Djeca su zaražena revizionizmom

Povezani članci

• Marin Jurjević: MEDIJI I SLOBODA
• „Duboka država“ za plitku pamet
• Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja
• Od Bobana do Kordića: Zašto Hrvatska voli ratne zločince?
• Buđenje akademske svijesti
• Heni Erceg: Zašto država gasi medije koji otkrivaju afere i ratne zločine?

 Foto: Jovica Drobnjak: Povjesničar Hrvoje Klasić, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Piše: Igor Lasić; Novossti

Pratite li javnu diskusiju o Tuđmanovoj arhivi, koju smo započeli upravo u “Novostima”? Što mislite o tom pitanju?

Meni je, prije svega, drago što je time pokrenuto općenito pitanje o dostupnosti javne građe u Hrvatskoj. Posljednjih desetak godina dosta sam boravio u državnim arhivima u Zagrebu i Beogradu te se uvjerio da je dostupnost građe iz razdoblja nakon 1945. godine puno veća u Beogradu i da je tamo lakše raditi. Pritom to nije samo moj zaključak, tako razmišljaju i drugi kolege koji su imali priliku za usporedbu rada na istom razdoblju.

Zašto je tako?

To se i ja pitam. Radi se o istom izvoru građe koju istražujem, to je arhiva CK SKJ, skupljena po raznim partijskim ograncima u zemlji i prenesena u državne arhive u Zagrebu i Beogradu. Kao što su mi objasnili u Srbiji, oni su preuzeli materijal i uredno ga zaveli u katalog, pa možete doći, probrati datum i određenu sjednicu, i odmah dobiti spis. U Zagrebu to nije moguće, nije tako sređeno. Ne želim ulaziti u zaključke, radi li se možda o nekoj vrsti indolencije prema građi iz socijalističkog razdoblja, ali to jest problem Hrvatskog državnog arhiva. Dok sam radio knjigu o Hrvatskom proljeću, nisu mi znali reći ni što imaju na raspolaganju. Može se dobiti, dakle, ali se ne zna što postoji. Davali bi mi spise iz vrećice, malo-pomalo. A to je kod istraživanja veliki problem.

Vratimo se na pitanje Tuđmanove arhive; to je novije razdoblje, samim tim i osjetljivije.

Svakako, to je politički osjetljivije. Činjenica je da standardno arhivsko pravilo o dostupnosti nakon 30 godina ne ide na ruku zahtjevima da se Tuđmanova arhiva otvori odmah i svima. Ali sam način imenovanja komisije koja će dati dopuštenje nekim biranim pojedincima za uvid u tu građu krajnje je loš. Moje je mišljenje, dakle, da je to trebalo izvesti bolje, ujedno i stručnije i demokratičnije. S druge strane, istim se povodom otvara pitanje što je s arhivom MORH-a i MUP-a, kao i brojnim drugima. Kad odete u svijet, vidite da ta građa postaje dostupna nakon 30 godina. Ovdje, međutim, ne vjerujem da više itko zna gdje se to nalazi. Ako je pak istina, kao što neki sumnjaju, da je to uništeno, onda je riječ o sramoti i skandalu za jednu državu koja se smatra demokratskom. Trebalo bi stoga precizno vidjeti kome je odgovaralo uništavanje tragova o Domovinskom ratu, privatizaciji i pretvorbi, vanjskopolitičkim odnosima itd.

Zločin je zločin

Nismo u stanju zauzeti valjan odnos prema nedavnim događajima, no jako se angažiramo oko starih, recimo oko udbaša, a koji su poslužili i novim hrvatskim vlastima?

Meni u čitavoj toj priči oko Josipa Perkovića, ali i generalno, kad se pokrene takva tema, smeta ona uobičajena sintagma “komunistički zločini”. Nepotrebna je, jer zločin je zločin, a ovako ispada da je riječ o specifičnosti komunističkih zemalja. Ne želim banalizirati podsjećanjem na Jamesa Bonda, gdje se vidi kako britanska kruna štiti svoj suverenitet i kolonijalna prava. Sve države, naročito u hladnoratovskom periodu, patile su od paranoje, smatrajući da su ugrožene, i ponašale su se vrlo slično. U Hrvatskoj je stvoren dojam kako su jugoslavenski agenti pucali po hrvatskim emigrantima u svijetu doslovce neselektivno. Naravno, stradali su i neki koji su bili nevini. Ali bilo bi pošteno reći da je među žrtvama tih službi bilo i ekstremnih terorista, ljudi koji su bili spremni postavljati bombe po restoranima i ambasadama itd. Zamislimo da se naoružana grupa izbjeglih Srba s Banije danas ubaci u Hrvatsku, pa ih specijalci posmiču negdje u šumi, jer se nisu željeli predati. Bi li naša javnost na njih gledala kao na teroriste ili nevine žrtve koje se moralo dovesti na sud? Također, mora se znati da sve nove tajne službe u svijetu, nakon pada jednog režima, preuzimaju dio starog obavještajnog kadra. Slažem se da nije ugodno znati kako među nama šeću ubojice, ali mislim da je još gore saznanje da su među nama na slobodi i oni koji su pobili obitelj Zec, koji su ubijali civile po Sisku i Osijeku i mnogi drugi njima slični.

