Stranac u noći

U Francuskoj je polovicom kolovoza umro Sławomir Mrożek. Bijaše emigrant i pripadao je plejadi suvremene poljske književnosti, nezaboravnom literarnom i intelektualnom panteonu, koji su još činili poznati egzilanti – Gombrowicz i Miłosz, te domovinci Herbert, Różewicz, Szymborska… Svako od ovih imena ostavilo je snažan trag u modernoj svjetskoj literaturi, a dva su ovjenčana i Nobelom. Mrożekovu dramu Emigranti gledao sam posljednji put sredinom devedesetih u bečkom Volkstheateru, kad i sam bijah emigrant i izopćenik, razapet, kako bi rekao A.B. Šimić, između poniženja i stida.

Dramski zaplet, podsjetimo se, događa se početkom sedamdesetih u jednom pariškom podrumu. Dvojica poljskih nevoljnika – bezdomnika u stranom i beš­ćutnom svijetu vode dijalog o egzilu i domovini. Jedan je intelektualac, pisac, politički emigrant, a drugi gastarbajter, prostodušan čovjek, koji je u strani svijet došao trbuhom za kruhom. Radnja se, dakle, događa u prljavom suterenu zapadnoevropskog velegrada, gdje intelektualac gastarbajteru raspreda visokoumne i cinične teorije o politici i identitetu, o slobodi i ropstvu, o napuštenoj i zauvijek izgubljenoj domovini. Poljska, kao identitet, usud i eshaton.

Intelektualac, kako to uvijek biva, “pobjeđuje” u toj neravnopravnoj bici, on svoju beznadežnost i pesimizam prenosi na prostodušnog radnika, uvjerivši ga kako je puki rob bez dostojanstva, i gastarbajter, u očaju, cijepa mukotrpno zarađene i krvavo ušteđene konvertibilne novčanice, uvjeren da je taj čin prvi korak njegova oslobađanja. Drama opisuje mentalni rascjep ljudi u hladnoratovskom svijetu, raspetih između pustinje real-socijalizma i kapitalističkoga svijeta, kao mjesta slobode i žuđenoga raja. I sve se svršava u urnebesu novogodišnje noći, kad brenči muzika, otvaraju se šampanjci i odjekuju petarde u slavu novog ljeta, dok dva izgubljena izopćenika reže i ridaju u opskurnom velegradskome podrumu, jedinom pribježištu emigranata. Strangers in the Night.

Izišao sam iz tople barokne zgrade u hladnu dunavsku noć s nekom težinom u želucu. Cijelu tu noć nisam mogao zaspati. Ta me se bečka Mrożekova premijera dvostruko dojmila, jer i sam bijah lik, pisac pobjegao iz goruće domovine u nepoznate vrleti zapadnoga svijeta, a i povijest moje obitelji višestruko je obilježena izgnanstvom i muhadžirlukom. U dramskim likovima sam prepoznavao čas sadašnjost sebe, čas prošlost svoga oca, gastarbajtera, kojeg sam kao obijesni socijalistički omladinac često uvjeravao u blagodeti socijalističke države, a koju je on morao napustiti u svojim najljepšim godinama, da bi na gradilištima (bauštelama) Njemačke djeci osigurao kruh i bezbrižan san. U slučaju moje obitelji povijest se groteskno ponavlja, pomislio sam. Morao sam i ja u njegovim godinama krenuti tim putem izgnanstva, da bih sebe i svoje najbliže spasio od ratne pogibelji i smrti.

U to vrijeme ideja o povratku u Bosnu bila mi je veoma daleka i vjerovao sam da sam svoju sudbinu pisca definitivno zapečatio, te da ću ostatak života, kao i moj otac, provesti kao bauštelac ili čistač smeća na zapadnoeuropskim destinacijama. Moj did-amidža Josip, po kome je moj otac dobio ime, početkom dvadesetog stoljeća kao hercegovački težak bijaše otplovio u Ameriku na jednom od teretnih brodova što su odvodili siromašne hercegovačke i dalmatinske bijednike na obale boljeg života. Djed bijaše rudar u državi Virginiji i nije često pisao kući. U mome djetinjstvu stizali su povremeno od njega “bauli”, transportni sanduci, po koje je otac išao na Dubrovačku carinarnicu. Ti veliki smeđi kovčezi bijahu puni, najčeš­će rabljenih, djedovih stvari – kamgarn odijela, slamnati borsalino šeširi, izgravirane a pokvarene džepne ure, baterijske lampe, krombi kaputi, a bilo je tu i nama sasvim čudnovatih stvarčica, kakve su okrugli koferčić za šešire, ili pozlaćena kopča za kravatu.

