Ruža Tomašić izručila Vukovar EU-cenzorima!

Povezani članci

• Online nastava: Budućnost nastavnog procesa ili njegov suicid?
• Poštovanom građaninu
• Sjećanje na ubijeno, nestalo i izbjeglo stanovništvo Zapadne Slavonije i Bilogore
• Hračak u vreći
• Ku Klux MUP
• Kome su jučer zakazali birači?

Požalila se Ruža Tomašić, viša stručna kustosica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević na privremenom radu u muzejsko-galerijskom centru europske hipokrizije, na moćnike koji su brutalno cenzurirali izložbu fotografija »Vukovar 1991.« autora Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, postavljenu prošloga tjedna u prostorijama Europskog parlamenta u Bruxellesu.

»Ja sam šokirana! Kakva je to europska demokracija?! Nisu nam dali da pokažemo neke fotografije, a to su samo one slike koje je vidio cijeli svijet kad se razaranje dogodilo. Nisu nam dali da agresora nazovemo pravim imenom!« – grmi sad gospođa Tomašić po hrvatskim medijima koji se skupa s njom zgražaju zbog iživljavanja briselskih cenzora nad hrvatskom živom ranom, nad gradom-mučenikom i njegovim ratnim stradanjem. A nikome od novinara koji prenose Tomašićkine žalopojke i koji Vukovar doživljavaju gradom od posebnog pijeteta ni nakraj pameti da Tužiruži kaže: »I mi smo šokirani! Kakva je to hrvatska europarlamentarka, kakva je to hrvatska pravašica i kakva je to hrvatska Hrvatica koja pristaje na zabranu fotografija razorenog Vukovara, i to baš onih slika što ih je cijeli svijet vidio još kad se razaranje dogodilo?! Kakva je to Ruža hrvatska koja pristaje na ucjenu bešćutnih briselskih birokrata i odbija agresora nazvati pravim imenom?! Kakvo je to ljudsko stvorenje kada između Judinih škuda što ih svakog mjeseca prima za služenje molohu Europske unije i poštenog, časnog i dostojanstvenog svjedočenja o barbarskom ubijanju Vukovara bira ono prvo?!«

Nikome od hrvatskih novinara ni nakraj pameti nije da Ružu Tomašić upita zašto je uopće pristala sudjelovati u toj farsi od izložbe, na kojoj je trebalo biti prikazano 15 fotografija grada-heroja, da bi ih nakon cenzorske selekcije u prostorijama glavnoga tajništva Europskog parlamenta ostalo jedva pet. Nitko nema petlje da je podsjeti kako je upravo ona – Ruža Tomašić, glavom i gardom – svečano otvorila tu okljaštrenu izložbu na kojoj nije bilo mjesta čak ni za fotografiju vukovarske ratne bolnice i da joj postavi krucijalno pitanje: »Zašto ste u svome govoru na otvaranju izložbe titrali ušesa eurobirokrata politički korektnom spikom o Vukovaru kao o ‘jednom od najmultikulturalnijih gradova u bivšoj Jugoslaviji’ umjesto da tu priliku iskoristite kako biste vrisnuli koliko vas grlo nosi pa da i kolege u Bruxellesu i čitava svjetska javnost čuju vaš pravednički krik prosvjeda zbog skandalozne zabrane izlaganja vukovarskih ratnih fotografija i zbog sramotnoga ultimatuma da će i sama izložba biti zabranjena ukoliko iz tekstualnih objašnjenja uz izložene slike ne budu izbačene riječi autora izložbe da je ‘Vukovar 1991. bio žrtva srbočetničke agresije’?«

Opravdavaju li to hrvatski mediji Tomašićkino bijedno objašnjenje – nedostojno Vukovara, njegovih branitelja i vukovarskih žrtava agresije – da je o cenzuri »šutjela jer je bilo ‘uzmi ili ostavi’«, ali da je »sad kad je izložba završila, zahvalila na prostoru i uputila pismo u kojem traži objašnjenje«? Pridržavaju li hrvatski novinari Ružin smiješni trn kojim ona tek sada – nakon sramotnog dopuštanja da fotografije Vukovara padnu u ruke i ladice zagriženih neprijatelja istine o herojstvu i stradanju »hrvatskog Alamoa« – neuvjerljivo i tupavo bocka svoje napuhane gospodare, mrmoreći kako »određenim strukturama unutar Europskog parlamenta nije odgovaralo da istina o Vukovaru bude predstavljena na odgovarajući način jer one smatraju kako je neke ‘neugodne istine’ bolje pomesti pod tepih«?

Kako to da nitko od novinara drugaricu Tomašić ne dočeka pitanjem: »A zašto ste vi pridržavali taj tepih?« Kako to da je nitko od glasača koji su joj dali europski mandat ne prozove za ono za što bi ona, kao nepotkupljiva Hrvatica i pravašica, prozvala svakoga tko bi se usudio pristati na takvo nezapamćeno poniženje i na takvo – njezinim vokabularom kazano – veleizdajničko izručenje Vukovara utajivačima istine o sustavnom i planskom ubijanju grada? Kako to da na njezin sramotni i kukavički čin još nije reagirao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara? I kako to da još nitko od svih koji se zaklinju u vukovarsku žrtvu nije predložio da Ruža Tomašić dogodine na Dan sjećanja ulicama zatajenoga grada predvodi jedinu kolonu u kojoj joj je mjesto – kolonu zaborava?