POBITI, PROTJERATI, POKRSTITI – POPISATI

Povezani članci

• Viktor Ivančić: Čekajući glavno jelo
• K(r)olindine laži i “jogurt-domoljublje”
• Otisak zločina
• Razumeti mržnju
• IRFAN
• Popis u BiH: Popisni materijal završio u kontejneru za smeće!

 „ 4P “

Nakon rata planiranog u duhu očuvanja „kršćanskog karaktera Europe“
i vođenog pod geslom
POBITI, PROTJERATI, POKRSTITI
slijedi frankenštajnsko finale:
POPISATI

Hoće li Bosne biti ili neće, sada bi trebalo zavisiti isključivo od Bosanaca.

Piše: Marjan Hajnal

Lutkarsko kazalište kratkovidnih

Kratkovidnost, myopia, određeni stepen fiziološke invalidnosti, prepreka je da se objekti, likovi, perspektive, horizonti ukažu oštro i jasno. Da kratkovidni mogu birati između kratkovidnosti i dalekovidnosti, radi neposredne fizičke sigurnosti birali bi vjerovatno ovu drugu, posebno ako znaju da nepouzdane vizualizacije i mutne predstave o širem okruženju vode površnoj logici, što ishoduje pogrešnim akcijama i često katastrofalnim interakcijama. Analogno, kada je u pitanju izbor između političke kratkovidnosti i dalekovidnosti, prednost bi trebalo dati ljudima koji anticipiraju, „vide“ daleko unaprijed. Odricanje slabovidnih teoretičara od lijepe slavenske mitologije ne obavezuje pjesnike, slikare, idealiste, oni i dalje vjeruju da Perun-Svetovid voli i predvodi svoje hrabre vidovnjake. No, nisu u pitanju samo oni, već i Bogumili, kao dio sljedbenika zoroastrizma, Ahura Mazda naslijeđa, teravadskog budizma… Neuvažavanje interdiciplinarnosti u poimanju šarolikosti i međupovezanosti kultura okončava se u monohromatskom svođenju prošlosti na jednu dimenziju. Eklatantan primjer je reduciranje svega bosanskog na Ilire, kao da su Iliri živjeli u svojoj bezgrešnoj bogomdanoj ili samonikloj vehementnoj alfa-omega kulturi nikloj ex nihilo. Inteligencija stremi Univerzumu i ako je stvarna, a ne prividna, ne vezuje se samo za jednu knjigu, jednu tradiciju, tek  puke fragmente opće kulture. Njemački nacisti su bili žrtve zabluda protagonista eugenike, teorije o odabranosti natčovjeka. Ali, ni to nije bilo ništa novo. Iste zablude o sebi imali su antički Grci, Perzijanci, Izraelci, Rimljani, Anglikanci. Hibridni produkti svih tih prethodnika – Amerikanci, već su ih sve uglavnom nadmašili u svojoj pogubnoj i, što je najmarkantnije, potpuno neutemeljenoj narcisoidnosti. U lutkarskom kazalištu kratkovidnih svako danas traži i „vidi“ identitet sebe kao natčovjeka u „svom“ nad-narodu.

Polemika koja se u Bosni vodi zbog popisa – Bošnjak ili Bosanac, otkriva svu katastrofičnost posljedica rata nastavljenog u narcisoidnim dušama. Ljudi koji su u dubini svojih srca privrženi Bosni, prema svom duhovnom, a ne prema sumnjivom porijeklu varijabilnog biološkog genoma, mogu biti samo Bosanci. Sve drugo je verbalni falsifikat, u najgorem trenutku implantiran, pogodan samo onima koji kriju da ne vole jedinstvenu Bosnu i da im odgovaraju samo kratkovidni, ili, još bolje, potpuno slijepi sugrađani.

Budući da je sada presudnije biti pametan, dalekovid, vizionar, nego li „biti u pravu“ tražeći argumente u dokumentima od povijesnog značaja, poželjno bi bilo uzeti u obzir izvjesni stepen vjerovatnoće da bi se neki pravoslavci i katolici željeli izjasniti kao Bosanci, pruži li im se takva mogućnost. Skoro je nulta vjerovatnoća da će se isti izjasniti kao Bošnjaci. Kardinal Puljić je pripadniku svog puka već kardinalno (pogrešno) sugerisao koji put da bira (Hrvat, katolik), a isto čine njegovi pobratimi po funkciji u SPC i IZ. Također, ni Romi, Jevreji, brojni bivši Jugoslaveni, i svi „ostali“, neće se upisati kao Bošnjaci. U protivnom, nije teško zaključiti da bi na gubitku bila jedino Bosna.

