Bosna čeka krizu

Povezani članci

• Fama o ludom i zbunjenom II
• Ljeto Četrnaeste (III): Radimlja i Stolac, dva truna u oku
• Stipe Šuvar
• Zapadni Balkan u sjeni Trumpove nuklearne retorike
• Dobro jutro pred našminkanim očnjacima
• Obama, Ajnštajn, Vuk i Crvenkapica

Samo jednom u životu, još za bivše države, bijah u Bosni. Najbliže što sam se ikada našao Sarajevu bijaše u ranu jesen godine 1976. Tek svršeni vezista JNA, tijekom noći se iz Beograda dovezao kampanjolom na Jahorinu – tridesetak kilometara jugoistočno od glavnog grada BiH – na pokaznu vojnu vježbu. Malociozni bi rekli kako je to već onda bio uvod u buduće, mnogo ozbiljnije vojne aktivnosti, no nitko od nas to tada nije mogao slutiti, a meni je i previše retrogradnih pretpostavki i tumačenja događaja da bih se time opterećivao. Vojsku sam oduvijek mrzio kao instituciju, bez obzira bila to ona prošle ili ovih sadašnjih državica, no kako u to vrijeme nije bilo zakonskog reguliranja prigovora savjesti, mogao sam samo birati između zatvora, emigracije ili poći linijom manjeg otpora što mi i nije bilo teško, s obzirom da je vladao blaženi mir među narodima Jugoslavije. S obzirom na spomenutu činjenicu, neki će mi predbaciti da ne berem tuđu, već brinem brigu države čiji sam državljanim, što je u neku ruku opravdana primjedba jer ni teorijski ne mogu utjecati na promjene u BiH. Ipak, kao slobodno i neopterećeno ljudsko biće lišeno mentalnih zapreka i ograda, pripadnik zajedničke, policentrične zemaljske civilizacije u kojoj “vaša” i “moja” predstavljaju – s kozmičkog vidokruga – tek nebitne razlike koje samo obogaćuju naše planetarno zajedništvo (baš kao što regionalne verzije zajedničkog, policentričnog jezika obogaćuju isti!), zadržavam pravo javno iznijeti svoje stajalište o bilo kojem problemu, bilo koje zajednice s bilo kojeg kutka zemljine kugle.

Dobronamjerni će mi možda skrenuti pažnju kako sam već samim naslovom omašio suštinu teksta, jer – Bosna ne čeka krizu; ona je već dvadesetak godina u permanentnoj krizi, kao totalno nefunkcionalna država. No, ja ne mislim govoriti o tome – govorim o krizi koja će dovesti do raspada Bosne i Hercegovine, ako njeni žitelji sami ništa ne poduzmu u tom pogledu. Podsjećanja na Kulina bana ili AVNOJ te ZAVNOBIH, u praktičnom su smislu sasvim jalove povijesne reminiscencije koje mogu mnogima – provocirajući njihovo domoljublje – pružiti lažni osjećaj sigurnosti, dok u međuvremenu stvari neumitno idu svojim tokom. Jedan svoj tekst svojevremeno sam naslovio “Čekajući Spasitelja”. Spasitelja koji više od dva milenijuma izaziva ironične i podsmješljive napise nevjernika, istovremeno nimalo ne utječući na bezgranično strpljenje vjernika spremnih čekati još ne znam koliko puta umnožen spomenuti vremenski period. U međuvremenu, društvenopolitički sistemi su se mijenjali, države nastajale i u prah propadale, iznova se gradile i opet odlazile u zaborav. Država se ne gradi niti ne raspada kad se kome sprdne. Baš kao što socijalne revolucije sazrijevaju, čekajući da se poslože prikladne okolnosti za njihovo počinjanje, isti zahtjevi se postavljaju i pred nastanak i nestanak državnih zajednica. Zar nas propast SFRJ tome ne može naučiti? Pitanje dali bi – ili kada bi – do nje uopće došlo, da unutrašnje teškoće nisu rezonirale sa promjenom vanjskog okruženja – propašću realsocijalističkog sustava i SSSR-a kao njegovog glavnog nositelja. Rezonancija, iz fizike je poznato, može razoriti svaki fizički, a vidimo iz rečenoga – i socijalni sustav. Nije li Austo-Ugarska k.u.k. monarhija nestala, tek kad su vanjske okolnosti – u vidu Prvog svjetskog rata – čiji razvoj je i sama nerazumno poticala, sazrele za njen raspad? Opet društvena rezonancija: sazrijevanje spoljnih uvjeta (rat) koji su olakšali razrješavanje unutrašnjih teškoća monarhije (među njima i nezdovoljstva raznorodnih naroda svojim konstitutivnim položajem) u obliku katastrofalnog raspada, kad od nje nije ostalo ni kamena na kamenu? Mnogi njeni narodi zahtijevali su samo veća prava unutar te multinacionalne zajednice, i možemo li zamisliti kako bi Evropa izgledala danas da interesi njenih vodećih sila nisu tendirali novoj preraspodjeli kolonijalni posjeda? Okolnosti su se posložile, i narodi A-U su iskoristili maksimum o kojem možda ni sanjali nisu da je ostvariv.

