Vukovarski stožeraši ‘spašavaju’ Hrvatsku

Povezani članci

• Sjećanje na velikog Bogdana Bogdanovića
• Žene u crnom: Nastavljamo izgradnju živog spomenika žrtvama genocida u Srebrenici
• Kako zaustaviti cyber rat na portalima?
• Pravosudni masakr notornom silom
• HDZ-ov doktor za zloporabu ratnih invalida
• Neznanje, budalaštine i laži s pogrešne strane tzv. željezne zavjese

Šteta da je to prošlo gotovo neprimijećeno. Prije nekoliko dana tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara obznanio je da su mu obrambene ambicije šire od zabrane ćirilice u ovom gradu. Uputio je javnu ponudu radnicima splitskog škvera da su spremni stati ‘bok uz bok’ s njima, nazivajući ih ‘prijateljima po oružju, braćom iz Brodosplita’.

Piše: Marinko Čulić

Neupućen netko zapitat će se kakvu to bratsku pomoć nude Slavonci dalmatinskim brodograditeljima, ne valjda u gradnji tankera i drugih brodova, to ipak ne može svatko. Ali, jasno, riječ je o nečem drugom. O pomoći koja se nudi škveranima u borbi za radnička prava s novim vlasnikom Tomislavom Debeljakom, kojeg Vukovarci optužuju, ne bez dobrih razloga, za prelamanje sebičnih interesa preko njihovih leđa.

Pa ipak, ostaje otvoreno pitanje što Stožer iz Vukovara ima s Brodosplitom i sindikalnom borbom njegovih radnika, jer ni to u krajnjoj liniji ne može svatko. Naravno, svatko svakome može pružiti podršku u nevolji, štoviše toga je kod nas toliko jadno malo, s jedinim izuzetkom solidarnosti prema teško oboljelim, da se jedino može pozdraviti. Ali ne može svatko pomoći svakom baš u svemu, a ako je to i sasvim očito izvan njegovih kompetencija, prelazi u opasno šarlatanstvo (ni najdobronamjernijem neznalici nećete dopustiti da vam popravi auto, još manje da vam operira slijepo crijevo). To je naprosto tako i jedino tako može i biti.

Ali, vukovarski stožeraši se ne daju ‘krstiti’. Oni nisu u stanju dokazati svoju političku a pogotovo socio-lingvističnu kompetentnost ni za ćirilicu, u svakom slučaju nisu za to kompetentniji od mene, vas, svakog drugog građanina ove zemlje. Ali, svejedno u posljednje vrijeme prave smjele izlete u sve brojnija područja svoje nekompetentnosti, nimalo ne krzmajući da dođu ni do ruba zakona, ili i preko njega. Nedavno su tako istakli zahtjev da se svakome tko našteti ugledu Hrvatske zabrani bavljenje politikom i rad u javnim službama, što je jedna od glupljih stvari koja se posljednjih godina čula, jer bi pod udar toga morali doći najprije oni sami.

Politička policija

Ne može se, naime, zamisliti veća i teža šteta Hrvatskoj od toga da se zahtjeva ponovno uvođenje zloglasne političke policije, a pogotovo da se ona preda u ruke nekome tko je i bez toga obilno prevršio mjeru u uzurpiranju svih oblika vlasti. Iznuđujući od premijera Milanovića brisanje ćirilice uzurpirali su izvršnu vlast. Zahtijevajući ultimativno brisanje manjinskih zakona uzurpirali su i zakonodavnu vlast. A pojavljujući se često u prijetećim maskirnim uniformama čak i vojnu. Sada još samo fali da se isprse da im se preda i sudska vlast, koju bi oni iz dosad viđenog nesumnjivo organizirali po uzoru na prijeke sudove, i ovoj zemlji zbilja više ništa ne bi nedostajalo da je se nazove jedinom huntom među 28 članica Evropske unije. Ako su vukovarski čekićari išli u borbu za takvu Hrvatsku, bolje da su ostali kod kuće.

