Gospa od Sedam Watti

Povezani članci

• Parada srama
• Prointer u Agenciji za bankarstvo: Preuzima li Srbija kritičnu infrastrukturu Federacije BIH
• Svejedno je koji će od dva loša izbora prevladati u zemlji koja nije više ono što je nekada bila
• Sindrom Šuica
• Medije ne možete kontrolirati, naučite njima manipulirati
• Dežulović: Džihad-Tours – vaša karta za džennet u jednom pravcu

Sjatili se dopisnici hrvatskih i svjetskih televizija, grozdovi novinara i fotoreportera iznikli oko Vickine kuće, samo se još čeka Nino Raspudić da na međugorskom Radio-Miru objasni kako je zelena “daidžinica” kriptokomunistička podvala katoličkom puku.

Piše: Boris Dežulović, Oslobođenje

Zvala me nekidan u dva iza ponoći Gospa. Ima ona taj običaj, zovne u gluho doba noći da ispriča vic. Ili samo nako, da popriča.

Elem, lijepo se ja obradovao, “zdravo Marijo milosti puna Gospodin s tobom blagoslovljen plod utrobe Tvoje šta ima nismo se odavno čuli?”, a Ona me odmah napala.

Kako ćemo se, kaže ona, čut ikako? Ti to ko nešto ljuta?, nesigurno ću ja. Što se ti, veli, ne javljaš na telefon? Zvala sam i nekidan, zvonilo svu noć, a ti ništa! Nisam valjda bio kući, što, jel bilo važno?, pitam ja. Jašta je, kaže, što bih te inače zvala u dva iza ponoći?! Jooj, zajoojao ja, zašto onda nisi ostavila poruku na sekretarici? Pa jesam, veli Ona, u tome i jest stvar. Bogami je nisam čuo, rekoh, na kojoj sekretarici? Kojoj i uvijek, malo se ona kao i iznervirala. Kod Vicke u Međugorju.

I što je bilo to jako važno što mi je Bogorodica imala reći u dva iza ponoći? “Moli”, kaže, “Gospodina za mir”. I to je sve? “Samo je to rekla”, slegnula ramenima Vicka. Čuj, moli Gospodina za mir?! Svevišnji se valjda sprema za rat, šta li, rasporedio balističke projektile i napunio skladišta bojnim otrovima, pa ga sad valja moliti za mir? Kako sad stvari stoje, da nije Putin onako carski zajebo Obamu oko Sirije, džabe nama sve molitve.

Kao što sam džabe kasnije sat vremena objašnjavao Gospi prednosti moderne tehnologije: ona još ni koncept telefonske sekretarice nije do kraja shvatila, a kamoli SMS ili Fejs. Slabo oni gore prihvaćaju te tehničke novotarije. Umjesto, rekoh, da se tako neuka i neprosvijećena zajebavaš sa operaterima u Međugorju, lakše ti je, recimo, sljedbenicima ostavljati statuse na Twitteru. A znaš šta ona kaže?

Eto, veli ona uvrijeđeno, nek si me ti prosvijetlio!

Kad sutradan, Bogorodica stvarno prosvijetlila. Baš ono svijetli, sva sjaji, kao da je sad iz kozmetičkog salona. Prve, priča se u selu, primijetile neke dvije Talijanke što su molile u kući Gospine telefonske sekretarice u Bijakovićima kraj Međugorja. Prebirale one tako krunicu u rukama, mrmorile zdravomarije i slaveocu sve zvrljeći po sobi, kad će u neka doba jedna:

– Jooj, gospođo Vicka, divna vam je ova lampa!

I što da vam pričam, iste večeri pročulo se po Međugorju novo čudo neviđeno: u kutu Vickine sobe stoji gipsani kip Djevice Marije i svijetli! Danju se, objasnili u Međugorju sumnjičavim novinarima, ne vidi ništa, jer da bi Gospa svijetlila, mora biti mrak. I čim padne noć, zasja Ona zelenkastim svjetlom. Slabašno neko svjetlo – nema nego možda sedam-osam watti – ali bogami svijetli. Isto semafor u Čapljini.

Već do ponoći hiljade ljudi stiskale su se u malim Bijakovićima vidjeti Gospu od Sedam Watti, nije se toliko svijeta okupilo ni kad je ono prije sedamdeset godina proradila “pratarska centrala” na Lištici i zasvijetlio Ljubuški. Sjatili se dopisnici hrvatskih i svjetskih televizija, grozdovi novinara i fotoreportera iznikli oko Vickine kuće, samo se još čeka Nino Raspudić da na međugorskom Radio-Miru objasni kako je zelena “daidžinica” kriptokomunistička podvala katoličkom puku.