Zbog postavljanja limita nadobudnim povijesničarima, da odgovorimo sukladno njihovom samouvjerenom tonu, tj., ironično, na njihove tvrdnje da se Bošnjaci pominju još od 12. stoljeća. Koliko su stari nazivi Bosna i Bosanac? Pa, datiraju još od postanka svijeta.

Najžalosnije je što na atmosferu ozbiljnih nesuglasica utiču i pojedini predstavnici akademija nauka. Svaka čast tim akademicima, ali oni su sa svojim sveznanjem i akademijskim deklaracijama i memorandumima odveli Bosnu u strahotu razaranja i užas genocida. Mogu se razumjeti teorijske eksplanacije vezane za motive i aspiracije stanovnika Sandžaka muslimanske vjeroispovijesti u pogledu sticanja statusa bosanskih državljana kao Bošnjaka, ali je činjenica da su oni nominalno ipak građani susjedne zemlje, sve dok je stanje takvo kakvo jeste. Trend njihovog useljavanja u Bosnu je sam po sebi opravdiv zbog uzastopnih genocidnih progona, no, onog trenutka kad su prešli u Bosnu oni bi od Bošnjaka trebali postati Bosanci, muslimani. Nemirenje s tim unosi konfuziju i nesuglasje sa matičnim stanovništvom. Razumljiva je tragičnost njihovog položaja na teritorijama nekadašnje domovine Bosne, anektiranim od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Čak i Dubrovnik bijaše bosanski grad, zar ne?

Suvišno je dokazivati da je pojam Bošnjak izveden iz naziva Bošnjan, Bošnjanin, i da je prisvajanje tog pojma za jednu konfesionalnu grupaciju i identificiranje rezervirano ekskluzivno samo za nju uslovilo distanciranje Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere i „ostalih“, što se u praksi nije pokazalo dobrim. Ta ekskluzivnost je otkrila da se u najdubljim slojevima kripto-sfera do kojih dopiru korijeni politike krila primarna odbojnost prema zajedništvu, oličena u negiranju bilo kakve veze sa slavenstvom. Pucnji na pravoslavne svatove bili su i samoubilački pucnji na Sarajevo. Povod jeste bio neprimjereno i izazivačko isticanje srbijanske zastave, ali i svojatanje zastave sa ljiljanima i vezivanje iste sa hrvatskom zastavom nije ništa manje pogubna zloupotreba heraldike i uopće zloupotreba zajedničke povijesti. Otuda i apel da se ne bude u pravu, već zagledan u dubinu horizonata budućnosti. Ljiljani se ne mogu i ne trebaju plesti u vijenac ni sa kojim drugim cvijećem, jer će završiti pod nogama, što su ne jednom dokazali perfidni „obožavatelji“ Bosne i Bosanstva. Bosansko cvijeće ne može biti ni hrvatsko-vatikansko, ni srbijansko-vizantijsko, ni ekskluzivno bošnjačko-islamsko.

Sada, ako smo uopće nešto naučili, birajmo: cjelovita Bosna, ili, Srbistan, Croatistan, Bošnjakistan. Ono što definitivno poražava je veleizdaja počinjena u ime Bošnjaštva, pa je  nevjerovatno da se i dalje istrajava na doktrini čiji će vrhunac samodestrukcije predstavljati stavljanje potpisa na „sporazum“ u Daytonu kao veleizdajničkom pečatu na krvavom dokumentu definitivne podjele Bosne. Utoliko je bolniji bio taj sramni vanparlamentarni samovoljni kompromis time što je predstavljao nemoralni anticivilizacijski čin suspenzije i, suprotno pozitivnom pravu i pravosuđu, totalno bespravne amnestije genocida. Zato je sve veći broj dojučerašnjih Bošnjaka koji se izjašnjavaju kao Bosanci islamske vjeroispovijesti. Bosanski pravoslavci, generalno gledajući, skoro bezrezervno inkliniraju „majci Srbiji“, ustvari, zloj maćehi, državi koja ih je prevarila, uvukla u rat, zatim u SAO Krajina i centralnoj Bosni ostavila na cjedilu, na kraju kao izbjegle slala na Vukovar, Dubrovnik, na Kosovo, a oni, vjerni svojoj kući bluda, sile i prevare, počinju pisati ćirilicom, koristeći ekavicu… Bosanski katolici svojim fanatizmom, a naravno, i svojim miopičnim umom, do te mjere nadmašuju bojovnike Ignacia de Loyole, da međugorski “susreti” sa Majkom Marijom izazivaju nelagodu i podozrenje i u samom Vatikanu. O tom mentalitetu najslikovitije se u svojim filmovima izrazio Lordan Zafranović, ali kao da se i on već povukao, umorio, ili, uplašio?

