Dva čudna čovjeka: Ratko i Siniša

Povezani članci

• Smeće zla
• Tomislav Jakić: Trumpov zaokret
• Večeras na 42. Mostarskom teatarskom festivalu
• Kurspahić: Država za čovječuljka
• Eto Vam je Brankica po drugi put
• Imitacija države

A oni rijetki, koji ipak pamte dobre duše poput Siniše i Ratka,  Ratkov su i motiv i Ratkova su braća.

Piše: Almin Kaplan

Jednom sam pomislio: Ako ikada nešto napišem o Siniši, tada ću progovoriti i o Ratku! Ta dva čovjeka su me uvijek nekako podsjećali jedan na drugog, pa sam mislio kako je nemoguće o jednom pisati a drugog ne spomenuti. Pomislio sam kako bih trebao napisati nešto gdje bi obojica bili podjednako zastupljeni – da im  se životne priče isprepletu do te mjere, da će onom ko bude to čitao izgledati kao jedan jedini, doduše veliki, život!

Moje ga djetinstvo pamti po emisiji koja je išla na, kako se to ustaljeno već veli: radio Mostaru (tj. na Radiju Mostar), mislim, subotom uveče. Bila je to emisija u koju su se prvim poslijeratnim telefonima uključivali slušaoci, i uz neku muzičku numeru pozdravljali sebi drage osobe. U eter su se znali uključiti i pozdraviti nekoga ko sjedi za istim stolom zajedno s njima; k’o biva eto nek se zna da je Mujo večeras ovdje kod mene i da nam je lijepo i da nam, Boga mi, telefoni rade. On ih je profesionalno primao u svoj svijet glasova, otpozdravljao im, obećavao da će tonac naći numeru po njihovoj mjeri, tješio ih! – moglo bi s reći da su oni u tom kutku radijskog etera vidjeli neki novi i bolji život od onog uršenog iz kojeg su se javljali. Siniša Jokić bio je novinar, i pjesnik!

Ali od svih tih detalja što vise negdje u sušari mog sjećanja, najintenzivniji je onaj kad bi Siniša u programu otpozdravio nekoj neni sa: Alejkumusselam, nakon što bi mu ona rekla: Esselamualejkum Siniša. Taj čudni čovjek bez tijela, kojeg smo znali kao Sinišu, nije bio musliman –  bilo nam je kao djeci jasno  – a odgovara neni na isključivo muslimanski pozdrav!  Nije tu bilo mjesta da kao djeca sumnjamo u nekakvo provociranje jednog Srbina od strane jedne stare Bošnjakinje, jer glasovi koji su pleli naše subotnje večeri bili su iskreni – a mi smo već tad znali da se po tonu glasa može razlučiti istina od neistine. U tim vremenima, kada je bilo nemoguće na ulici sresti nekoga ko po imenu i prezimenu ne pripada toru kojem pripadaš ti, Siniša je bio, bar za nas djecu, veliko otkriće. Kad bi nas stariji učili da svijet gledamo crnobijelim, mi smo se negdje u dubinama naših dječijih duša, takvom pogledu, opirali. Jer Siniša je bio Srbin i nije mrzio Bošnjake, pa onda možemo i mi biti Bošnjaci i ne mrziti Srbe.

Sjećanje na Sinišu Jokića

Međutim, niko nije ni slutio šta se iza tog glasa krije. Tek poslije ću saznati da je Siniša pisao poeziju. Iz te poezije ću saznati da nije bio sretan kako se to činilo dok bi ga slušali subotom uveče. Kao da je njegova misija bila upiti svu traumu jednog grada i umjesto njega umrijeti. Otpor koji je pružao prema nepravdi, a koja je obilježila njegov život, Siniša je bilježio na papir; ali jednom, kad je tog papira nestalo, nestalo je i Siniše.

Ratka pamtim kao zapovjednika vatrogasne službe. Kao dijete sam ga viđao gdje zajedno s mojim komšijom Salkom, uz harmoniku i rakiju, razvlači sevdalinke. Skoro da mi je na isti način, kao i Siniša, obojio djetinstvo. Poslije ću ga, kad me više neće prepoznavati, vidjeti kako na buvljaku kupje svoju vlastitu knjigu. Zastat ću s namjerom da ga pozdravim, ali obeshrabren vremenom koje nas je u svakom pogledu već bilo udaljilo, to neću učiniti. Dosta će vremena proći dok mu se ne javim, ali uvijek kad ga sretnem, onome ko bude  sa mnom, ili već samom sebi, reći ću Ratko Pejanović. Izgovorit ću to s nekim nesvakidašnjim poštovanjem.

