Anus miserabilis hrvatske lingvistike?

Povezani članci

• Brendovi koji su ponos BiH: Sarajevo Film Festival
• VIKTOR IVANČIĆ: O USTAŠIJI
• Mostarska gimnazija: Primjer kako kamuflirati segregaciju u školama
• RAT PROTIV EUTANAZIJSKE MAFIJE
• VIKTOR IVANČIĆ: ZAMRAČIVANJE SVJETLA RIJEČI
• Kofer

Godina 1905. zapamćena je u egzaktnim znanostima kao “Anuus mirabilis” – čudesna godina, prekretnica u suvremenom prirodoznanstvenom shvaćanju svijeta. Te je godine Albert Einstein publicirao pet svojih revolucionarnih radova, od kojih mu je jedan donio Nobelovu nagradu za fiziku, dok je drugi – “Specijalna teorija relativnosti” – izazvao niz napadaja na njega kao naučnika, Židova i ljudsku osobu. Osupnut time, Einstein se prihvatio posla revidiranja svoje teorije kako bi je, “zbog mira u kući”, pomirio sa klasičnim, newtonovskim shvaćanjem svijeta. Izdao je takozvanu “Pomirbenu specijalnu teoriju relativnosti”, a kasnije – sluteći napadaje sa istih strana koje su ga već popljuvale – i “Pomirbenu opću teoriju reltivnosti”. Tako je konačno, na tlu svjetske fizike zavladao blagotvorni mir, zahvaljujući autoru koji nije bio ni lijevo ni desno, već se isključivo rukovodio principom tolerancije među ljudima. Upućeniji znaju da ovaj odlomak sadrži hrpu budalaština; shvaćaju također da znanost nije znanost ako čini kompromise radi “mira u kući”, i da naučnik nikada nije ni lijevo, ni desno ni u centru, već uvijek i samo na tragu znanstvene istine!

 Godina 2013-ta, biće u hrvatskoj intelektualnoj javnosti zapamćena po tiskanom izdanju novog “Hrvatskog pravopisa”, a kod manjine kritičnijih, kao godina posrtaja hrvatske lingvistike.

“Radna inačica našeg pravopisa plod je dugotrajnog i mukotrpnog rada 15 doktora filoloških znanosti, prihvatilo ju je Znanstveno vijeće Instituta u kojemu sjede 23 doktora znanosti koji su nekoliko dana na maratonskim sjednicama raspravljali o svakom rješenju, svakoj točki pravopisa.”,

kaže ravnatelj “Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” dr Željko Jozić. Na predstavljanju štampanog izdanja, on govori:

“Kao najmjerodavnjia institucija za pitanja hrvatskoga jezika Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je od samog početka pisanju pravopisa pristupio krajnje odgovorno, ozbiljno i studiozno,… Kako je pravopis stvar dogovora, tako smo mu i pristupili pa je tijekom javne rasprave više od 400 jezikoslovaca i stručnjaka dalo svoje primjedbe i sugestije, od kojih smo argumentirane djelomično ili u potpunosti usvojili…”

Tokom izrade verzije za javnu raspravu, izjavljuje:

“Rekli smo idemo s pravopisom pomirbe, svim pravopiscima i jezikoslovcima želimo dati priliku da se izjasne.”

  Pa, da pokušamo laički preispitati što je ta hrpa doktora znanosti izmudrijala nakon svojih maratonskih sjednica, kako je to ona – vodeći se isključivo znanstvenim argumentima (jer su valjda i poradi vještine služenja njima stekli svoje titule, a ne po babi i po stričevima) – došla do znanstveno zasnovanog “Hrvatskog pravopisa”. Prvi posrtaj su cijenjeni doktori napravili već u samom početku pristupa poslu. Otprilike prije gotovo dvije godine, dr Jozić saopćava javnosti mudru, no nimalo znanstvenu misao:

“Plan je da pravopis bude dovršen do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a termin je svima poznat: 1. srpnja sljedeće godine.”

koju je potom višestruko potvrđivao:

“Osim toga, hrvatski jezik ulazi u Europsku uniju kao 24. jezik i bilo bi pomalo neozbiljno da europskoj administraciji ne znamo, primjerice, ni objasniti zašto je pogrešno pisati ‘pogrješno’ (ili obrnuto)”

Misao iz koje slijedi da je cilj radne grupe bio politički, a ne naučni – dokazati Evropi da u Uniju ulazi zemlja visokih i samosvojnih kulturnih tradicija, i usput staviti nešto melema na hrvatski kompleks manje vrijednosti. Naime, znanstvena istraživanja – a niti primjena znanosti – ne može se limitirati nekim unaprijed fiksiranim terminima. Kao: do Higgsovog rođendana otkrit ćemo “božju česticu”. Tako je barem u pravoj znanosti, a vjerojatno se većina doktorskih suradnika na pravopisu kune kako se oni upravo takvom i bave. Kako je ministar Jovanović više puta najavljivao svoja očekivanja da se pravopis donese do spomenutog datuma, te nije krio svoje zadovoljstvo:

