IRFAN

Povezani članci

• “Djevojka i ruža”: Scenski prikaz Salke Šarića na poeziju Roma
• Juraj Filipović: Plakate nisu lijepili Splićani
• Lažni prijatelj Bosne
• Miroslav Krleža: O ljudskoj gluposti – Na rubu pameti (1)
• Čovićevo „mostarsko proljeće“
• “Andrićevi dani”: promocija “Kamenim tragovima”

Piše: Elvedin Nezirović

To ljeto je sporo prolazilo. Išli smo na front, držali linije, a onda se vraćali u kasarnu i maštali o završetku rata. Noći su bile vruće, napete, grozničave. Svakog jutra budio sam se osjećajući isti umor s kojim bih i legao. Irfanovo društvo unosilo je tračak svjetla u tminu mog vojničkog života. Znali smo voditi zanimljive razgovore, no većinu vremena smo zapravo pušili travu i opijali se ne razgovarajući ni o čemu. „Ovo mogu izdržati samo napušeni i pijani“, bio je njegov omiljeni epigram kojim je zapravo htio reći – danas to znam – da kao i svijet koji nas okružuje, i mi, ljudska bića, imamo svoje vlastite, unutarnje fenomene, svoja čuda. Jer, kako smo uopšte iz svega toga izašli normalni? Koja logika i koja nauka to mogu objasniti?

Irfan je bio umoran i sit svega. Jednom mi je priznao da se boji kako će svi užasi kojih se u životu nagledao početi uticati na njegovo mentalno zdravlje. Za tri i po godine, prošao je sve akcije i frontove, nagledao se svega i svašta, a onda je odlučio da je dosta herojstva i da treba spasiti ono što se od života još spasiti može. „Naši životi više nikada neće biti ono što su bili prije svega ovoga. Svakim danom se sve teže nosim s tim.“ Tako je govorio kada bi ga uhvatile crne minute, kako smo nazivali trenutke psihičkog rastrojstva u kojima nam se činilo da iz situacije u kojoj se nalazimo nema izlaza, da rat nikada neće prestati i da ćemo skončati ako ne danas onda već sutra, na nekoj ledini jurišajući prema neprijateljskim bunkerima.

Jednog jutra, zatekao sam Irfana na doručku. Zabrinut, otkidao je zalogaje dvopeka i zalijevao ih čajem od šipka. Vidjevši me, pokušao se nasmijati, ali grimasa na njegovom licu više je ličila na trzaj, nego li na osmijeh. Irfan je bio nizak i mršav, s licem ostarjelog djeteta i naivnim pogledom koji se pojavljivao i nestajao, zbog stalnog treptanja. U septembru je trebao napuniti dvadeset tri godine i do tada je ozbiljno planirao da se riješi uniforme. Polagao je nade u oca koji je bio krupna zvjerka u komandi korpusa.

„Ovo je jutros stiglo“, rekao je i preda me bacio plavu kovertu. Izvadio sam papir koji je iz nje virio i pročitao tekst.

„Šta to znači?“, pitao sam.

„To znači da me je pizda izradila!“. Uz kujin sin, pizda je bio Irfanov omiljeni sinonim za oca. „Umjesto da me demobiliše, on me prebacuje u ‘komandu stana’. Šta mu to uopšte znači?“