Taman, eto, vatikanska komisija za Međugorje završila s radom oko Gospinih ukazanja, a Ona zasvijetlila u Bijakovićima. Valja sad Papi tamo slati električare.

Da Bog zaista postoji, i da sam ja Taj, mene mi moga, digao bih ruke od svega. Napravio On, eto, čovjeka na svoju sliku i priliku, sve mu lijepo objavio, zapisao i nacrtao, dao mu ruke, pamet, vlastitog sina i dvije hiljade godina da razmisli o svemu, i dokle je dvije hiljade godina kasnije stiglo to misleće biće, jedino koje je blagoslovio darom Spoznaje? Eno ga dolje, ničice pao pred jeftinom gipsanom figurom u nekom sobičku u Bijakovićima i slavi Svemogućeg što je učinio da kip svijetli!

– Bravo, majstore! – zajebava gore Svevišnjeg Nečastivi, i neka ga.

Malo me, misli se On, i zajebava.

Dvije hiljade godina filozofskih i teoloških rasprava kasnije, Gospodin, njegov Sin i gospođa Majka ispali su – kako je to otprilike shvatio čovjek – provincijska mađioničarska atrakcija, cirkus na seoskoj ledini. I da je bar neki trik, ni pola jada, nego – svjetleći kip! Iste takve u suvenirnici kraj crkve prodaju po četresdevet maraka, a ovi navalili kod Vicke. Što će biti sljedeća senzacionalna vijest? “Iz sanduka za šalovanje betona, što ga je međugorski vidioc na gradilištu svog hotela cirkularom prepilao ne znajući da unutra spava seoski župnik, velečasni je izašao u komadu, živ i zdrav!”

Da je Božja Providnost umjesto jedne Gospine figurice osvijetlila cijelo neko selo, recimo one kliške župe kraj Konjica što su bez struje od rata, to bi bilo čudo. Međugorje, s druge strane, izgleda noću poput Las Vegasa, blješte raznobojni neoni na restoranima i barovima, svijetle billboardi, izlozi dućana, zvjezdice na hotelima i reflektori na koncertu Nine Badrić, svijetle ona dva zvonika kao da ih je kralj Fahd zidao, stenje dalekovod iz Čitluka, pola prometa Elektroprivrede HZ Herceg-Bosne slijeva se u Međugorje, a tamo pali na koljena pred jednom svjetlećom figuricom.

– Bravo, majstore! – zajebava gore Svevišnjeg Nikola Tesla.

Da, rekoh, zaista postoji, i da sam ja Taj, digao bih ruke. Džabe je krečio.

Oko jednog se svjetla, recimo, u isto vrijeme na istih par Gospodnjih stopa kvadratnih vodi ozbiljan teološki rat za jedan ozbiljan teološki časopis, ali nema tamo dopisnika hrvatskih i svjetskih televizija, nema novinara i fotoreportera, ne šalje Papa tamo komisiju sastavljenu od vrhunskih vatikanskih inženjera lake struje. A opet, istini za volju, nije to ni bilo neko čudo, to kad je jednog dana iznenada smijenjen glavni urednik fra Drago Bojić, kad je dakle Fratroprivreda Bosne Srebrene isključila “Svjetlo riječi”, barem onakvo kakvo im je desetljećima svijetlilo. Nek su, rekla bi Gospa, oni njih prosvijetlili.

Umjesto fra Drage Bojića i ozbiljnog, kritičkog “Svjetla riječi”, imaju sad bosanskohercegovački Hrvati “svjetlo Gospe”, gipsanu figuricu što svijetli kad padne mrak, jeftin trik za školske predstave, dječje rođendane i katoličke blagdane, taman po mjeri svoje teološke elite i njihova nebeskog Mandraka Mađioničara.

– Bravo, majstore! – zajebava Ga gore Harry Houdini.

I On, šta će, konačno umoran i razočaran digao ruke. Spustila se gusta, hm, mrkla noć iznad Hercegovine. “Tama riječi”. Potpuni je mrak u Herceg-Bosni, ne vidi se prst pred nosom, samo u jednoj kući u Bijakovićima kraj Međugorja gori Gospa.

Da bi, naime, Gospa svijetlila – objasnit će vam u Međugorju – mora biti mrak.