“Drago mi je što donosimo pravopis prije ulaska u EU. To je sjajan posao – izjavio je ministar Jovanović, koji je već najavio da će nova generacija udžbenika 2014. godine biti usklađena s novim pravopisom.”,

više je no jasno koji je movens tjerao bataljon navodnih znanstvenika na izradi pravopisa. Prava znanost predstavlja strpljivi, stručni, vremenskim rokovima nelimitirani rad, bez kompromisa sa ičim drugim doli sa činjenicama. No, eto, kad su već obećali javnu raspravu, da vidimo kako je to (obećanje) izgledalo

“Rječnik će se upotrebljavati u obaveznom obrazovanju kroz iduće četiri školske godine. Za to vrijeme nastavnici i učenici slobodni su upotrijebiti varijantu po vlastitom izboru, a nastavnici pritom nemaju pravo kažnjavati učenike zbog upotrebe bilo koje od dviju varijanti. U te četiri godine pratit će se učestalost obiju varijanti u upotrebi. Nakon isteka toga perioda Ministarstvo će izraditi definitivni osnovni pravopis… Polazi se od načela da odlučujući utjecaj na formiranje jezika, pa prema tome i pravopisa, ima javni govornik, kojeg primjenom i razradom slijedi lingvistička struka, zajedno s glavnim korisnicima – piscima, prevoditeljima, nakladnicima, novinarima, a u školama i nastavnicima.”,

govorio je ministar prosvjete i obrazovanja, već spomenuti Jovanović. Kaže on dalje:

“U rječniku će se ravnopravno tretirati obje osnovne koncepcije hrvatskog pravopisa koje su u upotrebi, a temeljno su izražene u pravopisima Anić-Silić s jedne i Babić-Finka-Moguš s druge strane (neću – ne ću; strelica – strjelica; zadaci – zadatci)”

Savršeno, brzopleto bismo zaključili da nije ranije spomenutog neznanstvenog pristupa, pa – ipak nije. Jesu li jedini javni govornici učenici osnovnih i srednjih škola, da se samo njih prati u slijedeće četiri godine? Ni najmanje! Citat je iz 2012-te, a već nakon godine dana slijedi:

“Ništa ne branimo, samo preporučujemo… Ništa ne zabranjujemo, ali morali smo zbog škola reći što je preporučeno jer dvojna rješenja za škole nisu dobra, a akademici, ako žele, neka pišu ne ću odvojeno”

objašnjava Jozić, na tragu odjednom promijenjenih ministrovih izjava:

“Ali, Institut navodi što je preporučeno poput ‘neću’ sastavljeno, a što se eto smije, poput ‘ne ću’ – rastavljeno. Kako je otkrio resorni ministar Željko Jovanović, ovo prvo bit će obvezno u školama.”

Eto djeco, sasvim slobodno, bez bojazni od negativne ocjene, koristite obveznu uputu svog ministra prosvjete, kako biste postali pismeni – za razliku od nepismenih akademika, kojima ćemo tolerirati nedoučenost. Ta, ionako ste vi naša budućnost a oni tek atavistički fosili prošlosti. Kad nam država propisuje slobodu, to je onda stvarno sloboda – od samoga sebe i svoje neovisne ličnosti; kako bi vas inače mogla podvrći kontroli kad porastete? Uostalom, zar isti Institut, uz asistenciju Matice Hrvatske i stranke Hrvatskih laburista, već ne radi na zakonu o upotrebi hrvatskog jezika? Nakon samo mjesec dana javne rasprave, uz učešće oko 400 osoba – vjerojatno mahom lingvističkih stručnjaka i „stručnjaka“ – čime je isključeno propitivanje jezičnih navada cjelokupne javnosti od oko 4.5 milijuna duša kao i četverogodišnje praćenje jezikoslovnih običaja školaraca, novi pravopis već je preporukom ministra postao obavezan za upotrebu u osnovnim i srednjim školama. Time prestaje vrijediti preporuka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za uporabu Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama od 16. veljače 2005.

