Ugledni intelektualci o zabrani Frljićeve predstave: Kapitulacija zdravog razuma pred užasom fašizma

Povezani članci

• Ambasador dr. Fitschen: Slobodno novinarstvo je najbolji lijek protiv kršenja ljudskih prava i zloupotrebe ovlasti
• O nakazi i mudrom obućaru: NA CILJU, UKI I NEUKI
• Radomir Lazić: Katarza
• Disce Parvo Esse Contentus/ Nauči biti zadovoljan malim
• Sergio Šotrić – Nijemci glasali. Merkel: „mentalno i strukturalno ujedinjenje još nije okončano“. Ko će sada odbraniti BiH?
• Od Oluje do pornografije

Za naš portal zabranu Frljićeve predstave komentirali su naši najutjecjajniji intelektualci i umjetnici: Haris Pašović, Dino Mustafić, Esad Bajtal, Salmedin Mesihović, Nedžad Ibrahimović, Drago Bojić, Predrag Lucić i Dragan Markovina

 Haris Pašović, redatelj

Haris Pašović: Ova zabrana predstavlja kapitulaciju zdravog razuma pred užasom fašizma

Možete li prokomentirati zabranu prikazivanja Nebožanske komedije u režiji Olivera Frljića u Poljskoj?

Zabrana predstave u zemlji EU u čuvenom teatru je vrlo dramatičan potez koji upozorava da dolazi nešto vrlo, vrlo loše…. Ušutkavaju Olivera, njegove poljske umjetničke saradnike i glumce na isti način kako su to radili komunisti u Poljskoj i njihovi ruski mentori.

Da li ova zabrana predstavlja izraz društvene nesposobnosti za suočavanje sa najmračnijim epizodama  vlastite istorije?

Zabrana da se javno govori o holokaustu u Poljskoj govori da holokaust tamo nije prošlost. To znači da Poljska nije prevazišla antisemitizam, da nije postala društvo jednakih prava za sve i da je rasistički totalitarizam tamo još uvijek veoma snažan. Budući da se to događa u zemlji EU, to postavlja veliko pitanje o Evropi danas,  o rasizmu, diskriminaciji i totalitarizmu koji uništavaju Evropu i u 21. stoljeću. Nama sa Balkana, to nije neobična pojava. Društva u zemljama bivše Jugoslavije jednako su otrovana. Nedavno otkrivanje jedne od najvećih masovnih grobnica u BiH, u Tomašici kod Prijedora nije bilo vijest u Srbiji. To je društvena, medijska i politička cenzura koja prolazi neopaženo ali utvrđuje jake temelje za zabrane predstava i progon onih koji govore o zločinu, i produžava život fašizmu koji je u Poljskoj opstao, kako vidimo i nakon sedamdeset godina.

Možemo li ovu cenzuru posmatrati kao legalizaciju nasilja nad umjetničkim slobodama?

Ova zabrana još nije legalizacija nasilja jer ona nema pravnu snagu. Međutim, ona je legitimizacija nasilja nad slobodom govora. To naslije u  javnoj instituciji postaje presedan koji otvara put zlu.

Predstavlja li ova zabrana još jedan primjer kapitulacije građanskog društva pred nasiljem?

Ova zabrana predstavlja kapitulaciju zdravog razuma pred užasom fašizma. To je grozna vrijest za Poljsku i EU. Oliver se mnogo puta suočio sa tim užasom i njega ova zabrana neće spriječiti da i dalje govori glasno protiv fašizma.

Da li ova zabrana predstavlja konačnu potvrdu jačanja radikalne desnice u Evropi? 

Ekstremistička desnica u Evropi jača, to je evidentno u Francuskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj…. Poljska je sada pokazala da je i ona u toj neslavnoj grupi zemalja. Međutim, pravi problem je što nema snažnog odgovora tom ekstremizmu koji ulazi i u institucije. Nema odgovora političke i intelektualne ljevice. Ona je u Evropi, kao i kod nas, mlitava, bez ideja, prepadnuta i razbijena. Zato su od ključne važnosti umjetnici koji pametno i hrabro dižu svoj glas protiv ekstremizma i portali kao što je vaš koji razvijaju ideju slobode. Bakunjin je vjerovao u snagu globalnog povezivanja na ideji slobode i danas, više nego ikada, imamo priliku da to i uradimo.

