Otvoreno pismo Joeu Šimuniću

Povezani članci

• Blatter: Pustite nekoliko namještenih utakmica, rasizam je naš problem
• Semir Štilić našao novi klub i iznenadio mnoge
• Tomislav Jakić: Treba li desnici šminka?
• Predrag Lucić i Boris Dežulović: DVE LIRSKE RASPRAVE O IVI ANDRIĆU
• Rodna škorologija na krijesti mržnje i podjela
• UZMITE BRONHI LAKŠE SE DIŠE

Krešimir Bauer, RGG

Dragi Joe,

strašno si me rastužio uzevši mikrofon u ruke. Volim nogomet, magičnu igru sposobnu da svake četiri godine ujedini čovječanstvo veličanstvenim događajem kakvo je svjetsko prvenstvo. Igru u kojoj je moguće da u najbogatijim i navećim klubovima igraju, jedan uz drugog, Bjelokošćanin, Nijemac, Hrvat, Brazilac, Portugalac i Tunižanin – ravnopravni i ujedinjeni. Ali, Joe, ja volim nogomet kao igru, igru u kojoj se ljudi različitih nacionalnosti, kultura i mentalteta savršeno razumiju jer ih ujedinjuje univerzalni nogometni “jezik” koji razumije cijeli svijet. Volim nogomet kad spaja, a gadi mi se kad razdvaja.

Tog dana, kada si osramotio svoju zemlju pred svijetom, navijao sam za hrvatsku reprezentaciju. Bio sam sretan svaki put kada si nadskočio islandskog igrača, uživao u igri koju ste kao momčad prikazali, veselio se golovima i činjenici što ste se plasirali na svjetsko prvenstvo da sudjelujete u slavlju igre, tolerancije i poštovanja.

A tada si, Joe, uzeo mikrofon. Znao sam i prije koliko voliš Hrvatsku – često je to tako s ljudima rođenim i odraslim daleko od zemlje svojih roditelja – no nisam znao da tvoja ljubav raste iz mržnje. Mislio sam, naivno, kako si igrajući u Njemačkoj naučio što je to nacizam i kakve su strahote u njegovo ime počinjene. Zamisli, dragi Joe, da si igrajući za berlinsku Herthu, na olimpijskom stadionu izgrađenom za Hitlerovog mandata, nakon pobjede stao na sredinu igrališta i uzviknuo “Heil Hitler!”. Kako bi publika reagirala?

Spomenuo si u izjavi nakon utakmice kako bi oni kojima smeta tvoj izraz domoljublja trebali pročitati povijesne knjige i iz njih nešto naučiti. Volio bih da si stvarno pročitao što se događalo u Hrvatskoj u doba kada je službeni pozdrav bio “Za dom spremni!”. No, čini mi se kako si čitao tragično iskrivljenu verziju događaja u zemlji koju toliko voliš, događaja što su se odvijali za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili možda nisi čitao nego si samo slušao obiteljske priče jer negdje si mržnju koju ljubavlju zoveš morao upiti. Rado ću ti pojasniti što se otprilike zbivalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a i preporučit ću ti i knjigu da pročitaš pa da sljedeći put barem znaš što simbolizira taj pozdrav. U te nesretne četiri godine, između 1941. i 1945., grupa ljudi po imenu Ustaše uz pomoć je nacističke Njemačke provodila rasne zakone, otvarala koncentracijske logore i tamo ubijala ljude druge vjere, nacionalnosti i političkih uvjerenja. Možda se pitaš zašto? Ubijali su ih iz jednostavnog razloga: bili su krive vjere, nacionalnosti i političkog uvjerenja. Nisu ubijali samo muškarce, Joe, ubijali su i starce, žene i djecu. Ubijali ih maljem, nožem i glađu. Osamdesetak tisuća ljudi ubili su samo na jednom mjestu – u logoru Jasenovac. A ubijajući uzvikivali su, kao i ti, te tri riječi: “Za dom spremni!”

Kako bi se, Joe, osjećao kada bi danas u Hrvatsku došla njemačka vojska, na vlast postavila ljude koji im odgovaraju, i zavladala tvojom voljenom domovinom? Kako bi se osjećao kada bi neki novi poglavnik, ugledajući se na svog prethodnika Antu Pavelića, opet poklonio Dalmaciju, Kvarner i Istru Talijanima? Kako bi se osjećao gledajući kako, nakon kave na Cvjetnom trgu, po Zrinjevcu šeću njemački oficiri? Kako bi se osjećao da tvoje prijatelje, na primjer suigrače iz Dinama, zbog toga što su druge vjere, nacionalnosti ili boje kože, odvedu da se više nikada ne vrate?

Znam, ti si samo nogometaš, treniraš dva puta dnevno i nemaš vremena da proučavaš što se zbivalo prije više od sedamdeset godinam ali uskoro ćeš u penziju pa ti preporučam da uzmeš knjigu “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića, Hrvata i simpatizera Hrvatske seljačke stranke koji je proveo oko godinu dana u ustaškom logoru u Staroj Gradišci. Za njega nećeš moći reći da je komunistički lažov. Rođen je u Mostaru, doktorirao pravo u Zagrebu i postao ugledan pravnik i novinar. Strpan je u logor jer je mislio drugačije od ustaša. Pročitaj njegovo svjedočanstvo o danima provedenim u Staroj Gradišci. Ta je knjiga čekala nastanak države za čiju reprezentaciju igraš da ju netko napokon objavi. U Jugoslaviji objavljena nije.
Postoji još mnogo knjiga koje bih ti preporučio, ali mislim kako bi bila velika stvar da barem ovu pročitaš. Ako nakon toga i dalje poželiš vikati “Za dom!” ne znam što da ti kažem osim – marš u p. m., nacistički gade!