Vratimo se mi ponovno znanstvenoj zasnovanosti “pravopisa pomirbe”. Autoru je poznato kako je dr Jozić – nakon principijelnih primjedbi stručnjaka koji se ne slažu s nekim pretpostavkama na kojima je pravopis zasnovan – privatno izjavljivao da “mora praviti kompromise s desničarima”. Jeli to morao samo on, ili je cijeli njegov suradnički tim bio pod pritiscima; koga – desničara ili svog ravnatelja kojega su isti pritiskali – nije mi poznato. Ali mi je itekako znano da kompromise prave ljudi nesigurni u sebe i snagu vlastitog položaja, te mehanizama kojima raspolažu. I Chamberlain je pravio kompromise sa Hitlerom, i Milanović svojim postupcima pravi kompromise sa desnicom u pogledu ustavnog statusa braka ili, primjerice, bulazneći kako “antićirilićari” u Vukovaru nisu napravili nikakvo kazneno djelo blokirajući prolaz cijeloj vladi. Kompromis je u principu često poželjan, međutim ne i sa fašistima i krajnjom desnicom, a napose ne u nauci. On odiše nepovjerenjem u vlastite pretpostavke koje se stavljaju na uvid javnosti kao znanstvena istina, kao i zebnjom pred oponentima. On odiše strahom od onih protiv kojih jedino hrabrost pomaže. Dobro kaže Predrag Lucić: “tko fašizam smatra dostojnim šutnje, taj stvara šutnju dostojnu fašizma”. Jezični pak kompromisi samo stvaraju prostor za nove sukobe, jer će svi biti nezadovoljni, što u praksi već pokazuju hrvatske nacionalističke utvrde – Matica hrvatska i HAZU. Treba jasno, glasno i doslijedno, temeljem naučnih činjenica ustati u obranu jezika i marginalizirati nacionaliste, ali niti ne dozvoliti neznanstvene kompromise. Oni koji to danas javno čine, znanstveno zastupajući tezu o zajedničkom policentričnom jeziku, na žalost ne raspolažu polugama vlasti; možda prije na sreću, jer mi se čini da je politika još stariji zanat od onog “najstarijeg”. Dobro se prisjetiti jednog kompromisera između hiljadupetsto godina stare Ptolomejeve geocentrične i suvremene kopernikanske, heliocentrične teorije sunčevog sustava. Bio je to Tycho Brahe, koji je svojim pokušajem pomirbe nepomirljivog – istine i laži – narodski rečeno ostao u položaju „ni vrit ni mimo“, te mu teoriju spominjemo tek kao egzotični egzempl

 Za sam kraj ostavimo ministrovu izjavu, koji je “napomenuvši da za njega nepismeni tekst nema jednaku vjerodostojnost kao onaj napisan po svim pravopisnim pravilima,… ustvrdio da je Institut pokazao i kako treba donositi odluke u Hrvatskoj.”. Poznati hrvatski jezikoslovac proglasio ju je “katastrofalnom, jer precjenjuje značaj pravopisa u tekstu, uzdižući formu iznad sadržaja”; komentar posve u skladu sa suvremenim lingvističkim nazorima o jeziku, kao prvenstveno sredstvu sporazumijevanja među ljudima, utoliko vrijednijem koliko ga više nas razumije. Ovo izdizanje forme ponad suštine nije doli opća karakteristika formalnih demokracija. A i mnogi ljudi, možda čak i većina, ne umije se – zaslijepljena vanjskim oblicima – probiti do suštine stvari. I u javnom i u privatnom životu. Prema izgledu se bira partner i automobil, modnim detaljima ili plastičnim operacijama prezentiramo javnosti o sebi poželjnu sliku, pa zašto se onda po prividu ne bi ocjenjivala i istina. Možda kao posljedica nedovoljne evolucije ljudskog roda, a možda i stoga što im forma pruža dobar štit za promicanje vlastitih interesa, zaštitu privatnosti i sličnih stvari kojima je pristup javnosti zabranjen. Za ovo drugo je posve razumljivo, no ono prvo je već krajnje upitno, posebno u kleptokracijama poput ovih regionalnih. Takvima je vrlo lako manipulirati. U stvari, ovo je krajnje paradoksalno; dok gledaju da te opelješe gdje god stignu, jedina stvar koju ti nastoje uvaliti je ona koju već posjeduješ i ne trebaš je u njihovoj verziji – tvoj jezik! I to čine na podao, neznanstveni način, koristeći politiku kao polugu moći, dok se istovremeno izmiču sučeljavanju sa svjetskim stručnjacima za slavistiku, kao što je to bilo na skupu u Sarajevu, održanom prije dvije godine u organizaciji njemačkog Goethe institute, te austrijske i švicarske ambasade. Uz sudjeovanje nekih domaćih lingvista i najvećeg svjetskog stručnjaka za policentrične jezike Ulrich Ammona, svi pozvani mostarski kroatisti odbili su suočiti svoje ideje sa shvaćanjima svjetske lingvističke znanosti.

Autor teksta nije niti akademik, niti lingvista, niti ga obavezuju bilo čije preporuke glede jezika kojim već desetljećima govori (primjerice, preferira neću pred ne ću, ali nikome tko čini suprotno ne zanovijeta, niti mu je hrvatstvo, srpstvo ili bošnjaštvo – uključujući njihova jezična idolopoklonstva – mjera ljudskosti). A doživi li, na žalost vrlo vjerojatno, odbijanje svojih tekstova radi formalnih pravopisnih razloga, ostat će mu utjeha: svaka sila za vremena, a svaka prava znanost za sva vremena! Bulumenti pak purističkih kroatista koji ne znaju sagledati da štokavci govore jednim policentričnim jezikom, koji nastoje vlastitu varijantu satjerati u jezični geto nerazumijevanja radeći na udaljavanju umjesto približavanju ljudi, naroda i jezika, savjetujem da se ostave ćorava posla. Radije neka se pogledaju u ogledalo i priupitaju, jesu li ugledali znanstvenika ili pseudoznanstvenika?