Dino Mustafić, redatelj

Dino Mustafić: Cenzura jeste nasilni akt, udar na slobodu izražavanja, to je oholost nazadnjaštva koje ne poštuje stvaralački proces

– Nisam upoznat sa detaljima oko zabranjivanja predstave u Poljskoj, ali sama činjenica da je onemogućen rad na predstavi i premijerna izvedba, za mene je dovoljno strašna i mračna strana koja podsjeća na bivša vremena kada su pojedini politički moćnici kao “sveta inkvizicija” odlučivali šta je moralno i ideološki podobno za publiku. Uvijek smo poštovali Poljsku kao jednu izrazito teatarsku zemlju sa velikom tradicijom, iznimnim umjetnicima koji su obilježili istoriju scenske umjetnosti, imali plejadu zanimljivih i subverzivnih pisaca i reditelja, političkih disidenata koji su se borili za slobodu misli na sceni, pa je ova zabrana vrlo neugodno iznenađenje. Gdje nema slobode, kultura ne može opstati, a gdje nema kulture ostaje samo trivijalnost u kojoj caruje fanatizam i reakcionarna vlast.

– To je sudbina onih društava koja nemaju odgovornost. U osnovi svake kulture leži sjećanje kao kolektivno pamćenje grupe koja je nosi. Pamćenje je po sebi nužna konstrukcija, tj. selekcija činjenica iz prošlosti i njihovo raspoređivanje po hijerarhiji značenja, zato se identitet gradi probiranjem elemenata iz prošlosti koji se podjednako gradi i zaboravom onih tamnih i sramnih strana kolektiviteta. Za to konfrontiranje sa sopstvenim konstruisanim identitetom koji počiva na laži i prešućenim činjenicama potrebno je građanske hrabrosti i moralne snage. Taj proces je bolan, mukotrpan, ali i nephodan za pluralno i demokratsko društvo.

– Apsolutno. Cenzura jeste nasilni akt, udar na slobodu izražavanja, to je oholost nazadnjaštva koje ne poštuje stvaralački proces.

– Mi živimo u društvima straha koji se podhranjuje od onih kojima ne odgovara plurikulturno društvo. Sartre je još 1947. godine napisao:” Uviđam da je nasilje, u kojem se god obliku manifestiralo, znak neuspjeha. Ali to je neizbježni neuspjeh, jer živimo u svijetu nasilja. Istina je jedini način da se to prekine”. Dakle, istina nam je nužna, potrebna, važna, zato je tako teško doći do nje, jer laž produbljuje strah, a nasilje živi od straha.

– Desnica je uvijek puna lijepih slika i vatrene retorike, to je njen zavodljivi izum za prazne glave koje ne žele pitanja. Zato je njena moć i snaga ovisna o gluposti mase. A oko nas je sve više iz dan u dan glupaka.

prof. dr. Esad Bajtal

Prof. dr. Esad Bajtal:  “Društvo – pakao spasitelja!”

Svaka je zabrana – brana, skrivanje od opasnosti istine koja pogađa realnost u njenoj ideološki nenašminkanoj izvedbi, i kao takva spada u arsenal interesne ideologije, kojom se brane interesi povlašćenih. Odbijanje da se stvarnost sagleda onakva kakva jeste, porađa ideologiju – potrebu za neistinama. Otuda zabrane svakog kritičkog glasa koji dolazi od onih najtrezvenijih i idejno neobojenih individua.

Stvari sa stanovišta cenzure i cenzora nisu nikada ono što jesu, nego ono što Oni (Cenzori) tvrde da jesu. “Obazrite se oko sebe”, kaže E. Cioran, na sve strane vuku se sablasti koje nešto propovijedaju; svaka je ustanova izraz poslanstva; opštinske kuće kao i hramovi, imaju svoje vrhovnike; vlast sa svojim propisima – metafiziku za majmune … Društvo – pakao spasitelja!”.

Ako povučemo jednu psihološku paralelu, onda vidimo da je cenzura (lat. censura, ocjena, pregled), instanca na granici svjesnog i nesvjesnog, a ima zadatak rigorozne kontrole sadržaja koji iz nesvjesnog pokušavaju da prodru u svjesno.

Tako cenzura, odnosno, Zabrana, još tu na društvenim vratima (teatar, umjetnost),  nepoželjne, opasne predstave ili sjećanja (holokaust), operacijom potiskivanja, sprečava da prodru u svijest sofisticirano kontrolisane, lažno demokratske  svakodnevnice.

Slična se drama odvija tokom spavanja – u snu: pošto bi sadržaji nesvjesnog mogli omesti želju za spavanjem, cenzura odbija njegove sadržaje i mi nastavljamo “mirno spavati”. Na isti način spava i društvo. Između predvorja gdje se tiskaju nesvjesne želje (umjetost), i “salona” gdje boravi svijest (Vlast), neprestano dežura  dobro plaćeni cenzor (Zabrana), koja igra ulogu carinika koji dozvoljava ili ne dozvoljava uvoz određene robe (pozorišnih predstava, književnih djela …).

