Pjevaju, ali sluha nemaju

Povezani članci

• Priča o opsadi Sarajeva: Proplakalo nebo
• Predsjedničke laži
• Lucić: Viktor je ključna faca za sve ono dobro što se događalo i što će se događat u novinarstvu
• Snježana Kordić: Pedeset godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
• Nemanja i j(n)a
• Markov Trg bio je poput dvorišta kaznionice u Lepoglavi za vrijeme podnevne šetnje

Što nas čeka u budućnosti  hrvatske politike može se naslutiti iz poteza naše probrane elite koja se na neki samo njima znani način probila do fotelja ministara u Vladi. Još uvijek nije došao dan kada bi pojedinim ministrima postalo značajno što će hrvatska javnost zaključiti iz poteza koje čine, iz načina kako čine i iz stava zašto čine.

Jakovinu nije briga kako će reagirati pučanstvo/ seljaštvo  na njegovo neprihvaćanje problema u resoru poljoprivrede. On, valjda, ima blagoslov Milanovića za rješenje problema i to mu je dovoljno. U  čemu je problem s traktorima na lizing i porezima na „odmah“ njega ne zanima. Volio bih vidjeti da se tako tretirala njegova poljoprivredna apoteka. Nije kompetentan, ali je drčan.

Zmajlović je nastavio muljati s kadroviranjem  po principu „dovedimo Jasku u Zagreb“ i pismeno dok je na godišnjem odmoru  „smaknuo“  članicu kabineta koja je jedina znala kako funkcionira rad kabineta. Sada, kad je odstranjeno strano tijelo (koje je radilo probleme)  može se  nesmetano nastaviti  zabavljati skrivanjem po hodnicima i „pripremanjem“ onih legendarnih frazetina kojima se služi u odnosu prema javnosti. Još ga (šef) nije skužio, ali sitno mu se piše kad ovaj sazna o njemu malo više.

Zaslužna esdepeovka  Milanka  odslušala je sat povijesti  na historijskom koncertu Zdravka Ćolića kojeg voli odmalena, zapravo,  od onih dana kad se upisala u esdepe, a obožava ga od onih dana kad je postala važna karika hrvatske politike. Dakle, jako davno.  Sad je spremna dalje pospremati unutar svojeg ministarstva. Zaista, moralo ju se negdje staviti gdje neće raditi veliku štetu, ali to je dosta teško jer ona stvarno zna što je to timski rad. I kad ne radi suradnicima je mrska.

Hajdaš se pošteno namučio dok si je objasnio da neke stvari moraju biti učinjene i sad kad je taj introvertirani posao gotov – može se kompletno  posvetiti monumentalnom izgrađivanju stava o neizbježnosti povučenih poteza. Pa stvarno je nevjerojatno koliko su ovi prije uprskali tako da on i njegovi pajdaši  sada imaju neoborivi alibi za kompletnu prodaju…, kad već nemaju hrabrosti sami otpuštati prekobrojne i stvarno organizirati kakvo-takvo funkcioniranje bilo kojeg sustava.

Da se ne kopka dublje po personama ministara i njihovom pristupu problemima –  već na temelju ovih (svima dostupnih i provjerljivih) činjenica možemo zaključiti da su i Jakovina i Zmajlović i Opačić i još neki…, toliko zaokupljeni svojom veličinom, snagom i maktom koji im je povjerio Milanović da ih uopće nije briga i nije im  stalo do mišljenja kolega iz ministarstava i birača koji su ih izabrali. Oni rade što im je naređeno. Kao bivši radnici na traci. Bitno im je samo da budu što duže na poziciji jer alibi /naređenje imaju.

Nema suvislog obrazloženja niti ima ikakve volje za suradnjom tih „pokondirenih“ ministara i njihovih kolega u ministarstvima, nema bojazni od javnih osuda njihova ponašanja „iber ales“.

Oni su dovoljni sami sebi baš kao neki srednjoškolci koji će dobiti sve samo ako budu ispunjavali zadate obaveze. Upravo tako djeluju, tako zrače i takav domet imaju spomenuti (i neki prešućeni) članovi Vlade RH. Potpuno su pogubljeni u nekom njihovom prevodu  „biti ministar“.

Svijest o tome da je to vidljivo i čitljivo, svijest o tome da ispadaju potpuno nekompetentni, da se neće takvim odnosom s visoka dopasti nikome, a omrznuti će ih svi – svijest o tome oni nemaju. Takvi su. Ne funkcioniraju pod stresnim poslom ministra kao što su si zamislili. Zbunjenost ih opustošila.

 Hrvatsku političku javnost zabrinjava činjenica da će se vlast Zorana Milanovića spotaknuti na vlastitoj unutarnjoj vjerodostojnosti. Na „izvedbi“ dobre i poštene ideje ova vlast će pasti ako se ništa ne poduzme. Voljeli bi mi upravljati precizno kao Finci, ali, realno,  više smo slični Talijanima. Kod njih su ministri potrošna roba. Kad odu u nerealne oblake – najnormalnije ih u oblacima i ostave, a ministrom proglase nekog drugog. Novine o tome pišu tri dana i nikome ništa.

Smjer dobar, poštenje neupitno, znanje nesporno, a izvedba uvredljivo bezobzirna, bahata, faraonski nedodirljiva…., dakle veliki Obama, Putin, Merkel  itekako misle što će njihova javnost reći na određeni (neizbježni) potez, a naši mali ministrići nam u lice kažu: baš nas briga što će tko reći – mi ćemo provesti ono što je odlučeno na Vladi, a pri tome si intimno misle:  o rejtingu Vlade neka brine Milanović. Ako i nije tako oni su nas uvjerili da to njima nije važno.

Nitko na ovome svijetu nije siguran za svoju poziciju i svoje mjesto pod suncem, ali oni za to ne brinu. To nije njihov posao. Dakle, stvarno već dugo nismo vidjeli da netko toliko svira po instrumentu, a da toliko ne mari kako to stvarno zvuči ljudima koji to moraju slušati.