Elastični gradovi: Uspostavljanje zajednica nakon prirodnih katastrofa

tačno.net
Autor/ica 24.9.2013. u 19:41

Elastični gradovi: Uspostavljanje zajednica nakon prirodnih katastrofa

Nedvojbeno je da u periodu nakon prirodnih katastrofa najviše humanitarnog i rekonstrukcijskog posla obavi lokalno stanovništvo. Imajući to na umu zapitate se što je to što bi nadolazeće agencije izvana mogle napraviti za zajednicu i za grad kako bi podržale oporavljanje stanovnika poslije neke katastrofe? Koji bi balans trebao biti između pružanja pomoći pojedincima – često je fokus humanitarnih organizacija kojima je u cilju da pomoć dođe do onih kojima je najpotrebnija – ili akcije većih razmjera koje pomažu cijelim zajednicama te osiguravaju osnovu za pojedinačni oporavak.

Veliki broj ljudi je bio raseljen nakon potresa na Haitiju u 1. mjesecu 2010. godine, nekih 2.3 milijuna ljudi od njih 10 milijuna. Neki od tih ljudi su imali mogućnost da odu kod prijatelja ili rodbine ali većina je otišla u kampove šatora ili obližnja otvorena mjesta, isključivo namjenjena za nužne slučajeve, izrađene uglavnom od plahti za krevete. Ljudi su se obično smještali u susjedstvu, obično po javnim mjestima, kao što su parkovi, trgovi, sportski tereni. Kampovi su različlitih veličina, sukladno tome, jedan od najvećih je bio na Petonville golfskim terenima na jugoistoku Port au Prince.

Životni uvjeti su bili daleko od idealnih. Na svom vrhuncu kamp na golf terenu je bio dom za 40,000 ljudi, sa slabašnim zaklonom koji bi ih štitio od jakih kiša i poplava koje je donosila predstojeća sezona uragana. To je značilo da su mjere koje su potrebne da se ljudi zaštite da nađu bolje sklonište, postale što hitnije kako je napredovala ljetna sezona. Iako su se ljudi htjeli vratiti u svoje domove, premda to nije bilo vrlo često moguće, ne nužno zato što su kuće bile srušene (iako mnoge jesu) nego zato što su ulice bile zakopane u ruševinama, čak do 6 metara visine na nekim mjestima tako da pristup zgradama nije bio dostupan. Nakon što su se ove ulice očistile mnogi ljudi su se vrlo brzo vratili u susjedstva ponovno otvarajući trgovine i poduzeća, te ponovno uspostavljajući svoju egzistenciju kao bitni dio oporavka od potresa.

Ova priča otvara mnogobrojna pitanja o najboljim mogućim načinima kako bi međunarodna humanitarna zajednica mogla pomoći ljudima u ponovnom uspostavljanju njihovih domova i egzistencije poslije katastrofa. Ove organizacije prioritetno pomažu ugroženim pojedincima i obiteljima kao način za promicanje pravednosti. To znači da intervencije stvaranja skloništa i rekonstrukcija su usmjerene prema pojedinačnim obiteljskim zaklonima, a bavili su se u daleko manjoj mjeri o fizičkom kontekstu gdje su smješteni ti zakloni. Ceste, putevi, kanalizacija i drenaža mogu biti poprište sigurnijeg pojedinačnog skloništa, ili možda pružaju okvir unutar kojeg ljudi se mogu obnoviti, ali ove intervencije zajednice nisu u skladu sa humanitarnom koncepcijom jednakosti koji se odnosi na pojedince.

Sada je gotovo 4 godine prošlo od potresa i mnoge humanitarne organizacije koje djeluju na Haitiju prešle su na dugoročni oporavak i programe razvoja. Oporavak ima društvene, gospodarske i fizičke aspekte. Prepoznavajući to, neke agencije  su pomjerile svoj fokus sa zamjene pojedinih skloništa na uzimanje „integriranog pristupa okolini“ kombinirajući društvene, gospodarske i fizičke intervencije diljem cijelog okruga. U nekim slučajevima pomoć još uvijek ima oblik zaklona za pojedinačne obitelji, ali ovaj integrirani pristup okolini, ideja posuđena iz gradske razvojne prakse kao što je nadogradnja sirotinjske četvrti, počinje se naširoko prihvaćati. U pogledu izgrađenog okoliša, koji ima tendenciju izgradnje pješačkih puteva i odvodnih kanala kroz bespravna naselja, ostavljajući sve osim onih najugroženijih ljudi da izgrade svoje kuće. To je način od kojeg ima koristi više ljudi sa istim ograničenim sredstvima, dok se u isto vrijeme podržavaju organizacije i akcije na razini zajednice.

Integrirani pristupi iz okruga nemaju sve odgovore. Za jednu agenciju (ili ako ih čak radi više zajedno), još uvijek je moguće samo se adresirati na jedan dio grada, gdje ostaju mnogi dijelovi koji još trebaju pomoć, i tu nastaje praznina. To je osobito značajno kada intervencije poput onih koji se bave drenažom ili prijevozom, se priključe na široke gradske sisteme i koji će najvjerojatnije biti pogođeni sa onim šta se dogodilo prije ili što će se dogoditi na sljedećem sjecištu. Razmišljajući o valovitim učincima ovog sistema koji se širi dalje na ostatak grada, jeste zapravo razvlačenje humanitarnih organizacija. Intervencije na gradskim razinama su dugoročnije, većih razmjera i u kojima je vrlo teško ciljati na najugroženije, i to je nešto što ih stavlja izvan strogih ovlaštenja humanitarne akcije. Međutim, očito je da postoje procjene u otvaranju prostora u kojima pojedinci mogu djelovati i načini kako pomiriti ove mjere sa humanitarnim načelima tako da fatalno ne ugrožavaju njih bilo bi vrijedno istražiti.

Napisao/la: Alison Killing thisbigcity

Uredila: M.G.

Ovaj članak izvorno je objavljen na web stranici održivi gradovi This Big City.

tačno.net
Autor/ica 24.9.2013. u 19:41