Vremenom, od vanjskog carinika, cenzura prerasta u unutrašnju moralnu instancu koja posmatra, sudi i kažnjava (zabranjuje). Vanjsko prelazi unutra i manifestuje se kao Super-ego, Nad-ja. Budući da se Frljić svog Nad-ja oslobodio, i da radi bez cenzure ignorišući moguće Cenzore, to je društvo odlučilo da Zabranom kompenzira potisnuti Super-ego, i tako onemogući da nesvjesno progovori glasom Savjesti i Istine, koji bi mogli probuditi zaspalu gomilu.  “Društvo – pakao spasitelja!”

Eto, o tome se radi!

prof.dr. sc. Salmedin Mesihović

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović: Ovom zabranom Poljska je ukazala na svoje mitove i grižnju savjesti

Zabrana predstave “Nebožanska komedija” Olivera Frljića još je jedan dokaz da je radikalna desnica u Europi svakog dana sve jača, utjecajnija i koherentnija. Činjenica da do zabrane dolazi u jednoj od sastavnica Europske Unije koja je u II. svjetskom ratu doživjela jedan od najvećih fašističkih pogroma dovoljno upečatljivo ukazuje na pošast “crne kuge” koja se raširila našim kontinentom. Uzroci toga su slojeviti, od nejedinstva ljevice, demokratskih i progresivnih pokreta i njihovog čestog idejnog lutanja ili sklonosti ideološkom, pa i dogmatskom arhaizmu pa do spremnosti vladajućih elita da poradi zaštite svojih ekonomskih i političkih interesa koketiraju sa fašističkim, radikalno fundamentalističkim i ksenofobičnim i populističko – desničarskim krugovima. Sa druge strane, zabrana predstave koja se bavi sa antisemitizmom u poljskom društvu, pokazuje i da poljsko društvo, često hranjeno sopstvenom viktimologijom i kultom mučeništva, nije spremno da se suoči i sa tamnijim elementima svoje povijesti.
I pitanje je koliko sa ovom zabranom Poljska ustvari ukazala na svoje mitove, ali i svoju grižnju savjesti koju nastoji prikriti tako što zabranjuje da se progovori o nečemu što su učinili Poljaci…

književnik Nedžad Ibrahimović

Prof. dr. Nedžad Ibrahimović: Cilj je (uglavnom) već postignut, predstava se sada već odvija izvan kazališne zgrade

Nemam nikakvih iluzija o umjetničkim slobodama – ni tamo, na Zapadu, ni ovdje, u istočnim civilizacijskim provincijama. Također, nemam nikakvih iluzija o tome kako Oliver Frljić, gdje god da radi, neće početi kopati po usmrdjelim, skorenim ranama nad krastama iz kojih se nastoji konstituirati društvo i zajednica.

Poljska zabrana sasvim jasno pokazuje tendenciju savremenoga demokratskog društva da mirno i postepeno (skoro u neznanju) klizne ka konzervativizmu, političkoj desnici i, napose, ka fašizmu. I na Frljićevu se “poljskom slučaju” bjelodanim pokazuje kako nešto gore i od fašizma može biti, a to je njegovo presvlačenje figurom “straha za koherenciju zajednice”, odnosno straha od provociranja (nacionalnih i građanskih) duhova. (Ovo nam je, je li, već poznato.) Od pri/po/kazivanja “banalnosti zla” (koje su Poljaci katolici iskazali prema svojim sugrađanima, Poljacima Židovima u Drugom svjetskom ratu) postala je važnija briga zbog eventualnoga uznemiravanja gledalaca. To pokazuje kako se strah uselio u samu armaturu društvene zajednice i kako ona bez njega gubi svoj najbitniji kohezijski lijepak. A nije li, sama po sebi, Sveta Majka Kohezija izvor svakoga fašizma?!

Također, pokazuje se kako među društvima bivšega sovjetskog socijalističkog bloka nije osmišljen drugačiji način konstituiranja društvene zajednice od guranja povijesti pod tepih. (I ovo nam je, je li, poznato) Nikada se u tim zajednicama nije dogodila otvorena i katarzična ideologijska desocijalizacija/destaljinizacija/denacifikacija, whatever. Povijest se zbiva(la) kao  skok, kao nagli prijelaz i kao potisnuto “iznevjereno očekivanje”. Ako je ona nekada i funkcionirala slijedom figura “prijelaza”, “pretapanja” ili “toka” (figurama linearnoga razvoja), danas se ona ugleda kao mitološko cirkuliranje i stalno ponavljanje istoga.

