Božica Jelušić: SAMO RIJEČI

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Čista zemlja
• Hemingvejeva književna zaostavština
• Jovan Nikolaidis: “SVE JE POŠLO NAOPAČKE ZA KUCE I MAČKE!”
• Bajtal: Ovo je knjiga koja jezikom moralne pobune autora razbija projektovano zadanu šutnju etno-ideologa
• Miloš Vasić: Sv. Novak od Wimbledona
• Druga opsada Sarajeva

Foto: Eva Psarrou

Od sveukupne imovine, skupljane tijekom života, a u koju sam se tako naivno pouzdavala, meni su ostale samo riječi. U mladosti sam ih vidjela kao šarene igračke, pribor za žongliranje, punjenja za vatromete; kao sredstvo kojim možeš obznaniti svoje postojanje u svijetu, a da to bude čujno, vidljivo i primjetljivo. Veoma rano, međutim, osjetila sam njihovu težinu i ozbiljnost, lijevajući olovo iskustva u svoje papirnate lađice.

Odgovornost za riječ, pomnja oko njihove preciznosti, postale su mojim načelom. A dakako, tu je (bio) i Mallarme: “Vulgarnost ljudi izbija na beznačajnim mjestima njihova postojanja. A vulgarnost pisaca na mjestima bez “učinkovitosti” u njihovim djelima”. Nastojala sam svoje riječi učiniti učinkovitima: da točno prenesu osjećaj, da nekome dadu estetski užitak, da utješe, upozore, opomenu, fokusiraju pozornost, prošire srdačnost, eleviraju duh, nadahnu druge na kakvo nezamjetno, ali korisno djelo bližnje i za prirodu, za zavičaj, duhovnost, bratstvo ljudi, potrpljivost bližnjih. Jednostavno: da djeluju tamo gdje treba, na način najprikladniji za prigodu i svrhu. Također, da ukažu na zamke zloporabe govora, na skrivene nakane obmanitelja i rušitelja ispravnog poretka. A ja, da ostanem pritom “dopola u sjenci”, kako je Učitelj uzvišenog ponovo negdje primjetio.

Znam razliku između blistave rječitosti i izbora pravih riječi u pravom trenutku. Razina smisla i visina slovostaja nikada ne bi smjele pasti ispod onog idealnog humanizma, da riječi u čovjeku izazovu UNUTRAŠNJE OBASJANJE. Da poslije dodira s njima, u njemu nastupi hipostaza ili da u bistrini uma donese valjan i neoboriv sud. Napokon, u zreloj dobi spoznajem, s riječima je divno baratati i kao s notama, kako veli moj prijatelj, spominjući pri tom Mozarta. Kad bi čovjek posjedovao sve riječi koje treba u budnom i priprtavnom stanju, te ih samo preslagivao u stanovite forme-pjesme, eseje, molitve, homilije, pripovijetke, bilo što- ne stvarajući koncepte, ne zahtjevajući priprave ni posebne okolnosti, to bi doista bilo gotovo božansko stanje, kad riječi djeluju jednako dobro i snažno u trenutku izricanja, kao i sub specie aeternitatis, sa stanovišta vječnosti.

B. Jelušić, Refleksije i zapisi, 2013.