Boris Dežulović: Kratka povijest hrvatske neovisnosti

Povezani članci

• Osvit Seferović: Uništićemo planove o podjeli Mostara
• Političari BiH: Pazi kome vjeruješ
• Nikolaidis: Topovi su hladni, ali su laptopovi vreli
• Strategija EU za Zapadni Balkan
• Domaće banke ‘gulikože’: Velikima dobro, male ‘ukras’
• Američki zračni pirat uhapšen nakon 41. godinu bijega

U nekoj drugačijoj Hrvatskoj – ili barem nekoj mrvu manje zavisnoj i nenormalnoj – stvar bi bila sasvim dovoljno paradoksalna već svečanom proslavom Dana neovisnosti na takozvanom “licu mjesta”. U svakoj takvoj, naime, romantična bi historijska epizoda o raskidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom, pod zračnom uzbunom, u podrumu nacionalne naftne kompanije, ionako dušu dala za prvoboračko postrojavanje i “sat povijesti na otvorenom”. Dobro, više “u zatvorenom”.

Piše: Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija

Sastali bi se Vladimir Šeks i svi preživjeli sudionici tog povijesnog zasjedanja, pridružili bi im se i predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, svi ministri i svi bivši premijeri, kompletna Hrvatska biskupska konferencija zajedno s kardinalom Bozanićem ponosno bi stupala ispražnjenom Šubićevom ulicom, za njima hrvatski branitelji sa zastavama svojih brigada i Počasna garda Tuđmanovih baletana s velikom trobojnicom, ispred njih unatraške bi brzali i saplitali se novinski fotoreporteri, a kamere državne televizije izravno bi prenosile dolazak svečane povorke pred upravnu zgradu Ine.

Tudok segiteni?

– Jó napot kívánok, tudok segíteni? – pitao bi portir na perfektnom mađarskom, znatiželjno preko Šeksovih ramena gledajući dugačku svečanu povorku i silne novinare oko nje.

– Dobardan, mi došli na svečanu sjednicu Sabora – odgovorio bi razdragani Vladimir Šeks.

– Mi… – uskočila bi poliglotkinja Jadranka Kosor, pokazujući rukom na kolonu iz sebe. – Mi… došla… svečanim zasjedanjem… Saboroš… Szabor, razumjelo?

– Sabor?! Ez a Ina. MOL – iskreno bi se začudio portir, pa pokazao prema Gornjem gradu. – Sabor van a másik oldalon a város!

– Šta kaže, šta kaže? – gurao bi se kardinal Bozanić.

– Jebemliga ako sam ga riječ razumio – slegnuo bi ramenima Šeks, pa stao široko gestikulirati pred već ionako pomalo nervoznim portirom. – Mister, ovo je hrvatski Dan nezavisnosti… Kroejšn Independens dej, anderstend? Vi deklard aur independens in d andergraund of jor bilding, on dis dej tventi tu jirs agou, okej? Sou, vi kejm hir tu selebrejt det spešl dej…

– Uram… uram! – prekinuo bi ga već vidno nervozni portir. – Van valami engedéllyel?… Valami dokumentumok?

– Aha, dokumenta! To imamo, imamo dokumente, naravno – lupio bi se Šeks po čelu, pa iz velike kožne fascikle stao vaditi papire. – Evo, ovo vam je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, to vam je od 25. lipnja… a evo vam i ovjerena Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza, od 8. listopada 1991… Tu vam sve piše.

– Mi az?! Mi ez a papírok?! – izgubio bi portir živce, pa stao vikati. – Körletrend! Policijom! Policijom!

– Mister, misteroš – smirivao bi ga Šeks. – Vidite, ovo je sad malo neugodno, mi smo iz državnog vrha, predsjednik je tu, novinari, televizija snima, nema nikakve potrebe da policija…

Svečana sjednica Državnog sabora u podrumu u kojemu je rođena neovisna Hrvatska završila bi, da skratim, rijetko viđenim skandalom: na poziv mađarske ambasade iz svečane bi se povorke izdvojili pomalo zbunjeni pripadnici interventnog voda MUP-a, pa na zapovijed razjurili grupu građana što je povrijedila privatni posjed mađarskog MOL-a. A Šeks, Josipović, Milanović, Bozanić i društvo završili bi na obavjesnom razgovoru u policiji.

Proslava u Budimpešti

U nekoj drugačijoj Hrvatskoj stvar bi, kažem, bila sasvim dovoljno paradoksalna već svečanom sjednicom “na licu mjesta”, pred zgradom suverene i neovisne nacionalne naftne kompanije, danas – dvadeset dvije slavne godine kasnije – pod tuđinskom vlašću. Baš kao ono prije hiljadu godina, kad su Hrvati potpisali Pactu Conventu, predali krunu MOL-u i za predsjednika Uprave okrunili mađarskog menadžera Kolomana.

Za ovakvu Hrvatsku, međutim, to nije dovoljno paradoksalno. Program svečane proslave Dana neovisnosti započeo je, naime, još dan ranije, kad je iz Budimpešte stigla vijest da mađarskom državnom tužitelju ne pada na pamet potpisati Europski uhidbeni nalog i izručiti Zsolta Hernadija, predsjednika Uprave MOL-a, kojega Hrvatska traži zbog otpužbi o davanju deset milijuna eura mita Ivi Sanaderu, onih slavnih dana kad je potpisana Pacta Conventa, a Ina predana mađarskoj kruni. Hrvatsku državnu naftnu kompaniju, ukratko, vodi tip s Interpolove potjernice, koji ne smije niti ući u Hrvatsku.

Nije li to jedna od ljupkijih epizoda iz bogate hrvatske povjesnice? Hrvatska je najprije raskinula sve državno-pravne sveze s Jugoslavijom, povijesnom odlukom donesenom u podrumu kompanije koju će potom uz debeli mito predati Mađarima, a onda od istih tih Mađara biti glatko odjebana kad zbog tog mita budu tražili da joj izruče šefa MOL-a, pozivajući se na isti onaj Europski uhidbeni nalog zbog kojega je – dvadeset godina potpuno jednako braneći svoje hernadije i “nacionalni interes” – sve onako suverenu i neovisnu, već tri mjeseca šamara svaki europski općinski referent. Podsjećajući je, u divnom rapletu, na potpisane državno-pravne sveze s Europskom unijom.

Ni sa kim se povijest tako otvoreno ne zajebava kao s Hrvatima.

U sljedećoj epizodi, slutim, jednog će se slavnog dana hrvatski članovi Uprave Ine d.d. okupiti u podrumu Sabora da u tajnosti jednostrano raskinu partnerski ugovor s mađarskim MOL-om, predsjednik Nadzornog odbora Siniša Petrović objavit će historijsku Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza s kompanijom Magyar Olaj- és Gázipari Nyrt, i dvadesetak godina kasnije preživjeli sudionici tog događaja zajedno s biskupima i počasnom gardom okupit će se na Markovu trgu.

– Jó napot kívánok – ljubazno će ih pred novinarima pozdraviti hrvatski premijer. – Tudok segíteni?