Bojkot otpisanih

Sam POPIS SE IMPERATIVNO MORA BOJKOTIRATI jer nisu ispunjeni elementarni civilizacijski preduvjeti za njegovo provođenje. Nikakvim referendumom nije usvojen, niti je odobren voljom naroda. Tim popisom najveća nepravda nanosi se Bosancima islamske vjeroispovijesti, Bošnjacima/Muslimanima, koji su i stradavali zato što se nisu priklonili krstaško-inkvizicijskoj nakani da se očuva tobožnji kršćanski karakter Europe. Popis je planiran upravo u duhu milenijumske majorizacije (zbog koje su proganjani i masakrirani Bogumili).

Maniru tradicije: POBITI, PROTJERATI, POKRSTITI, sada „civilizirana“, „kršćanska“ Europa želi dodati banalno frankenštajnsko finale – POPISATI.

Bez imalo namjere da se bilo koga povrijedi, mora se reći da je u ovom kritičnom tenutku istrajavanje na bošnjaštvu put u veliku zabludu. Ona bi se mogla izbjeći jedino bojkotom popisa, ili, eventualno, inzistiranjem da se dotični ne provede sve dok se ne prihvati pravna klauzula po kojoj će svi građani koji iz bilo kog razloga ostanu nepopisani, biti pridruženi konstitutivnoj skupini BOSANAC. Zapravo, protivustavna je sama mogućnost da se osim BOSANSKE NACIJE, tj. pod rubrikom koja bi morala da postoji na zvaničnom formularu kao DRŽAVLJANSTVO, dopusti bilo koja druga opcija. U DRŽAVI BOSNI MOŽE POSTOJATI SAMO JEDNA ZVANIČNA NACIJA, TJ, DRŽAVNOST, BOSANSKA. Ko to negira svjesno i zlonamjerno falsificira činjenice ili ih prilagođava trpezi dnevne politike.

Sada svi postaju demografi i čak se smišljaju nove rogobatne kovanice, kao npr. etnonacion, etnikus, i sl. Ko želi biti pripadnik neke druge nacije (Francuz, Nijemac, Iračanin, Mongol, Kenijac, Urugvajac, Kroacijanac, Srbijanac, Marsijanac…) može živjeti u Bosni samo kao stranac, sa satusom koji mu odredi Ministarstvo inostranih poslova. A po izabranoj narodnosti, neko ko želi biti Bošnjak, neka bude, niko mu to ne može niti oduzeti, niti zabraniti. Autoru ovog teksta ne predstavlja nikakav problem izjasniti se kao Bošnjak, problem je sa zadrtim „bosanskim Srbima“, “bosanskim Hrvatima“, „bosanskim Bošnjacima“, a svi pretenduju na „svoju državu“ koja nikada nije postojala. Rezultati nametnutog i nelegitimnog popisa mogu se tretirati kao „konačno pitanje“, ali, takvo bi se rješenje vratilo kao bumerang onima koji su pristali na njegovo ozvaničenje. Kao rezultat, kad-tad bi međuetničke tenzije buknule iznova.

