ENG
„Aluminij“ iz Mostara, premijerova i ministrova sapunica!
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
„Aluminij“ iz Mostara je prava slika i prilika djelovanja agresorske ideologije sa zapada, prije svega u stvaranju ustaško- nacioonalističke i agresorske tvorevine.
Kako ovu konstataciju pojasniti našem širokom auditoriju, građana i stanovništva naše domovine, koja se naziva Bosna i Hercegovina.
U današnje vrijeme i na prostorima grada Mostara, koji je nažalost doživio dvostruku agresiju i sa istoka i sa zapada, teško je biti mudar i pametan, a situacija u firmi koja je istinski okupirana je takva, od početka agresije do današnjih dana, te je neprihvatljivo biti i kulturan sa dozom pristojnosti.
„Aluminij“ je bila firma u prethodnom sistemu za diku i ponos i moćnoga „Energoinvesta“ koji je i stvarao, kao naša društvena realnost u zajednici i radu svih njegovih radnika, sa izrazitom multinacionalnom bojom, gdje su se maksimalno poštovala sva ljudska i radnička prava. Tada je imalo smisla ulagati u tako veliki i značajni projekat, kao i beneficirati njen veliki utrošak električne energije za proizvodnju. Međutim, to je nekada bilo, sada je samo za sjećanje i spominjanje, jer je to danas firma sa totalnom diskriminacijom ljudskih i radničkih prava, sa jednobojnim krvnim zrncima i njihovom kanceroznom nacionalističkom slikom. Dakle, poslije Dejtona ostala je i postala firma, ustaško- nacionalističke hrvatske ideologije, koju je aminovao i sam njihov otac nacije, prilikom puštanja u ponovnu proizvodnju. Njegovi „hemeroidčić“ poput Brajkovića, Božića, Jure Muse i dr. samo su izvršavali i provodili njihov scenarij, kao naredbodavca sveukupne agresije i na Mostar i na firme „Aluminij“, „Soko“ i ine.
Bivšim radnicima firme, Srbima i Bošnjacima, kao psima, jer je tako i pisalo na grafitu ispred firme, nije bio dozvoljen nikakav pristup.
Kao visoko stručni kadar, inžinjer elektrotehnike i magistar tehničkih nauka, po konkursu sam došao u prvobitnu firmu, koja se zvala tvornica glinice na polaganje kamena temeljca 1970. godine, te kao takav sam bio na stručnom usavršavanju kod „Pechiney“ –a u Francuskoj i kod „Siemensa“ u Njemačkoj. Kao rukovodilac odjela automatike u ovoj tvornici, učestvovao sam u izgradnji iste, njenom probnom radu i poslije 8 godina sam prešao na dužnost tehničkoga direktora Termoelektrane u Gacku, da bi se ponovno vratio u „Aluminij“ u razvojnu službu, kao vodeći projektant. Ove podatke navodim radi naših čitalaca, kako bi shvatili da ja nisam nikakav diletant ili neupućeni radnik u sva prethodna i ovdašnja zbivanja u ovoj firmi, zašta su mnogi nacionalisti i elementi ustaške provincijencije iz firme skloni sve ovo zanemariti i ignorisati u cilju omalovažavanja i prikrivanja svojih ideoloških zabluda. Isto tako, važno je napomenutu da sam cio period agresije bio u Mostaru, te sam i neposredni istinski svjedok i sudionik nepoželjnih zbivanja u ovome gradu.
Mi obespravljeni radnici „Aluminija“ godinama smo se borili za regulisanje svojih prava i kod međunarodnih i kod domaćih politički faktora, koji nam kroje godinama ovu našu crnu sudbinu, ali se mora reći i priznati da je bilo bezuspješno, jer su nas jednostavno lagali i obmanjivali, od premijera Bičakčića, Brankovića, istina je da su Behmen i rahmetli Hadžipašić i nešto pokušavali, ali je teško bilo i priviriti, a kamo li ući u tu ustašku utvrdu.
Današmji premijer Nikšić i njegov ministar Trhulj, kao „hadžije“ poput pauna, pokušavaju riješiti ovu Mostarsku sapunicu, ali sasvim površno i diletanski. Naime, tako se olako odriču sveukupne društvene ili državne svojine, te nalaze za shodno da 44% njenoga finansijskog kapitala, koji je djelimično i jednostrano utvrdjen, prepuštaju u nadležnost istih struktura, koje nam godinama osporavaju naša prava i vrše očiglednu diskriminaciju i na nacionalnoj osnovi.
Ovaj članak pišem, opet sa željom, da našem građanstvu ukažem i na daljnju diskriminaciju, jer su i premijer i njegov ministar i dalje ostali gluhi i nedorečeni, jer zašto bi njih interesovala prava obespravljenih radnika, kada je bilo bolje i unosnije sa Bradvicom i njegovim „hemeroidčićima“ sjediti u poznatom fabričkom restoranu „La Mirage“ te ispijati domaću lozu i crno vino, na šta su i navikli, ali uz bogatu mezu.
Ostala su u cjelosti neriješena radnička prava, kao njihov udjel u dionicama, povezivanje radnoga staža, kao i mogući povratak nekih mlađih radnika iz reda Bošnjaka i Srba. Dakle, sve što je rađeno i urađeno je, mogućnost njihovoga djelovanja prema sopstvenim aršinima, bitno je da im je dozvoljen upis u registar vrijednosnih papira, a šta će od svega toga pripasti Bošnjacima i Srbima, baš ih briga jer će se i premijer i ministar i dalje šepuriti kao paunovi u njihovoj sapunici i poznatoj krčmi kod Bradvice.
Za sve zainteresirane građane, koji budu čitali ovaj moj tekst, a imaju mogućnosti da na internet stranici „Aluminija“ pogledaju spisak od 2370 radnika i njihovih upisanih ili raspoređenih dionica. Tako se može sagledati da; Mate, Ante, Jure, Pero, Stjepan i brojni Hrvati imaju po preko 100 dionica, a Senad, Enes, Ahmet, Semir i malobrojni Bošnjaci imaju po 8 dionica, a Srbi imaju „0“ dionica, jer ih i nema na spisku, izuzev zalutaloga Srbina, ako je, sadašnji ministar u Vladi Federacije, Milorad Bahilj sa 93 dionice. Hrvatski poglavnici i doglavnici, poput Mije Brajkovića koji ima 247 dionica, Božić Vlado 187 dionica, Bradvica Ivo 182 dionice i td.
Što bi rekao naš narod, stari i mudri, „ako laže koza, ne laže rog“ da se i po ovome spisku i diobi dionica prema njihovim aršinima, jer ko je šta jamio, jamio je, tako jasno i ilustrativno može sagledati diskriminatorska hrvatska politika, kao i diletantski prilaz riješavanju ovih problema od strane naših „hadžija“, premijera Nikšića i ministra Trhulja.
Hvala Vam drugovi i gospodo iz Vlade, za svu Vašu brigu za nas obespravljene radnike, a posebno za moje sunarodnjake, budite uvijek tako „Za dom spremni“ a mi će mo se potruditi da putem sudova riješimo naša prava.
S poštovanjem, Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el
Mostar, septembar 2013 god.
Autor/ica 👤tačno.net
