak, alkemičari sretnije hrvatske budućnosti ne prestaju zasipati tim svojim formulama, već standardno kvareći baš ove blagdanske dane. SDP se hvali da je dobro odvozio prvu dionicu mandata, istina malo sporije nego što je želio, HDZ naprotiv tvrdi da je aktualna vlast ostavila za sobom „spaljenu zemlju“, a Crkva na usta Ivana Miklenića zaziva ‘prekretnički čas’, za što, veli, treba ‘promijeniti ljude’ na vlasti, pa čak i ‘oblik vladavine’. Što ovo zadnje znači nije jasno, a vjerojatno je i izrečeno tako da ne bude jasno, osim što u Banskim dvorima i na Pantovčaku mogu biti sigurni da je to za njih nešto loše.

Uostalom, sa crkvenih govornica već je rečeno za ovu vlast da je ‘nenarodna’, a njena ideologija čak ‘zločinačka’, pa iako bi u kršćanskom duhu bilo da se i takvima udijeli oprost, to u ovom slučaju očito ne vrijedi. I tu smo odmah na glavnoj poanti ove priče. Ono što vodeće tri institucije obećavaju na prijelazu dviju godina sadržinski je potpuno bezvrijedno i prazno, a puno je jedino međusobne netrpeljivosti, koja je već prešla i u otvorenu mržnju. Ali, apelirati na njih, kako neki čine, da ohlade glave i dogovore se o barem nekoliko ključnih pitanja za zemlju nema smisla, jer one i ne znaju što su ta ključna pitanja. A ako i znaju nemaju pojma što bi s njima počele.

Sunovrat ‘sveta tri kralja’

SDP i koalicijski partneri, recimo, znaju da se od njih očekuju pomaci najviše u ekonomiji. Ali pritom se tvrdoglavo povode za modelom ekonomske obnove nametnutim iz Europske unije iako on ni tamo ne daje rezultata, a nemaju petlje suprotstaviti se tom modelu, još manje sposobnosti da smisle neki novi. S HDZ-om stvari stoje sasvim isto. Ni on nema nikakvog rješenja za ovu recesiju, štoviše na nedavnom ‘Svehrvatskom gospodarskom forumu’ osramotio se upravo frapantnom prizemnošću i banalnošću ‘recepata’ koje je ponudio. Ali, svejedno, evo, traži da se na proljeće raspišu izvanredni izbori, iako, budimo ozbiljni, ni sam nema blage veze što bi s vlašću da je osvoji.

Zato i gura ove svjetonazorske teme vezane uz obitelj, seksualnost i slično, svjesno navodeći vodu na mlin Crkvi, koja je tu ‘doma’, i kojoj je Karamarkova stranka manje-više otvoreno prepustila vodstvo nad sadašnjom konzervativnom (kontra)revolucijom. I sada gledamo Katoličku crkvu prvi put poslije skoro jednog stoljeća kako se pokušava direktno uključiti u politiku, što nije slučajna vremenska rupa, jer u hrvatskoj političkoj tradiciji kler koji poželi na vlast nikada nije dobro prolazio. A svi su izgledi da će tako i sada biti. Jer, pogledajmo što nama sada zapravo dolazi s Kaptola.

Crkva napokon ima pred sobom Hrvatsku kakvu je željela, etnički homogenu kao što je rijetko koja druga zemlja u Evropi. Ali umjesto da je nastoji evangelizirati barem u skladu s modernim i humanim trendovima u samoj Rimokatoličkoj crkvi (Bergoglio, Wojtyla, Montini, Roncalli..), sada je ona dijeli i zatupljuje po šavu najkonzervativnijih svjetonazorskih stavova o braku, umjetnoj oplodnji, spolnosti… A jedino u čemu se ovog trenutka uprla ujediniti Hrvate jeste civilizacijski retrogradna mržnja prema ćirilici, što je daleko najniža točka na koju se ovdašnja Katolička crkva sunovratila od Drugog svjetskog rata do danas.

Bepo Grillo za vratom

Čak je i Europa, za koju se, u pravu su vukovarski stožeraši, ne može reći da ‘gine’ u zaštiti nacionalnih manjina, zbog toga ipak morala reagirati. Sedamdesetak europarlamentaraca javno je protestiralo zbog mogućeg referenduma protiv ćirilice, izražavajući bojazan da to može traumatizirati stanje ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Europi. A to je manje-više otvoren poziv Vatikanu da se ni on ovdje ne može držati po strani, kao sada, nego da mora nešto poduzeti. Po svemu sudeći, do HDZ-a su još prije došli ovakvi signali i odrekao se spomenutog referenduma, ali još je zanimljivije nešto drugo.

‘Obiteljaši’ Željke Markić drže se primjetno rezervirano, čak neki od njih javno govore da ćirilica nije dio njihove političke agende, što može značiti da im je smisao za pragmatizam razvijeniji nego na Kaptolu. I tu je još jedna poanta ove priče. Tri vodeće institucije ponašaju se kao ‘sveta tri kralja’ hrvatske politike, od kojih svaki želi osnovati svoje kraljevstvo nad istom zemljom, a ne shvaćaju da to ne samo da nije moguće, nego otvara prostor četvrtima, petima.. da se u njega ubace. I tako smo dobili ovu referendumašku ‘alternativu’, koja je, istinabog izvrsno organizirana, ali kako njeni lideri najčešće dolaze iz potpuno marginalnih stranaka (Hrast, HČSP..), jasno je da su za to zaslužniji feleri te tri institucije.

Karamarko je u nedostatku i najmanje političke imaginacije krenuo u ‘retuđmanizaciju’ okretanjem totalno udesno, nadajući se da će time istisnuti SDP, što se nije dogodilo, naprotiv ta je stranka baš u tome našla trenutno najčvršći oslonac. Ali se jeste dogodilo da je Karamarko ovim ojačao vanparlamentarnu desnicu i to u mjeri koja sada ugrožava i njega samoga. Dalje, Milanovićev SDP digao je, na tragu Račana, sidro od tradicionalne hrvatske ljevice i sada traži novo sidrište, ali kako je ljevica diljem Europe u dubokoj krizi identiteta, ostaje bezglavo plutati, nesiguran gdje uopće pripada. Napokon, Katolička crkva toliko je navalila izbrisati zadnji trag ateizma u zemlji u kojoj ateista jedva da još ima, da to počinje sličiti na novi izgubljeni rat s vješticama.

Ali, badava sve. Tri glavne institucije ponašaju se kao uklesane u kamenu za vječnost, iako sliče na tri smetala koji se nadmeću za vlast, pa im još danas može početi puhati za vrat neki gabrićevski Beppe Grillo, ili markićevski povratnik iz dijaspore (ako ublaži protestantsku filozofiju minimalne i škrte države). A već sutra tko se sjeti.