Intervju – fra Drago Bojić: Proces katarze nije još ni otpočeo

Povezani članci

• Retropola
• Dehumanizirana sjećanja u kulturi zaborava
• Demokratska Fronta – Da li Željko Komšić može biti novi lider građanskog bloka u BiH?
• ŽIVOTINJSKO CARSTVO
• Ja se neću vratiti – priča o Đoki Stevanoviću
• Bajtal: Ne možete na zločinu i izdaji praviti ljudsku perspektivu

Foto: Mario Iličić

Uz sve političke manipulacije kojima smo svjedoci i žrtve svakodnevno u BiH, otvoreno se počelo razračunavati i sa onima koji se usude kritički misliti i govoriti unutar Crkve.
Ono što se dogodilo unutar Provincije Bosne Srebrene jeste odluka o smjeni fra Drage Bojića sa mjesta glavnog urednika lista ‘Svjetlo riječi’.
Kažnjen je od svojih nadređenih koji ga žele maknuti iz Sarajeva, degradirati kod šire javnosti te poslati u Busovaču za kapelana.
Drago je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – ‘Zajedno’ u Sarajevu.

Drago je smijenjen zbog svoje otvorenosti i kritičkih stavova po pitanjima koja su srž  problema Crkve i društva danas. Snaga karaktera i duhovnost zrcale se na njegovom licu. On se zalaže za vrijednosti koje su rijetkost danas. Argumentima i otvoreno ustaje protiv ljudske gluposti, podjela: nacionalnih, institucionalnih, regionalnih, robovanja i ušutkivanja koje nam nameću autoriteti bez morala.

Razgovarala: Štefica Galić

Od nedavno niste više urednik franjevačkog mjesečnog lista Svjetlo riječi. Pratili smo već duže vrijeme zbivanja oko toga. Ljudi su začuđeni, blago rečeno, tako radikalnom reakcijom provincijala Gavrana, koliko god to ne bila svjetovna stvar nego odluka koja je unutar bosanske franjevačke provincije. Može li se ta odluka promijeniti vremenom, šta Crkva trajno očekuje od Vas a što Vi od Crkve?

Odluka je definitivna i u međuvremenu je izabran novi glavni urednik. Ovakve odluke, odluke koje se baziraju isključivo na krutom i u konačnici nehumanom vršenju autoriteta, nisu dobre ni za jednu zajednicu pa tako ni za vjersku, u ovom slučaju bosansku franjevačku provinciju, jer su one rezultat krivog i izopačenog načina djelovanja, jer šalju upozoravajuću i prijeteću poruku drugim članovima zajednice, a imaju i loše posljedice za naš ukupni društveno-politički i kulturni život. Zahtijevati od svojih članova bespogovornu poslušnost, odricanje od vlastite savjesti i slobode, oznaka je totalitarnih režima u kojima se pojedinca želi depersonalizirati i raščovječiti. Volio bih kad bi Crkva kojoj pripadam više inzistirala na ljudskosti i etičnosti, na dijalogu i pluralnosti mišljenja, a manje se oslanjala na vlast, moć i autoritet. To bi onda bila ona Crkva kakvu je prije pola stoljeća najavio Drugi vatikanski koncil i koju i mnogi drugi i u Crkvi i u svijetu priželjkuju.

Zašto je ovaj list nailazio na neodobravanje među dijelom vjernika i klera, osobito  onima  u Hercegovini i prije nedavnih mjera koje su poduzete protiv Vas zbog spornog intervjua? Da li je u pitanju provincija Bosna Srebrena  i kome ona smeta da bi se uradila ovakva radikalna mjera?

Taj navodno sporni intervju je bio samo povod. Svjetlo riječi svih trideset godina prate kritike iz crkvenih i političkih krugova. Najviše je smetala kritika ljudi u crkvenoj vlasti, njihovih postupaka, odluka, javnih istupa i nacionalističkih politika, posebno onih koje nose hrvatski prefiks, ali i kritika drugih ideologija. Bilo bi neistinito i nepravedno tvrditi da je takav koncept smetao isključivo ljudima u Hercegovini. Možda su protivnici Svjetla riječi najglasniji bili u Hercegovini, među hercegovačkim klerom, i franjevačkim i dijecezanskim, ali njih ne manjka ni u Bosni, pa ni među bosanskim franjevcima.