Iste okolnosti mogu biti poticaj za umiranje staroga, preživjelog, i rađanje novoga. Iz prirodnih je znanosti poznato da ništa ne nestaje bez traga, već samo prelazi iz jednog u drukčiji oblik postojanja. Stanovnici propale A-U bili su materijal za formiranje novih država na njenom bivšem tlu, ali promijenjene političke okolnosti inicirale su i nastanak novog društvenopolitičkog sistema – (real)socijalizma. Da nije bilo Drugog svjetskog rata, šanse za jugoslavenski socijalistički prevrat vjerojatno bi bile nikakve; opet su vanjski odnosi – kada je svijet bio zauzet u taj čas važnijim stvarima, ne obraćajući pažnju na težnje radničke klase – išli u prilog promjeni jugoslavenskog društvenopolitičkog sustava. U principu, sasvim ista matrica prema kojoj je cijela ta država otišla u povijesni zaborav (kao struktura, ne i njeni multietnički kulturalni dosezi, te socijalna dostignuća nadmoćna današnjima). Politička i socijalna kriza koja potresa BiH može državu stabilizirati na tri načina: korjenitom političkom reformom okvira u kojem žive svi njeni stanovnici, poteklom upravo od njih; izvana nametnutim ramom koji će više odgovarati nametateljima negoli onima kojima je nametnut, ili novim nasiljem. Daytonski sporazum i još nezacijeljene rane jedva prošlih zbivanja na njezinom tlu, sasvim su jasna paradigma takvih opcija. Postoje ideali kao i vrijeme za njihovu realizaciju. Iako su ideali “često prerano sazrele istine”, njihova konkretizacija ište pogodno vrijeme za realizaciju – baš zato što su “prerano sazreli”. Svojedobno sam pisao o mogućim opcijama za stabilizaciju BiH, od koji je – po mom dubokom uvjerenju – samo jedna realna, osim ako njeni stanovnici nisu raspoloženi za novo krvoproliće, posljedice kojeg su krajnje neopredvidljive. Realni život je takav da valja razmisliti o trenutno ostvarivom, ostavivši želje svoje duše za buduća – možda ovoj generaciji i nedoživljena vremena. Jedna od mogućnosti je građanska država, tipa američkog “melting pota”; taljenja konstitutivnih i onih nekonstitutivnih naroda u jedinstvenu bosansku naciju, uz biračko pravilo “jedan čovjek-jedan glas”. Prisjetimo se propalih eksjugoslavenskih pokušaja koji su tendirali u istom smjeru i u konačnici produbili etničke netrpeljivosti. Pokušajte razmisliti koliko je ta opcija ostvariva u unutrašnjem okruženju prevladavajućih nacionalnih tenzija između tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda. Po mom sudu, ovaj čas – nikako! Moguće se ugledati i na švicarsku kantonizaciju, gdje također tri prevladavajuća naroda (Nijemci, Francuzi i Talijani) uz malobrojne starosjedilačke Retoromane, već stoljećima uživaju mir božji, bez bavljenja međunacionalnim tenzijama, usmjereni na budućnost a ne na fantome prošlosti. Smatraju li se bosanskohercegovački građani glupljima ili nesposobnijima od Švicaraca, da na sličan – ne mora biti istovjetan – način urede okvir u kojem obitavaju? Žive li oni od Kulina bana ili od kulena (da se malo ironično poigram igrom riječi); žive li oni od svog srbohrvobošnjaštva ili djela svojih ruku koja im osiguravaju hranu i opći napredak? Na to neka sami odgovore, a od odgovora će ovisiti oblik države koju će imati ili nemati!

U aktuelnom, vladajućem rasporedu svjetskih političkih snaga kojima očito trenutačna BiH situacija odgovara, uzdajući se u navodno vjerodostojna odricanja dva agresivna susjeda od rasparčavanja bosanske države, odricanja koja preko noći u novoj preraspodjeli silnica mogu opet postati posezanja za dijelovima teritorija, nije zgorega se upitati:

Što Bosna i Hercegovina čeka? Vanjskog Spasitelja koji nikada neće doći, ili krizu koja će sve razriješiti? Ali onda, ove države u sadašnjem obliku – bez obzira na sva prizivanja Kulina bana i ZAVNOBIHa – najvjerojatnije više neće ni biti. Njeni stanovnici neka priupitaju svoje egzilante, ljude u nevolji natjerane za traženjem boljeg života bijegom preko granice: zašto se ne vraćaju? Sasvim je jasno – jer im ovakva državna struktura i odnosi u njoj nimalo ne odgovaraju. Tko se jednom opeče, i na hladno puše – zar ne? Neka ih priupitaju, kako uspijevaju u uvjetima kada bi im njeno isticanje čak više štetilo no koristilo, potisnuti svoju nacionalnu pripadnost – mudrom stanovniku globaliziranog svijeta ionako tek kategoriju drugog ili trećeg reda – dok doma samo što se ne prehranjuju njome (isto važi za sve egzilante regije)? Nije li krajnja ironija da se Bosanci u stranom svijetu uspijevaju prilagoditi tamošnjim okolnostima, a ne uspijevaju prilagoditi vlastitu državu za ljudski dostojan život njenih žitelja?