Frljićeva je neoplatonistička autorska poetika (vidljiva kroz estetičku deautonomizaciju kazališta), kao svojevrsni bricolage i editing fikcije, dokumentarizma i poetičnosti (u formi u kojoj se, dakle, etablirala u južnoslavenskim kazališnim kućama) jedna vrsta kazališne psihoterapije, ne tako daleke drugim metodama primjenjivanim u psihoanalitičkim procedurama. Svojom “terapijom igrom” u kojoj su “gledaoci”, jednako kao i “glumci”, uključeni u čin kazališne proizvodnje, Oliver Frljić konstruira i nudi stanovite modele za katarzu i moguće unutardruštvene razgovore. Naravno, “transferi” koji mu se kroz takvu pred/teatarsku igru isporučuju od strane njegovih kazališnih adresata, svjedoče o tome kako on doista zna doći do svoga cilja – zna pritisnuti ono traumatično mjesto iz koga je društveno tijelo začeto, ili se još začinje. I kada ovakvoj njegovoj kazališnoj poetici ne bilo otpora, to bi značilo kako mu predstava promašuje cilj.

I, napose, kada Frljić, i svi mi oko njega (i za njega!) budemo “iznenađeni” društvenim reakcijama, to je, naravno, znak da je cilj (uglavnom) već postignut, te da se predstava sada već odvija izvan kazališne zgrade. A nije li to jedan od ciljeva dobroga teatra, kao i dobroga filma, ili romana – on na nas djeluje, ili nas provocira, tek onda kada izađe izvan samoga sebe, i ostane u nama.

fra Drago Bojić

Fra Drago Bojić: Nijedna od postkomunističkih zemalja nije se na pravi način susrela sa svojom poviješću

Nijedna od postkomunističkih zemalja nije se na pravi način susrela sa svojom poviješću, ni onom iz komunističkog vremena, a pogotovo ne s poviješću vlastitih nacionalizama. To je posebno slučaj u nacionalno i vjerski monolitnim društvima, kakvo je naravno i poljsko u kojem su vrlo jaki konzervativni katolički mediji kao što je primjerice „Radio Marija“ – desničarski medij koji i danas zna širiti antisemitske sadržaje. Poljsko društvo ima dosta dodirnih točaka s društvima na našim prostorima, bar kad je riječ o nacionalizmu i sprezi nacionalnog i vjerskog. Nedavno je Austrijska biskupska konferencija povodom 75. godišnjice progona i ubijanja Židova iz 1938. godine javno priznala da je i Katolička crkva suodgovorna za antisemitizam i stradanja Židova jer je širila mržnju i prezir prema tome narodu. Takva izričita osuda vlastitih grijeha i vlastitog zla, pa makar ona došla i prekasno, rijetko se susreće u drugim zemljama. I u katoličkim medijima na našim prostorima se pred i u vrijeme Drugog svjetskog rata otvoreno širio i raspirivao antisemitizam, a činili su to i neki svećenici i biskupi. Njihovo raspirivanje mržnje prema Židovima danas se na različite načine pokušava zataškati, pa se o tome uglavnom i ne govori. Društva u sebe zatvorena i s jakim nacionalističkim nabojem, a takva su gotovo sva postkomunistička društva, teško mogu prihvatiti suočavanje s vlastitom prošlošću, pa onda posežu za cenzurom. Takvih primjera je na našim prostorima bezbroj. Istodobno, u tim društvima su vrlo prisutne nacionalističke i fašističke ideologije, koje se, bez sankcioniranja otvoreno šire, od medija do umjetnosti.

pisac i novinar Predrag Lucić

Predrag Lucić: Nasilje nad ljudima koji protivljenje laži i nasilništvu smatraju svojom ljudskom dužnošću

Gospoda koja zabranjuju kazališnu predstavu u kojoj se propituje strašna i sramna prošlost navješćuju budućnost koja će neupitno biti i strašnija i sramnija od te prošlosti. Jasno je da se u slučaju zabrane “Nebožanske komedije” radi o nasilju nad ljudima koji protivljenje laži i nasilništvu smatraju svojom ljudskom dužnošću. A nažalost je jasno da se i ovo nasilje mirno i nesmetano odvija pred očima današnjih Chamberlaina.

 prof. dr. Dragan Markovina

Prof. dr. Dragan Markovina: Odbijanje da se društvo suoči s traumama prošlosti

Povlačenje Frljićeve predstave uoči premijere u Krakowu odaje snažan refleks totalitarne svijesti u suvremenoj Poljskoj, koji se u javnom i političkom životu do sada u prvom redu očitovao kroz vodeću ulogu braće Kaczinsky, dok je s druge strane riječ o evidentnom odbijanju da se to društvo suoči s traumama prošlosti. Pored toga što je riječ o procesu koji karakterizira gotovo sva istočnoeuropska tranzicijska društva, dodatni problem s kojim se Poljska suočava leži u nastojanju, inače reakcionarne katoličke crkve, da upravlja društvenim procesima. Kako je riječ o procesu, kakvom upravo svjedočimo i u Hrvatskoj, mogućnost uvida u stvarno značenje te Cenzure trebala bi nas duboko uznemiriti. Bilo da je riječ o istočnoeuropskim društvenim procesima ili o rekonkvisti kojoj upravo svjedočimo kod nas.