Bosna Srebrena kakvom su je današnjim franjevcima u amanet ostavili Zvizdović, Jukić, Markušić i mnogi drugi bosanski franjevci, smetala je i smeta mnogima u crkvenim i političkim strukturama. Takvu Bosnu Srebrenu ne prihvaćaju ni neki njezini članovi. Sve je veći broj bosanskih franjevaca koji se odriču vlastite povijesti, paradigmi na kojima je Bosna Srebrena živjela i oni bi je najradije pretvorili u zatvorenu i društveno neangažiranu zajednicu, poslušnu crkvenoj i političkoj moći.

Ovo je još jedan udar na slobodu govora svih koji misle drugačije ne samo unutar Crkve nego i u sadašnjoj etno-totalitarnoj klero-fašiziranoj vlasti uopće.  Moram Vam reći, postoji i drugo lice Hercegovine, ljudi koji Vas jako cijene, dolaze moleći me da im isprintam Vaš intervju…

Znam da u Hercegovini ima ljudi koji se ne slažu s ovim postupkom. Kad već govorimo o Hercegovini, mnogi su moju kritiku takozvanog „hercegovačkog političkog sindroma i međugorskog fenomena“ proglašavali mržnjom prema Hercegovini i Hercegovcima i pritom izmišljali i ono što nisam rekao. To su, naravno, zlobne interpretacije. Moja kritika hrvatske politike u BiH koju najvećim dijelom kroje ljudi iz Hercegovine, nije usmjerena protiv Hercegovine niti ljudi koji tamo žive. Nadam se da će i u budućnosti opstati „drugo lice Hercegovine“, one Hercegovine koja se ne zatvara u uskoću i egoizam trećeg entiteta, nego misli i na svoje sunarodnjake u drugim dijelovima ove zemlje i na sve ljude (građane) u njoj.

Bili ste izloženi  gotovo svakodnevnim napadima neistomišljenika iz crkvenih krugova, nacionalista i dilera mržnje herceg-bosanskih političkih sluga  zbog  različitog viđenja hrvatskog pitanja u BiH i bosanskih katolika Hrvata. Kako se nosite s tim i kakav je sada odnos prema Vama? 

Čitao sam neke od tih tekstova. Većina potpisnika tih tekstova ne zaslužuje da ih se ozbiljno uzme u obzir. Iz njihovih tekstova izbijaju frustracije, kompleksi, govori mržnje… Obazirati se na njihove uvrede, podmetanja i laži, i ulaziti s njima u raspravu bilo bi uzaludno. Ja ih ne mogu i ne želim „liječiti“, za to se moraju obratiti na druge adrese.

Vidjeli smo reakciju kolega koji su pisali za Svjetlo riječi. Pedeset uglednih intelektualaca je u znak protesta zbog Vaše smjene prekinulo  suradnju. Koliko Vam znači njihova podrška, ali i svih ostalih koji Vas čitaju i prate godinama Vaš rad?

Ta podrška mi znači puno. Ali ona ima još veću težinu ako se uzme u obzir da dolazi od ljudi različitih zanimanja, mišljenja, svjetonazora… Svi oni sa svim svojim razlikama prepoznali su da je ovdje riječ o autoritarnom činu koji pretendira da dokine svaku razliku i uspostavi jednoumlje. Ovdje nisam „smijenjen“ samo ja, ovdje su „smijenjeni“ i mnogi suradnici, i svi koji su podržavali dosadašnji koncept ovog lista. Ovdje je „smijenjeno“ dosadašnje Svjetlo riječi – medijski forum koji je nastojao njegovati pluralnost, različitost, kritičnost…

Često sam na tribinama na kojima učestvuju vjerski lideri i slušajući ih sve izgleda sjajno, svi imaju istu ili sličnu retoriku: ljubav, praštanje, poruke tolerancije i razumijevanja. Zašto u stvarnosti nije tako? Koliko su  političari iskoristili religiju, religijske simbole, vjernike  za svoju propagandu? Sigurna sam da su toga svjesni  vjerski autoriteti. Zašto nešto ne poduzmu da se to promijeni ili ispravi? Ne žele ili ne mogu?  

