Radomir Lazić: Puzzle država

Povezani članci

• Sarajevo – satirisch, sarkastisch und realistisch in 320 Sätzen
• Ismet Smajlović: Prof. Dževad Šehić ili – opsjednutost matematikom
• KEMAL MAHIĆ: BOSANSKI KULTURNI CENTAR (BKC) — AD ACTA
• Tomislav Jakić: OVAKO NIJEMCI, A KAKO MI?
• Владан Пантић: НЕ МОГУ И НЕЋУ ДА ЋУТИМ
• Strah je najimpresivniji osjećaj u Bosni i Hercegovini

Skromni prijedlog za uređenje BiH. Nas „ostale“ možete zvati i „žuti“, samo je sastavite.

Malo je neupućenih kojima beskrajne analize stanja beznađa u kome se nalazi BH društvo, kojima se ne može ništa oduzeti nego, na žalost,  svakodnevno dodavati nove i nove činjenice, mogu naprasno „otvoriti oči“ jer ih, čitajući ili nečitajući, svakodnevno osjećaju na svojoj koži.

Piše: Radomir Lazić

Daleko je manje analiza koje ukazuju na pogubne posljedice koje nas, eventualno, mogu snaći. Oni optimisti koji  opstanak BiH ne dovode u pitanje očigledno zatvaraju oči pred činjenicom da su ovi koji se sada zovu „vlast“ rasturili i mnogo krupnije stvari. A skoro da i nema, bilo da se radi o pojedincima, ovim i ovakvim strankama a što je najgore tvorcima ove tvorevine, smislenog prijedloga šta i kuda dalje. Fraze (da ne kažem gluposti) o izborima na kojima će biti „kažnjeni“ oni koji vladaju već dvadesetak godina a kao doći će neki bolji, sa sadašnjim Ustavnim (ugovornim) uređenjem jednostavno vrijeđaju zdrav razum. Prvo, nažalost, nema adekvatne kazne za neke od ovih vlastodržaca, jer je i zločin, zvani  nacionalna izdaja, nekim čudom,  nestao iz Ustava i svih drugih zakona. Tamo gdje još nije ukinuta smrtna kazna kažnjava se i tako.

Drugo, nema problema u ovoj državi s kojim se nije suočila bilo koja druga država, bar u EU, i manje više uspješno ga riješila ili rješava. Neke države EU, koristeći zakone bivše nam zajedničke države, postale su primjer socijalno uređenog društva.  Ništa i niko nas ne sprečava da i prije bilo kakvih pristupnih pregovora o ulasku u EU (u ovom momentu to se čini udaljeno  svjetlosnim godinama) prepišemo i primjenimo zakone koje primjenjuje sav normalan svijet a čiji smo tvorci, nekada, bili i mi sami.

Treće, saznanje da i EU a i SAD mogu nešto uraditi a neće, čini ovu situaciju dramatičnom u smislu njihovih krajnjih namjera. Primjer brzog i efikasnog rješenja koja je nametnula UEFA u vezi uređenja ove naše sportske organizacije, ma koliko se čini bizarnim, dokaz je, nažalost, kakvi smo i kako se s nama jedino može i mora postupati. Za naše vlastito dobro. Uspjeh naše reprezentacije dobrim dijelom, da ne kažem potpuno, posljedica je načina na koji je nametnuto rješenje.

Četvrto, uz sve nedoumice oko karaktera ove države ili zajednice države i nezavisnih kantona, nekada davno pominjani primjer Švajcarske (koja je prestala biti konfederacija 1856 g.) ukazuje na sljedeće: Nije suština problema dva ili tri entiteta, deset ili dvadeset kantona, pedeset ili sto pedeset opština. Decentralizacija i široka autonomija sastavnih dijelova neke države, osim opštih preduslova a koji se zovu sva ljudska prava, ipak podrazumijeva uslov svih uslova. Državu. Pet je oblasti na kojima se temelji država Amerika. Vojska, vanjska politika, monetarna politika, savezni sud i policija i, vjerovali ili ne, pošta.  Ima li nade da u ovoj državi zažive bar tri. Ostalo je, teško se pomiriti s tim jer i de jure i de fakto je priznavanje i ostvarenje ratnih ciljeva, stvar, grubo karikirajući,  poreske uprave. Oni stariji sjećaju se da su u Jugoslaviji postojala tri poreza. Opštinski, republički i savezni. Uz obavezan fond solidarnosti na državnom nivou opstanak svih tih opština i kantona bio bi uslovljen vlastitim bruto proizvodom. Malo je premijera kantona u Švajcarskoj (ako se uopšte zovu premijeri) koji na posao ne dolaze javnim prevozom, u Švajcarskim kantonima nema ministara. Teritorijalno organizovanje, koje se s vremena na vrijeme predlaže bilo bi, u nekoj budućnosti, kao jedini realni uslov opstanka tih opština, kantona i entiteta a ne volje nekog od političkih lidera.

Peto,  sastavljanje ovoga u nešto što će se zvati država košta ništa manje nego što je koštalo rasturanje. Tih para nema. Te pare su pokradene. Pokradene su  od članova predsjedništva do nekog vozača ministra koji je imao vlastiti fond za reprezentaciju, od premijera kantona i predsjednika opština do direktora javnih preduzeća, od stranaka na vlasti do „opozicionih“, od „stranih investitora“ i domaćih izdajnika. I vraćanje bar jednog dijela tih para biće uslov opstanka države ili bilo kojeg od entiteta. Samo s tim parama će se moći započeti nešto što neki zovu investicijski ciklus, neka reindustrijalizacija ili u krajnjem slučaju vraćanje uludo potrošenih kredita.

Ko će i kako to napraviti. Pa ne vjerujem neki od, danas popularnih,  analitičara i teoretičara. Fini su to ljudi a i ne psuju. A neko mora stati ispred ovih lopova i reći „jel dosta više sve vam j…..“