Budući da je moj djed bio visok, a moj otac nizak rastom, majka je svu tu second-hand garderobu brižljivo potkraćivala i sužavala na svojoj, u miraz donijetoj, “singerici”. Moj otac je tako, bez svoje volje, izgledao pomalo komično, kao kakav kicoš u tim potkraćenim kamgarn-odijelima, s obaveznim džepnim satom na lančiću, koji je stajao u džepiću prsluka, na čemu su mu siromašniji mještani zavidjeli i povremeno ga špotali. Djed Josip se iz Amerike vratio početkom šezdesetih sa skromnom mirovinom, da bi umro nekoliko godina nakon povratka. Sredinom šezdesetih, kad je Tito otvorio granice, i moj se otac zaputio u tuđinu, u Njemačku, s falsificiranom svjedodžbom o položenom zidarskom zanatu. Njegovim odlaskom podnošljivije je bilo naše siromaštvo, jer nam je redovito slao novce, pa smo uskoro obnovili staru kamenu kuću, a brat i ja mogli lagodno završiti srednje školovanje. Ali u našem odrastanju silno nam je nedostajao.

Bilo je to doba kad su desetine tisuća ljudi, ponajvećma iz Hercegovine i Dalmacije krenule na Zapad, najčeš­će u Njemačku i Austriju. Počelo je vrijeme takozvanih “gastarbajtera”. Shvativši da nema baš puno toga izvoziti na moćno zapadno tržište, Titov režim izvozio je ono najbolje što je imao – zdravu radnu snagu. Djetinjstva su nam protekla u znaku velikog paradoksa: bili smo odgajani u ideološkoj mržnji prema Nijemcima, a očevi su nam išli u tu “fašističku zemlju” donijeti koru kruha. Jugoslavenska birokracija, kojoj su godišnje izručivali milijarde njemačkih maraka, pošprdno ih je zvala “jugošvabama”. Oni su, ostavivši mlade žene i maloljetnu djecu, po cijelu godinu crnčili na njemačkim gradilištima, da bi uoči Božića stizali s punim koferima i novčanicima. Mi, gastarbajterska djeca, djetinjstva smo proveli s majkama, koje su na svojim krhkim plećima nosile cijelu porodicu i imanje, sanjajući očeve koji su se nerijetko vraćali i u mrtvačkim kovčezima.

Boris Buden je u jednom nedavnom televizijskom razgovoru ustvrdio da su gastarbajteri bili prvi naši istinski Europljani, ljudi koji su nam približavali obale sanjanog “buržoaskog” svijeta. Oni, s kojim su se šprdali socijalistički listovi, tad su premoš­ćavali granice ideološki podijeljenog kozmosa – uvijek s koferom u ruci, s tijelom na Zapadu, a s dušom u siromašnom hercegovačkom kršu. Uvijek robovi. Izgrađujući strane i nepoznate zemlje, učili su njihov jezik i govorili ga kako je tko umio. Živjeli su u drvenim barakama i hranili se po najgorim pajzlovima, kako bi uštedjeli novce i poslali ih u daleku domovinu, da bi njihova djeca mogla završiti škole i imati život bolji i sretniji od njihova. O njima u današnjoj Njemačkoj nema nikakva traga, kao da nikada nisu ni postojali. Da, i ja sam gradio takav život uz pomoć moga oca, vjerujući da nikad neću morati, kao što je on morao, napustiti svoj dom ni domovinu.

Kad sam se, početkom devedesetih, kao ratni izbjeglica, našao na pločniku zapadne Europe, teško sam mogao pojmiti da se država u koju sam vjerovao i koju sam gradio tako brzo i užasno raspala. Zatočnici socijalističkog jedinstva i zajedništva postali su korifeji nacionalne mržnje i bratoubilaštva, a dok je buktao ratni požar i milijuni duša lutali od nemila do nedraga, u pozadini se vršila planski organizirana divovska pljačkaška privatizacija. Kapitalizam s vampirskim likom uništio je socijalizam s ljudskim, razgrabio je munjevito sve ono što je radnička klasa stvarala desetljećima. Moji hercegovački rođaci i zemljaci unovačeni su i gurnuti u bratoubilački rat iz kojeg su se vratili mrtvi i goli, dok su ubojice i haramije uzeli sve što se moglo “izuzeti”.

Nakon desetljeća i pol ipak sam se vratio, ali ovaj put kao tuđin, u vlastiti zavičaj. Stranac u noći. “Za čovjeka kojeg je mržnja istjerala iz doma nema nade, on je svoj dom izgubio zauvijek”, veli Hilde Zaloscer, bečka spisateljica i sama ratna egzilantica, nakon povratka. Mi smo izgubljena generacija koja je gradila utopiju socijalne pravde, pa onda rušila pretpostavke na kojima je ona jedino mogla postojati. Ostali smo sami na sivim hridima zbilje. Svijet u kome je jedini bog novac i jedina religija zarada, razjapio je svoju čeljust i danas svjetluca nad našim vratovima svojim dijamantnim očnjacima.