Političari nisu mogli instrumentalizirati vjerske simbole, bar ne u tolikoj mjeri, da im ih vjerski lideri dobrovoljno nisu predali. Ne bi to mogli činiti ni danas kad bi se vjerski lideri i uopće ljudi u vjerskim zajednicama jasno distancirali od politika i njihovih ideologija. To, naravno, ne isključuje međusobno poštivanje, susrete pa i suradnju između vjerskih i političkih predstavnika, ali se mora poštivati i čuvati granica između vjerskog i političkog i nitko nema pravo trgovati s religijskim simbolima i svetinjama. Vjerski poglavari ne mogu značajnije utjecati na politiku, ali mogu utjecati na društvo, bar na svoje vlastite zajednice. Dosad su njihove poruke i postupci često išli u prilog destrukciji ovog društva, ali i osiromašenju vlastitih zajednica vjernika. Naravno, postoje i pozitivni primjeri. Velik je broj i vjerskih službenika koji se nisu ogriješili ni o svoju ni o vjeru drugih ljudi, ali njih se u vlastitim zajednicama ignorira i ušutkava, a oni drugi im ne vjeruju jer misle da je njihova otvorenost licemjerna i lažljiva. Neki vjerski službenici su svojim razboritim i mudrim djelovanjem spriječili zlo u prošlom ratu, zaštitili pripadnike drugih vjera i etnija. Takve se i onda i danas u vlastitim redovima nerijetko smatralo izdajnicima. I danas postoje primjeri dobre suradnje među vjerskim službenicima različitih konfesija, i to baš na lokalnim razinama. To je sudbinski važno za ovu zemlju i ljude.

Jesu li ljudi shvatili ispraznost riječi političara, vjerskih autoriteta, uzaludnost svega? Kako  vratiti vjeru u stvarne vrijednosti?

Mislim da većina ljudi uviđa apsurdnost politike u Bosni i Hercegovini. O tome možda i ponajbolje svjedoči nezainteresiranost velikog broja građana za politiku u našoj državi. Mnogi se osjećaju prevareno, izmanipulirano, poniženo. Posljedice loših politika, a takve su gotovo sve u ovoj zemlji, građani svakodnevno iskusuju, bilo da je riječ o nezaposlenima, o onima koji su zakinuti za temeljna ljudska prava, koji su nacionalno i vjerski diskriminirani… Politika lišena etike i odgovornosti u našoj zemlji je sve obezvrijedila pa i najveće vrijednosti, vrijednost ljudskog života, prava na rad itd.

Zašto je toliki animozitet i isključivost prema neistomišljenicima ne samo u religijskim zajednicama nego uopće? Što je s temeljnim vjerskim postulatima? Zašto je sve negativno? Koji je pozitivan aspekt  religije i ima li ga uopće? Brojni su ratovi vođeni zbog religija. Kamo ide Crkva i društvo u cjelini?