Sve to na koncu služi da bi se stavio znak jednakosti između fašizma ili nacizma i socijalizma, odnosno komunizma? Ne samo u nas: za europski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima izabran je datum sporazuma između Hitlera i Staljina, baš kao da se svjetski liberali i demokrati nisu već prije Staljina uspijevali privremeno sporazumjeti s Hitlerom.

Revizionizam je u Hrvatskoj na snazi već preko dva desetljeća. Nažalost, radi se ista greška koja se radila nakon 1945. godine. Nema sumnje da je jugoslavenska historiografija bila velikim dijelom ideologizirana i tendenciozna, da su neke dobre stvari prešućivane, a neke loše iskrivljavane. Međutim, trebali smo zato naučiti da jedno demokratsko društvo to sebi ne bi smjelo dopustiti. Umjesto toga, samo smo proglasili bijelima one koje je komunizam smatrao crnima i obrnuto. Čak i kad se radi o ekstremima, dakle, a to je skandalozno. Ustaški zločinci postaju tako idealizirani romantični junaci, borci za slobodnu Hrvatsku. Francetić i Luburić odjednom su pozitivci. Nedavno su mi na jednom predavanju, a neću reći gdje je to bilo, neki studenti rekli da nema dokaza da je Crna legija počinila ijedan zločin. Oni misle da su jedini dokazi knjige Dedijera, Đilasa i sličnih. To je krajnji efekt revizionizma, kad vam djeca počnu tvrditi tako nešto.

I što ste rekli tim studentima, gdje su pravi dokazi?

Pozvao sam ih da dođu kod mene u Sisak, da ih upoznam s tzv. kozaračkom djecom. Ima ih još na životu, naravno, to su danas starci, ali je neporecivo da su njihove sudbine posljedica ustaških zločina na Kozari. Većina njih, kojima su ustaše pobili roditelje i koji su kao siročad dovedeni u Dječji dom u Sisku, pomrla je tamo u groznim uvjetima. Dio je razdijeljen po hrvatskim obiteljima, ali se i danas zna da su to kozaračka djeca. Zato se moramo boriti protiv revizionizma, kao i relativizma. Pitao sam studente znaju li oni tko su Maksovi “mesari” iz one pjesme i znaju li što znači to “mesarenje”. Vjerujte, u puno slučajeva nemaju pojma. Stavljanje znaka jednakosti između partizanske osvete nakon Bleiburga i svega onoga što su radili ustaše tokom prethodne četiri godine očito jako dobro funkcionira.

Premda je u jednom režimu zločin bio strukturno sistematiziran i zadan već doktrinarno-teorijski, a u drugom je bio strukturno ekscesan?

Apsolutno. Komunistički temeljni dokumenti nemaju poziv na istrebljenje drugih rasa, vjera i naroda, nego zagovaraju jednakost i jedinstvo, dok se temelji ekstremne desnice uvijek drže na takvoj mržnji prema drukčijem. NDH otvoreno nije trpjela nikoga – barem ne u svojim granicama – osim Hrvate koji su bili katolici i pritom su se morali politički slagati s takvom ideologijom. Doktrinarno su to različiti režimi, kao što kažete, a to svakako ne znači da ne treba istraživati zločine nakon Bleiburga. Ali poistovjećivanje toga s dimenzijama ustaškog zločina jest revizionizam. Što ide u prilog režimu koji je četiri godine držao koncentracijske logore, ubijao na desetke tisuća nevinih civila itd. Razumijem one čiji su sinovi ili braća mobilizirani potkraj rata i koji su nakon Bleiburga stradali zaista nevini. Njima utjehe nema, ali ni oni svi ne razmišljaju isto, ne uspoređuju ta dva režima jednako.

Nevjerojatno ponašanje Crkve

Tome u prilog ide i kriminalna “nacionalna” Wikipedija, o kojoj se posljednjih dana puno govori, s njezinim tretmanom npr. Francetića i Luburića, koje ste i vi spomenuli?