Ratko je bio Sizif jednog grada. Koliko god da je bio uzaludan njegov trud, on nije odustajao. Nije on od grada – kojemu je posvetio, ni manje ni više, nego čitav život – ništa za uzvrat očekivao. Bio je Ratko jedan od onih ljudi koji su svoju misiju stavljali iznad svih tih banalnosti u kojima se guše mase: Čovjek koji je, od početaka do kraja, vjerovao u to da se isplati biti čovjekom.

O toj Ratkovoj sizifovštini možda najbolje govori njegov angažman unutar SPKD „Prosvjeta“, gdje je imao ulogu generalnog sekretara. On je tu svoju poziciju koristio da sačuva sjećanje na ljude koji su kreirali kulturni život Mostara, a koji su prepušteni na milost i nemilost vremenu. Pejanović je za mnoge od tih umjetnika bio poput one majke koja obilazi grobove svoje djece: na njima čupka tavu, podziđuje spomenike, s njih skida naslage vremena – da ne nestanu sa lica zemlje.

Valjda slična sudbina, na samom kraju, bar što se mene tiče, spojila je Ratka i Sinišu.

Siniša je otišao a da nije objavio ni jednu svoju pjesmu. Otišao je od niotkud – jer, koliko god da mi u to ne vjerovali, još uvijek ljudi nisu spremni, za nekoga ko ima drugačije ime, reći da je njihov – otišao je na jedini mogući put, na put ka zaboravu. Jednostavno, pjesnik Siniša Jokić, bio je osuđen da iz memorije jednoga grada izlapi.

Ratko Pejanović

Ali tu se, kako već nagovjestih, pojavio Ratko. Svjestan okrutnosti grada kojemu je i sam posvetio svoj veliki život – dakle, svjestan da ga čeka identična sudbina kao i Sinišu – dao se u spašavanje Sinišine poezije od nadolazeće bujice vremena, koja se spremala prekriti, i za svagda na dno mrtvog mora, baciti lik i djelo jednog, za jedan grad, jako bitnog čovjeka. Ratko je uz pomoć još nekih ljudi, sabrao Sinišinu poeziju, ukoričio  je i tako joj  produžio rok trajanja. Bio je to mukotrpan posao – pričao mi je prije tri mjeseca. Nisam mogao vjerovati –govorio je – ko je sve bio na strani zaborava kad je u pitanju bio Siniša Jokić. Ali, eto, sreća je bila na mojoj strani i sad je iza Siniše ostala ta knjiga pjesama – dosta tužan je zaključio na samom kraju našeg kratkog razgovora pred promociju jedne druge knjige, koju je kao sekretar Prosvjete, bio organizovao. Tad sam vidio da od ljudi kakav je bio Ratko, zavisi memorija jednog grada. Jer boriti se protiv vremena nije baš za svakoga; trebaš imati i motiva i života. Sinišinu knjigu, odnosno dokaz o Sinišinom prebivanju u određenom vremenu i na određenom prostoru, nikada ne bismo imali da nije ljudi kakav je bio Ratko Pejanović.

Da, sad je već Ratko Pejanović b i o. Sad kad Ratka Pejanovića više nema, shvatam da je došao  taj sudbonosni trenutak koji je čekala ova kratka pripovijest. Neke priče se moraju jednostavno završiti i preći svoj krug kako bi bile zapisane. Ova je evo, izgleda, našla svoj kraj.

O Siniši se brinuo Ratko. Samo ko će se brinuti o Ratku? Ko će obilaziti one grobove mrtvih pjesnika što ih prorasta trava? Ko će s njih skidati one naslage sivila i održavti ih vidljivim? Ko? – sad kad nema Ratka?

Svjestan je bio Ratko da će ga mnogi zaboraviti, ali isto tako je svjestan bio, da su ti mnogi, tek mnogi. A oni rijetki, koji ipak pamte dobre duše poput Siniše i Ratka,  Ratkov su i motiv i Ratkova su braća.

I na kraju, dok se u mislima opraštam od Ratka, pitam se: Je li, i iza njega, negdje na dnu neke ladice, ostala neobjavljena poezija?!