Glavu gore, samo tjeraj svoje

Jutro nakon poraza bh. nogometne reprezentacije nikada ne može biti kao jutro nakon pobjede. Ali ovaj put, kao nikada prije, nema razloga za paniku.

Navikao nas Safet Sušić na pobjede Zmajeva, pa nam je teško pao poraz. Meni osobno i ne, baš kao niti selektoru, niti onima koji znaju pravu snagu našeg nacionalnog tima i vjeruju u ovu reprezntaciju. Kažem “teško pao”, aludirajući na komentare koji su odmah po završetku utakmice osvanuli na društvenim mrežama i onome što dobar postotak ljudi u ovoj zemlji misli.

Ne želim tražiti dežurne krivce za poraze, vjerovati u prokletstvo našeg najvećeg stadiona, udaljenost navijača od samog terena, u izmjene selektora Sušića. Naravno, djelimično svi ti faktori mogu biti razlog za poraz, ali ne i za preveliku zabrinutost.

Ova utakmica organizovana je isključivo da bi selektor otklonio određene probleme unutar naše igre prije važnih dvomeča. Papetovi “mečevi godine” dolaze u septembru, kada ćemo vidjeti na djelu prave Zmajeve, prave odluke Papeta i pravu igru.

Zašto biti razočaran nakon večerašnjeg poraza? Reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država je pobijedila, te ubijeđen sam uveliko pomogla Sušiću i njegovim pomoćnicima. Tražio je Pape tešku i zahtjevnu utakmicu i baš takvu je dobio. Bolji ispit nego ovaj nismo mogli imati i nije postojalo bolje vrijeme za poraz.

Koliko god voljeli slaviti pobjede, skupljati bodove za FIFA-inu rang listu i puniti se samopouzdanjem, nama je najvažnije da se naš selektor uvjerio da, ipak, imamo nedostatke i da pored svega ne smijemo nikoga potcijeniti, te da se na pojedince, zapravo, ne može ozbiljno računati. O kojim pojedincima je riječ naš selektor najbolje zna. Pogotovo nakon sinoćnje utakmice.

Igrali smo od prve minute sa ponajboljim sastavom i tu smo vidjeli koliko vrijedimo i kako postajemo velika reprezentacija. U drugom poluvremenu šansu su dobili igrači koji nisu u najužim Papetovim planovima, pa je negativan rezultat bio neminovnost. Pape je isprobavao razne varijante, prebacivao igrače u zadnjoj liniji, tražio prave kombinacije, namjeravao doći do odgovora na svoja pitanja… Bio je potpuno u pravu.

Imao je, uostalom, finu prednost (2:0) na poluvremenu i skoro svaki selektor bi kod takvog rezultata krenuo sa izmjenama. Ne bismo Šunjića i Vršajevića vidjeli od 45. minute da je protivnik bila Slovačka u kvalifikacijama, ali zato je ovo bila idealna prilika da nam pomenuti igrači, uz još nekolicinu njih, pokaže koliko (ne)mogu…

Dakle, Slovačka i preostali kvalifikacijski mečevi ni u kom slučaju ne trebaju da se porede s jednim prijateljskim. Selektor je po završetku utakmice sve to sjajno objasnio:

“Bolje da smo igrali 3:3 nego pobijedili 4:0. Još mi nismo sila kakvom nas smatraju, a posebno kako to mi sami sebe smatramo. Poraz je došao u pravo vrijeme”.

Porazi su, uostalom, sastavni dio ove igre. Poraze doživljavaju i daleko veće nogometne sile. Lihtenštajn je namučio Hrvatsku, Paragvaju je malo nedostajalo da pobijedi Njemačku, Švicarska je savladala Brazil… Sve su to rezultati u prijateljskim mečevima koji služe kao provjere pred važne kvalifikacijske mečeve. Protiv Slovačke ćemo se vratiti staroj seriji pobjeda i shvatiti da je Pape bio u pravu kada je govorio: “Utakmica sa SAD-om neć ostaviti nikakve posljedice”.

I za kraj, ne napušta se stadion kada reprezentacija gubi.

izvor: sportsport.ba