Željka & Želimir d.o.o.

Povezani članci

• Zvonimir Nikolić: Izbori
• Novinari su slobodni… da pišu sve što im se naredi
• Hrvatska i BiH surađivat će u procesuiranju ratnih zločina
• Potpuno beskorisni
• Znâ li patrijarh Porfirije popraviti katoličko-pravoslavne pokvarene telefone?
• Stipe Šuvar – čovjek koga su mrzili i hrvatski i srpski nacionalisti

Nekako mi je tužno i besmisleno govoriti o tužnom i besmislenom Zoranu Milanoviću koji ove nedjelje nad glasačkom kutijom nije bio u stanju prosloviti ništa smislenije ni suvislije od toga da mu je referendum na koji je, još sav krmeljiv, izišao odmah po otvaranju birališta i za čije mu održavanje pripadaju neosporne povijesne zasluge – »tužan i besmislen«.

A ne bi bilo lijepo ni da bilo što kažem o njegovoj nešto kasnijoj izjavi pred šibensko-kninskim SDP-ovcima kako je taj »ružni referendum« na kojemu je objeručke sudjelovao i još k tome pozvao građane da ga u tome slijede – »prikrivena homofobija«. Nadasve ružno bi bilo da se osvrćem na njegovo jutrošnje obećanje dano u Osijeku kako »referenduma o ćirilici neće biti dok je on živ«, budući da je zemlja koju Milanović izvodi na tužne i ružne referendume, prema upravo objavljenim podacima Eurostata, dospjela u sam europski vrh po stopi samoubojstava.

Ostavimo stoga Zorana Milanovića s njegovim sumornim mislima o besmislenosti, otužnosti i ružnoći posla kojim se bavi i života za koji na tako nepametan, neveseo i nelijep način zarađuje, pa udrimo njegovu brigu na narodno veselje i dajmo još malo prostora gospođi Željki Markić, koja je smisao svoga života dosegla kada se – zahvaljujući indolenciji, lijenosti i neodgovornosti nesretnika i besmislenjaka koji vladaju ovom zemljom – od anonimne dilerice kontracepcijskih pilula prometnula u ikonu hrvatske konzervativne revolucije i koja nam sada veselo i ponosno objašnjava zašto je akreditaciju za praćenje završne referendumske fešte »U ime obitelji« odlučila uskratiti Hrvatskoj televiziji, Novom listu i ostalim medijima prema kojima ne osjeća obiteljsku prisnost.

»Zašto smo to odlučili?« – šarmantno šušketa Željka kao da je s odličnim uspjehom završila tečaj govorništva kod profesora Ćire Blaževića i na pitanje što ga je postavila samoj sebi spremno odgovara, sama i svojim riječima: »To smo odlučili napraviti zato što smo smatrali da smo izvršili svoju dužnost prema građanima, prema biračima.«

Pročitajte tu izjavu još jednom, još dvaput, još triput i ako ne vjerujete meni, potražite snimku koja postoji unatoč tome što je nisu zabilježile kamere i mikrofoni ni HTV-a, ali ni Nove TV ni RTL-a, pa čujte i počujte prigovor gospođe Markić na račun Hrvatske televizije koja o referendumskoj inicijativi »nije nepristrano i objektivno informirala, što je bila njena dužnost«, a potom i čuđenje čelnice uimeobiteljskog pokreta nad »činjenicom da su se dvije komercijalne televizije, nakon što smo uskratili akreditaciju Hrvatskoj televiziji, solidarizirale s njom«, a što se – po njezinu mišljenju – »dogodilo po prvi puta u slobodnom svijetu gdje postoji tržišna privreda«.

Čujte i pogledajte kako se tržišna privrednica Željka Markić u kongresnoj dvorani Hypo-banke – gdje je svojom markantnom pojavom zasjenila i onog amblematskog plavog nilskog konja – snebiva nad neposlovnošću koja vlada u hrvatskom medijskom prostoru, za razliku od slobodnoga svijeta u kojemu »obično kad jednoj televiziji netko uskrati pristup nekim informacijama, njene konkurentske televizije su presretne«.

Poslovnoj ženi takvog formata – k tome još i znakovito ukotvljenoj u prostorijama banke čije poslove zli jezici najčešće vezuju uz pokojnog Haidera i nepravomoćno osuđenog Sanadera – naprosto ne ide u glavu zašto su se komercijalne televizijske kuće poput Nove i RTL-a oglušile o poslovnu ponudu koju im je uputila kada je HTV-u zabranila pristup uimeobiteljskom tržištu informacija, ali nju čak ni njihova neposlovnost neće skrenuti s njezina, kako je rekla, »povijesnog hoda za našu domovinu«. Jer Željka Markić je pred Bogom i Hypom kazala kako »ova situacija u kojoj mi imamo jedan monolitni savez između tri nacionalne televizije koje, umjesto da su konkurentske, jedna drugu potpomažu u bojkotiranju građana i građanske inicijative, govori da imamo još jako puno posla na širenju demokracije u Hrvatskoj«.

Pa ako medijske kuće u Hrvatskoj i nadalje ne budu imale sluha za poslovanje sa Željkom Markić, naći će se već netko tko zna kako se posluje »u slobodnom svijetu gdje postoji tržišna privreda« i tko ne zazire od poslovnih aranžmana s poslovnjačom takvog profila. Ako nitko drugi, naći će se – s Božjom i Hypovom pomoći – današnji zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije msgr. Želimir Puljić, koji je s Markićkom počeo trgovati još kad je nosio mitru dubrovačkog biskupa i kad nije mogao znati da je ona »ovako hrabra žena koja zastupa općeljudske i kršćanske vrijednosti i da će se ovako angažirati oko braka i obitelji«. A da je znao, on bi joj tada po još smješnijoj cijeni prodao crkveno zemljište na Šipanu, da si tamo sagradi katolički skromnu vilu s bazenom u kojem će se – ushtjedne li joj se – brčkati s jednako dražesnim Hypkom u prirodnoj veličini.

Budući da i na području Zadarske nadbiskupije ima crkvenih placeva pogodnih za prodaju po posebno povoljnoj cijeni, msgr. Puljić bi mogao nastaviti uspješnu poslovnu suradnju sa Željkom Markić. On njoj jeftino zemljište, a ona njemu zauzvrat, naprimjer, referendumsku kampanju za povratak Zadarske nadbiskupije u okrilje Crkve u Hrvata nakon, evo, više od osam desetljeća otkako se Arcivesovia di Zara nalazi pod izravnom jurisdikcijom Svete Stolice.

Pa da onda čujemo msgr. Puljića – koji se po preuzimanju časti zadarskoga nadbiskupa proslavio domoljubnom izjavom da »status Zadarske nadbiskupije nije neki gorući problem Crkve« – kako na svetoj misi uoči referenduma apelira na vjernike: »Digni svoj glas, brate i sestro, pred agresivnim ponašanjem protunarodne vatikanske ideologije, pa demokratski mirno i staloženo, svjesno uz pomoć pera i papira brani zdrave stavove Hrvatske biskupske konferencije!«