Sigurno je da će se neko kome je pravoslavlje vjeroispovijest, pokušati pod rubrikom nacionalnost izjasniti kao Srbin, ali takav odgovor ne treba uzeti kao važeći. Nešto kao nacionalna pripadnost unutar Republike je nonsens, pakosna izmišljotina. Postoji, nažalost, općeprihvaćena kategorija nacija (= državnost). Nominalna odrednica Srbin može se odnositi samo i jedino na kategoriju koja označava konstitutivnu narodnost. Identično je sa narodnošću  Hrvat. Bosna nije zemlja jedne gupe, nije bila, niti će ikada biti, ni jednim dijelom svoje teritorije. Bosna pripada  Bosni i svim Bosancima. Zapravo, strašno je da se državljani Bosne sami pokušavaju prisajediniti narodima susjednih zemalja. Izgovor pronalaze u ugroženosti, ne videći da ugrožavaju sami sebe negiranjem bosanskog duhovnog gena svojih predaka.

Državljanstvo, iliti nacija, pojam  je nadređen pojmu narodnost. Nacionalni Bosanac, po narodnosti može biti Abordžin, i ni o čemu drugom nije nikom dužan da se izjašnjava. I niko živ ne smije mu prijetiti nekom kaznom ako se odluči bojkotirati popis. U najpovoljnijoj varijanti, popis bi bio validan samo ako bi državi pripala mogućnost i obaveza da neposlušnog građanina i bez njegove volje po principu automatizma registrira kao Bosanca. I to je sve. To bi bio put do brzog i jeftinog popisa, bez komplikacija i maratonskih administrativnih procedura.

Pitanje popisa sadrži PRIORITETAN ZADATAK: kako popisati građane protjerane u prisilni egzil? To je još jedan razlog zbog kojeg se sama ideja popisa mora odbaciti kao nelegitimna, jer, pored 100.000 poginulih još 1.500.000 Bosanaca su asimilirani. Nije li to rezultat „ljubavi civiliziranih“ prema „demokratiji“? Popis će biti regularan tek kada ambasade RBiH širom svijeta organiziraju evidenciju o svojim građanima, omoguće im i pomognu da se na što bezbolniji način izjasne kao pripadnici države priznate u UN. Državljanstvo nove zemlje ne podrazumijeva odricanje od stare domovine jer je svaki zahtjev za odricanjem u suprotnosti sa Poveljom o slobodi i pravima čovjeka.

Čarobni rulet korupcije

Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell (1872-1950) dobitnik Nobelove nagrade, bavio se spoznajnim fenomenom obuhvaćenim sintagmom „Russell-ov paradoks“, naslijeđen kao problem još iz aristotelijanskog i novovjekovnog razmatranja porijekla uzročnosti, principa isključenja trećeg, i tzv. začaranog kruga (circulos vitiosus).

Pitanje popisa stanovništva u Bosni kreće se upravo u sferi paradoksa i začaranog kruga. Iako su agresori definirani, nisu definirane snage u Bosni koje bi odlučno pokrenule akciju pokretanja tužbe u svrhu ratnog obeštećenja. Takve tužbe nema iz jednog jednostavnog razloga: agresori su uspjeli instalirati i korumpirati u Vladi i Predsjedništvu RBiH „daytonsko-trojanske viruse“ koji u miru dovršavaju ono što njihovi mecene nisu uspjeli u ratu. Popis je dio tog korupcijskog kompromisa. Da nema korumpiranih u bh Parlamentu i Predsjedništvu, ne bi bilo ni popisivanja stanovništva u nevrijeme.

Bez obzira kom narodnosnom korpusu pripadaju dragi bosanski sunarodnici, svima bi bilo preporučljivo da se ne igraju time što je neko nazvao popisom, a ustvari je novi otpis, ili, potpis stavljen na vlastitu smrtnu presudu.

Russell bi uzviknuo: „U tom grmu leži paradoks!“ Europa je bacila kost razdora prvo među same bosanske glavare, a preko njih (nažalost, uspješno) posvađan je narod. Dok se narodi nadmudruju – (a i ponovo prijete) – Bosanac, ili Bošnjak, niko ne vidi glavnokomandujućeg mračnjaka kako se zlurado cereći obraća svom narcisoidnom arhidemonskom liku: „Ogledalce, ogledalce!…“. Sljedbenici velikočetničke i endehazijske doktrine PPP + P mogu biti zadovoljni, za sada. Akademije i akademici su svoje rekli i pokazali.

Epilog, hoće li Bosne biti ili neće, sada bi trebao zavisiti isključivo od Bosanaca.

Birajmo:

Ubiti, ili, biti.

Ne biti, ili, ljubiti.