OLIVER FRLJIĆ: SKROMNI PRIJEDLOG

Povezani članci

• Što nam podizanje opskurnog spomenika Miri Barešiću govori o desnici i HDZ-u?
• NAMA TREBA SATIRA PREDRAGA LUCIĆA
• Imamo dokument da je Glasnović ’93 surađivao s vojskom R Srpske: Mogu ODMAH početi drmati
• Mile Kekin: Hrvatskoj prijeti sto nijansi crne, ali mi, kroz koje je rock’n’roll izrastao u političku stranku, bit ćemo iznenađenje ovih izbora!
• Koska za opoziciju
• Građani traže sankcioniranje Čovića i ostalih visokih funkcionera HDZ BiH

Vukovarska čekić-revolucija pokazala je odlučnost da se ćirilica jednom i zauvijek izbaci iz hrvatskog kulturnog prostora. To svake hvalevrijedno događanje naroda, koje, naizgled, svakim svojim udarcem pogađa bit najvećeg problema u Hrvatskoj, na kraju ipak promašuje. Ćirilica ostaje netaknuta tamo gdje je najopasnija i gdje se tako podlo skrila – u samom latiničnom pismu.

Zidovi vukovarskih zgrada državne uprave i oni čiji se pogledi na njima zadržavaju za sada su zaštićeni od ćiriličnog terora, ali kako zaštiti naše najmlađe i najmilije diljem zemlje, koji već od prvog razreda obveznog osmogodišnjeg osnovnoškolskog programa nehotimično moraju učiti ćirilična slova? Tko može znati da se iza jednog latiničnog B, koje hrvatska djeca nevinim krasopisom marljivo ispisuju u svoje bilježnice, zapravo ne krije nimalo bezazleno ćirilično B? Što je tek sa slovom A? Za njega se gotovo nikada sa sigurnošću ne može utvrditi je li ćiriličnog ili latiničnog porijekla. A onda slova C i H, pa J i K, zatim M i O, te na kraju P i T. Mimikrijska narav ćiriličnih slova ne prijeti samo hrvatskoj djeci, nego svim njezinim minimalno pismenim građanima. I tim je ironija vukovarske čekić-revolucije veća. Dok se njezini sudionici protiv ćirilice junački bore tamo gdje se ova otvoreno pokazuje, u isto vrijeme je neosviješteno konzumiraju tamo gdje su njezina slova preuzela masku službenog pisma Republike Hrvatske. Iz toga je sasvim jasno da se problem ćirilice u Hrvatskoj, svom razbijanju usprkos, nije ni počeo rješavati, te da je puno kompleksniji od onoga što o njemu misle sudionici čekić-revolucije.

Prije nego što predložim neke konkretne smjernice u rješavanju ovog problema, htio bih ukazati na činjenicu da je upotreba latiničnog pisma (i njemu pripadajućih ćiriličnih slova) propisana temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske. Štoviše, sam taj Ustav, kao najviši pravno-politički zakon i temeljni konstitutivni državni dokument, pisan je latiničnim pismom (i njemu pripadajućim ćiriličnim slovima). Dakle, cirkulacija i diseminacija ćiriličnih slova u hrvatskom kulturnom prostoru kreće odavde. Ona se zatim perfidno šire kroz sve službene dokumente, tiskane medije, obrazovni sistem – jednom riječju, ulaze u sve društvene stanice, metastaziraju i trajno razaraju hrvatski nacionalni organizam. Iz ovoga je možda najrazvidnija opasnost koja od ćirilice prijeti Hrvatskoj. Ako si je Ustavom uspjela zagarantirati nesmetanu cirkulaciju svojih slova (stavljajući, naravno, latiničnu krinku), što je onda još u stanju napraviti u vremenu koje dolazi?

Dugo se od latinične šume nije vidjelo ćirilično drveće, ali sad je konačno došlo vrijeme da se žito odvoji od kukolja. Doista kvalitetni prijedlozi da se Vukovar, grad heroj, izuzme iz Ustavnog zakona o pravima manjina, a da Vlada Republike Hrvatske donese moratorij na uvođenje ćirilice, kakav je podastro predsjednik vinkovačkog Europskog centra za ljudska prava Dragomir Čelebić, rješavaju, nažalost, kao i čekići, samo dio ćiriličnog problema. Svim moratorijima i nepoštivanju Ustava usprkos, ćirilica će nastaviti kontaminirati latinično pismo i hrvatski kulturni prostor, te je potrebno, dok se ne nađe adekvatno i konačno rješenje, suspendirati i sankcionirati upotrebu slova za koje je nemoguće do kraja pozitivno utvrditi da nisu ćirilična (ponovimo ih zajedno, radi lakšeg daljnjeg prepoznavanja: A, B, C, H, J, K, M, O, P i T). Na početku takvo pisanje može proizvoditi stanovite probleme u komunikaciji, ali vjerujem da je svaki građanin ove zemlje, kojem je mržnja spram ćirilice esencija nacionalnog identiteta, spreman na takvu žrtvu i da će se bez problema odreći komunikacijskog komfora koja su mu gorepobrojana ćirilična slova u korpusu latiničnih omogućavala. Sljedeći put kad sjednete pred vaš kompjuter da napišete mejl, najprije iz tipkovnice počupajte ćirilični korov. Možda nakon toga nećete razumjeti ono što pišete, ali ćete razumjeti da ljubav prema domovini, kakve god patološke oblike poprimala, nema cijene.

Raskrinkavanje ćiriličnih slova u latiničnom pismu postavlja i neka konkretna pitanja vezana za odnos pravopisa i govorne prakse. Trebamo li i dalje izgovarati one glasove za koje više nemamo slova? Moj skromni prijedlog je da do donošenja konačnog rješenja u govornoj praksi ne koristimo one foneme za koje smo nedvojbeno utvrdili da su ih u latiničnom pismu predstavljala ćirilična slova. Bit će, naravno, potrebna velika kolektivna samokontrola da bi se riješili neugodne navike, ali pri tome treba misliti o civilizacijskom iskoraku i blagodatima koju će ovakva purifikacija latiničnog pisma i hrvatskog jezika donijeti. Konačno ćemo moći govoriti onako kako smo i zaslužili.