Nasilje naše svagdašnje daj nam danas i otpusti nam savjest našu

Povezani članci

• Upravljanje javnim preduzećima: stranka prije struke
• Adnan Šteta: Sarajevo će imati gradski saobraćaj dostojan evropske metropole
• Srbe nije niko ovlastio da budu žandari Jugoslavije
• Bol je samo bol, nije smak svijeta
• Treba li ubiti Darija Kordića?
• Slučaj “Energopetrol”: Počinje suđenje Nedžadu Brankoviću i ostalima

Foto: Amanda T

Dotakli smo dno. Ono što ostaje jest umnožavanje naših anticivilizacijskih dostignuća dok iznad sebe ne ispunimo rupu kroz koju smo propali i ne ugušimo se na tom dnu u smradu vlastitog nemorala.

Piše: Amer Tikveša

Zanimljivo je kako mediji generalno, a portali posebno, izvještavaju o nasilju. Kao da postoji propisana dnevna doza nasilja koju treba plasirati da bi se ostvarila željena posjećenost, gledanost, čitanost, slušanost određenog medija. I zadržavaju se gotovo isključivo na senzacionalističkom nasilju. Nađi ga po svaku cijenu: čovjek lupao na komšijska vrata prijeteći da će ih provaliti jer je sumnjao da mu se tu krije odbjegla supruga. Najbolje je kad ga ne moraš tražiti, već kad se ono ponudi kao na dlanu. Takav slučaj desio se nedavno u Tuzli. Tri srednjoškolke zlostavljale četvrtu, to snimale, ponosno plasirale preko društvenih mreža i izazvale medijsku „hiroshimu“. Reakcije na nasilje su nerijetko bile više zabrinjavajuće nego sam čin nasilja. U jednom komentaru je čak spomenuto i silovanje kao disciplinska mjera za nasilne maloljetnice!

Njihov najveći grijeh je, izgleda, bio što su svoj čin obznanile. Maloljetničkog nasilja je puna svakodnevnica i nema baš mnogo interesanata da se upozna sa činjenicama u vezi s njim. Pa i ovdje navedeni slučaj nije pobudio interes za fenomen, za njegove uzroke, za njegovu prisutnost i sl. Sve se završilo na verbalnim orgijama svjetine.

S druge strane, mediji uopšte kao nasilje ne prepoznaju ono što se u teoriji naziva strukturalnim nasiljem. To nasilje je ukratko ono nasilje koje uporište ima u strukturama upravljanja države i društva.

Slučaj Belmina Kozića, o čemu sam pisao, petnaestgodišnjeg dječaka oboljelog od cerebralne paralize kojem ne dozvoljavaju ugradnju lifta nije ništa drugo nego nasilje blagosiljano od struktura moći u Konjicu. Njegova majka ga svakodnevno mora nositi uz i niz stepenice. To je sve manje moguće tako da njegov stan postaje njegov grob u kojem je živ zakopan! Takav odnos imamo prema hiljadama invalida, starih i nemoćnih koji nemaju liftove, obezbijeđen pristup u nebrojeno mnogo institucija, javni ili bilo koji saobraćaj, itd.

Strukturalno nasilje možemo prepoznati svakodnevno i svugdje a sve njegove forme bazirane su na ideji potčinjavanja ljudi, bilo da se radi o grupama ili pojedincima, zbog vjere u njihovu manju vrijednost. Žrtva tog nasilja je, npr., svaka trudnica koja ne može dobiti posao ili dobije otkaz što je trudna jer prema mišljenju poslodavca više košta nego što doprinosi.

Slučaj Sejdić-Finci o kojem nas svakodnevno izvještavaju je također produkt te vrste nasilja jer njihova diskriminacija potiče direktno iz Ustava BiH koji ne garantuje jednaka prava, pogotovo na političko predstavljanje, pripadnicima konstitutivnih naroda i „ostalima“.

Država BiH je svakodnevna emanacija nasilja jer je na nasilju utemeljena a to nasilje je legitimirano u Daytonu. Najeklatantniji primjer te emanacije je skoro otkrivena masovna grobnica Tomašica odakle je ekshumirano 430 tijela! Ubijeni su zato jer nisu bili Srbi. Dakle, da bi neko ubio taj broj ljudi, morao je imati podršku najvećih instanci vlasti i to fizičko nasilje direktni je produkt strukturalnog nasilja u RS-u za vrijeme rata. Međutim, to nije stvar prošlosti jer se politički vrh RS-a, i ne samo RS-a, nije odrekao ideologije zločina. Naprotiv, zločinci se slave kao heroji i kao žrtve međunarodne zavjere protiv Srba.

Direktne afirmacije fizičkog nasilja od strane vlasti ima napretek. Najilustrativniji primjeri su pomilovanja koja su počinili premijeri Federacije BiH. Recimo Živko Budimir je od maja 2011. do decembra 2012. godine pomilovao 162 osobe.  Od preostalog dijela kazne oslobodio je 32 zatvorenika, uvjetno pustio njih devet, te za 59 skratio zatvorske kazne. Ima tu ubica, pljačkaša, proizvođača droge i dilera, utajivača poreza, ukratko, svega što je zlo a zamislivo je. Ništa nije bila bolja ni Borjana Krišto. Kad se uzme prosjek pomilovanja koja su napravili predsjednici FBiH Borjana i Živko su izjednačeni. Apsolutni rekorder u pomilovanjima je Vladimir Šoljić koji je za vrijeme svog mandata pomilovao 591 osuđenika. Treba još spomenuti da je u periodu od 2006. do 2010. pomilovano 25 funkcionera za različita koruptivna djela od kojih je dva potpisao član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović, jedno Željko Komšić, šest predsjednik RS-a Rajko Kuzmanović, tri predsjednik RS-a Milan Jelić, a ostala Borjana Krišto. Ono što je zanimljivo kod tih pomilovanja jest da su svi bili osuđeni i da su svi pomilovani prije nego što su odležali ijedan dan zatvorske kazne a pojedinima su čak izbrisane i presude iz krivičnih evidencija.

Šta su onda tri nasilnice iz Tuzle u poređenju s nabrojanim i još mnogo toga nenabrojanog? Samo čuđenje, ali čuđenje zbog toga što nema više takve omladine s obzirom u kakvoj sredini žive i ko su im uzori. Njihovi profesori primaju plate s kojima jedva sastavljaju kraj s krajem, a vide ološ kako se vozi u bijesnim automobilima stečenim na kriminalu za koji neće odgovarati, a ako pak budu odgovarali, znaju kako do pomilovanja. U krajnjem slučaju platit će svoj dug prema društvu sve uz pjesmu praveći nove „tomašice“ u nekom sljedećem ratu.

Dakle, živimo u državi čije je ime sinonim za masovne grobnice, u zemlji premreženoj formama strukturalnog nasilja kakve su nacionalizam, rasizam, elitizam, klasizam, seksizam, homofobija, vjerski ekstremizam, korupcija…, gdje je zaista lako i isplativo biti pokvaren, prljav i zao. Umjesto da se zgražavamo nad uzrocima, naša javnost je zgrožena nad posljedicama i još ako je posljedica maloljetničko nasilje, pogotovo ako su ga počinile žene, onda udri svim raspoloživim sredstvima, urniši ih da nahraniš svoju malograđansku savjest, kao u vrijeme lova na vještice.

Dotakli smo dno. Ono što ostaje jest umnožavanje naših anticivilizacijskih dostignuća dok iznad sebe ne ispunimo rupu kroz koju smo propali i ne ugušimo se na tom dnu u smradu vlastitog nemorala.