Zanimljivo je da se digla tolika buka oko Wikipedije, a godinama imamo knjižare pune naslova koji vrve radikalnim revizionizmom. Ali mladi sve manje čitaju knjige, radije se informiraju na internetu, gdje ima portala na kojima se otvoreno veliča ustaštvo. Ima i takvih novina, no internet je specifičan. Određeni kolumnisti posvećeni su upravo toj revizionističkoj zadaći umivanja ustaškog pokreta i zločina. U svemu tome Wikipedija ima posebno mjesto, a moramo znati da je ona danas već praktički neizbježna, kao izvor za učenje. Studentima je i sam ponekad preporučujem, ali se držim onoga za što znam kako je uređeno, i nikad to nije neka hrvatska stranica. Savjetujem ih da provjere reference, da uzmu u obzir izvore, ali da ni tad stvari ne uzimaju zdravo za gotovo. No kultura razvijena na copy-paste osnovama rezultira proizvoljno napisanim tekstovima, gdje se lako u opticaj provuku i slučajevi kao što su oni na hrvatskoj Wikipediji, vezani uz ustaštvo. Zato je ona popularnija od npr. knjige Joze Tomaševića koja govori o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i koja ima tisuću stranica. I sve bi se to moglo riješiti zakonski, jer postoje zakoni koji predviđaju represiju zbog takvog revizionizma, ali ostaje problem društva u kojem mladi ljudi, sistematično manipulirani, neće tako lako shvatiti što točno nije u redu s veličanjem ustaštva. Znate, nije problem u onome što je napisano, nego u onome što je prešućeno. Francetića i Luburića možemo opisati kao borce za hrvatsku samostalnost i to nije netočna tvrdnja. Ali ako se na njoj zaustavimo, radi se o falsificiranju prešućivanjem, jer su se oni za tu samostalnost borili ubijajući nevine. Tako je i s Bleiburgom, nakon kojeg su ljudi ubijani bez suđenja, no treba znati da je uglavnom bila riječ o ustašama, koji nisu položili oružje na kraju rata, kao što su napravili Nijemci, ustašama koji su četiri godine gradili državu na sustavnom, ozakonjenom genocidu. Bleiburg pak nije bio sistemski produkt komunističkog režima u nastajanju, nego osveta koja pritom čak i nije predstavljala specifikum Jugoslavije, jer su se i gore od toga ponašali pobjednici u nekim zapadnoeuropskim zemljama, npr. u Francuskoj.

Vaša realnost “na terenu”, a koja proistječe iz takve prakse, jesu ogledi recimo s Vladom Košićem, biskupom u vašem Sisku. Nažalost, teško biste našli goreg revizionista?

Nevjerojatno je ponašanje Crkve, uzmite samo njihove zahtjeve da se SDP-ovci ispričaju za “zločine partije” iz vremena kad su ti ljudi bili djeca. A baš se i ne sjećam isprika ljudi iz Crkve za sve ono što je u ime te institucije i Isusa Krista počinjeno drugima na štetu. Nema govora o tome da su svi katolički svećenici bili šovinisti i pobornici ustaštva. Štoviše, i time se danas manipulira, pa bi dobro bilo istražiti koliko je njih čak podržavalo partizane. Ali nepobitna je činjenica da je Crkva najvećim dijelom podržavala NDH, dovoljno je čitati novine iz tih godina. Nije to problem samo Alojzija Stepinca, nego brojnih svećenika, kao i same organizacije. U rasponu nedjela od sudjelovanja u nametnutom prekrštavanju do uzimanja oružja u ruke. Da ne govorimo o pomaganju u bijegu ustaških zločinaca nakon rata, gdje se najviše spominje ime svećenika Krunoslava Draganovića, glavne osobe u toj tzv. štakorskoj liniji. Da se vratimo na Sisak i posljedice izjava biskupa Košića protiv partizana: ove godine su na manifestaciji “Keltska noć” partizani izostavljeni, uz objašnjenje da se priredba posvećuje malim ljudima, ne povijesnim ličnostima. I to je taj apsurd koji nas pogađa, sjetimo li se da nema boljeg primjera malih ljudi u Sisku od tih partizana koji su 1941. ustali protiv okupatora i domaćih izdajnika, da obrane sebe i sve slabije od zločinaca. Imamo tamo zastupljene, dakle, male ljude koji su se u devetom stoljeću pobunili protiv franačke okupacije, male ljude koji su se u 16. stoljeću pobunili protiv turske okupacije, male ljude koji su se na kraju 20. stoljeća pobunili protiv srpske okupacije, ali partizana nema. Mnogi su Siščani zbog toga nesretni, jer to su ipak bili lokalni dečki i cure koji su se borili za pravdu i slobodu, a sad ih se svisoka, s oltara, pljuje. I da bi sve bilo apsurdnije, gotovo svi su bili Hrvati, a što se u vrijeme Hrvatskog proljeća rado spominja

Nekome odgovara život u prošlosti

Molim vas da se osvrnete i na sukobe oko ćirilice u Vukovaru?

Licemjerno je na zakone reagirati u trenutku provođenja, umjesto u trenutku donošenja, a koje je bilo itekako poznato. Pripadnici manjina mogu imati i osobne dokumente na svom jeziku, iako se ovdje radi o pitanju drugog pisma, ne jezika. Da Talijani pišu nekim drugim pismom, ne bi ni tad bilo nikakvih problema s njihovim javnim natpisima. Povijest nas uči da je proces stabilizacije neminovan, i on u Hrvatskoj zapravo već godinama vrlo dobro ide, sve dok određene grupacije – uvijek jedne te iste – ne požele zamutiti vodu i na tome ubrati profit u vidu nekih svojih privilegija. Mladi iz Hrvatske odlaze na provode u Srbiju, i obrnuto, čemu sam i sam svjedočio, i njima u osnovi najmanje smetaju te različitosti, ali njima se također pokušava manipulirati, kao što smo rekli u vezi s ustaštvom. Nekome odgovara život u prošlosti, ta prošlost koja traje i ne prestaje, a taj se ne obazire ni na štetu koju time nanosi vlastitoj djeci.