Takva Hrvatska ne samo da bi bila natražnjačka kreatura bez presedana u Europi. Ona bi ostala i sasvim izvan glavnih tokova koji se prelamaju na evropskoj pozornici. Jest da je i Europa zahvaćena valom nacionalizma, koji je obuhvatio ne samo ruinirane zemlje juga i istoka, nego i relativno prosperitetne i demokratski etablirane države ‘stare Evrope’. Ali, to nije glavno. Glavno je konfrontiranje između dviju razina sloboda među kojima je zinuo nikada veći jaz. S jedne strane političke slobode dostigle su visoku razinu koja se više ne može bitno dizati, ali s druge strane ekonomska ravnopravnost i socijalne slobode drastično se snižavaju, o čemu dovoljno govori podatak o nevjerojatnih pedesetak milijuna ljudi koji su neposredno izloženi siromaštvu. Pa i pothranjenosti, čak gladi.

E sad, vukovarski stožeraši se na prvi pogled uklapaju u ovo spomenutom podrškom splitskim škveranima. Jer ispada da se oni s terena užarenih nacionalnih tema prebacuju na teren socijalne, ako hoćete čak klasne borbe, za prava radnika. Ali, dojam debelo vara, zapravo stvari stoje upravo suprotno. Oni ustvari žele prevesti radnike Brodosplita s terena klasne borbe na teren borbe za ‘hrvatskiju’ Hrvatsku, pa ih zato i zovu ‘braćom po oružju’, a svoje pismo završavaju riječima ‘S vjerom u Boga i hrvatski narod’. To najkraće znači da ih pozivaju da se umjesto u radnički trliš obuku u nacionalne trobojke, jer je, biva, to puno efikasniji način da se izbore za svoja prava.

Iskustvo škverana

Zaboravljaju da škverani imaju u tome toliko iskustva da bi prije oni mogli dijeliti savjete Vukovarcima, nego Vukovarci njima. Radnici Brodosplita bili su jedna od glavnih dalmatinskih udarnih šaka Tuđmanove nacionalističke revolucije ranih devedesetih. Organizirali su se napadno nalik miloševićevskim antibirokratskim mitinzima ‘istine’, s jedinom razlikom što su ovi drugi poslužili za slamanje rukovodstva u neposlušnim republikama i pokrajinama, dok su škverani lomili otpor JNA i tjerali je na povlačenje iz Hrvatske. Posve legitimno, reklo bi se na prvi pogled, ali samo dok se ne dođe do jedne od najbrutalnijih i najžalosnijih scena iz tog vremena, kada su se škverani i radnici Jugoplastike preobrazili u razularenu rulju koja je proizvela košmar u kojem je ubijen mladi ročnik iz Makedonije Saško Gešovski.

http://www.youtube.com/watch?v=NxZem8DwUoE

Poslije će Ozren Matijašević izraziti žaljenje zbog smrti tog niti 20-godišnjeg momka iz Kavadaraca, a neki od vas koji kraće pamte pitat će kakve dođavola on ima veze s tim. Da, isti onaj Matijašević koji danas s čela jednog od hrvatskih sindikata pruža podršku škveranima u hrvanju s Debeljakom, predvodio je, zajedno s Kerumovim političkim posinkom Jurom Šundovim, te juriše splitskih radnika. I to s onom istom tezom s kojom sada istupaju stožeraši uz Vukovara, da je obrana nacije sveti cilj i kada se on ostvari dostići će se i svi ostali, uključujući interese radnika. Avaj, pokazat će se sasvim brzo da je to obična tlapnja, jer je u kovitlacima ciljane deindustrijalizacije uskoro nestala Jugoplastika, dok se škver nekako održao, ali s odgodom od dvadesetak godina to bi se i njemu u dogledno vrijeme moglo dogoditi.

I tako sada imamo poučnu situaciju da ovaj sadašnji Matijašević izgleda kao opamećena verzija Matijaševića otprije dvadesetak, ali s velikim, prevelikim zrnom sumnje da se prekasno opametio. Jer, evo, u Vukovaru se spremaju novi patriotski jurišnici, ne zovu se doduše više matijaševići, nego josići, klemmovi i kako sve ne, ali je svejedno jasno da se zemlja vrti u krugu. Jesu li zbilja dva protekla desetljeća uludo potrošeno vrijeme?!

tportal