Religija je u sebi ambivalentna: ona može ljude oplemenjivati, ali religiju se može instrumentalizirati za najveća zla. Vjerske zajednice na ovim prostorima, ali i uopće u svijetu, često ne mogu izdržati zahtjevnost svojih vlastitih ideala i vrednota i onda upadaju u vlastite ili tuđe zle ideologije. Katolička crkva, bar kad je riječ o europskom dijelu, u naše vrijeme prolazi veliku krizu i ona iznova, u posve izmijenjenim uvjetima globalnoga pluralnog svijeta, mora pronaći samu sebe. Otvorena su mnoga pitanja, a svakodnevno nadolaze nova i na njih nije jednostavno dati odgovore. Za početak bi bilo dobro da se bar dopuste pitanja, da se nikome, ni iznutra ni izvana, ne onemogućuje da postavlja pitanja. Pritom, kad je riječ o Katoličkoj crkvi, ali i svakoj drugoj vjerskoj zajednici, temeljna pitanja se tiču vjerodostojnosti, vjernosti vlastitoj religijskoj baštini i njezinim vrednotama, ali i unutarnje pluralnosti i poštivanja razlika, posebno odnosa prema drugima i drugačijima. Kakav će odgovor biti na to, ovisi i o kvaliteti i ozbiljnosti pitanja koja se dopuštaju i prihvaćaju. Trenutno se s mnogim vjerskim pitanjima „operira“ isključivo na medijskoj razini koja senzacionalistički pojeftinjuje njihovu ozbiljnost. Ali za to je dijelom odgovorna i Crkva koja izbjegava ta pitanja, zatvara se u apologetiku, a to će, dugoročno gledano, imati velike posljedice. Crkva nije samo zajednica onih koji su „unutra“, ona mora biti zajednica koja je otvorena za sve ljude, i za one, dakle, koji su „izvan“ nje.

Možete li komentirati nedavnu presudu šestorci, hoće li se hrvatska javnost u BiH, prije svih u Hercegovini  i Hrvatskoj suočiti se sa strašnom zaostavštinom Tuđmanovog režima?

Sudski proces hercegbosanskoj šestorci dokumentirao je zločine koji su počinjeni na teritoriju Herceg-Bosne. Više nitko razuman ne može tvrditi da se ti zločini nisu dogodili ili da ne zna njih. Reakcije nakon presude pokazuju da se veliki dio Hrvata još uvijek ne želi suočiti s prošlošću i sa zločinima koje su počinili pripadnici vlastitoga naroda. Taj proces katarze nije još ni otpočeo. Zato je važno da se o tom stalno govori i da se svatko suoči s prošlošću. To je temeljna ljudska i vjernička dužnost.

U našoj zemlji se gotovo isključivo lamentira nad vlastitim stradanjima, bez empatije i pijeteta prema stradanjima drugih ljudi. Naravno da svakog najviše bole vlastite patnje i gubici, ali bi upravo na temelju takvog iskustva bilo za očekivati da ti ljudi razumiju i druge koji su patili i pate. Kako god utjecaj nacionalnih, političkih i vjerskih ideologija koji podržavaju takvu logiku bio velik, ne može se izbjeći pitanje i osobne odgovornosti svakog pojedinca, osobnog odnosa prema stradanjima drugih ljudi. Kad Bošnjaci koji su izgubili svoje najbliže u Ahmićima, s jednakim pijetetom budu gledali na žrtve Križančeva sela, i obrnuto, kad to isto budu činili i Hrvati, tad će otpočeti proces katarze i pomirenja. Ja se nadam da će jedanput doći i taj dan, da Bošnjaci obilježavaju stradanja ljudi u Križančevu selu, a Hrvati onih u Ahmićima.

Hrvatska politika u BiH  ne krije svoju prisnost sa velikosrpskom politikom Milorada Dodika. Ne samo da je ta činjenica apsurdna nego je i  štetna za BiH i bosanske Hrvate. Zašto je to tako?

To je varijacija hercegbosanske političke matrice, koja je zadnjih godina, između ostalog, posljedica i zaoštravanja hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji BiH. To nije dobro ni za jednu etničku skupinu, uključujući i srpski narod čiji politički predstavnici likuju nad hrvatsko-bošnjačkim antagonizmima u Federaciji. To nije dobro ni za ovu zemlju u cjelini. Ali to će potrajati sve dok se ne riješi nacionalno pitanje. To je jedno od najvažnijih pitanja i tko god želi dobro ovoj zemlji i društvu, ne smije ga nikako ignorirati. Rješavanjem nacionalnih pitanja, otupit će nacionalizmi i stvorit se preduvjeti za bolje funkcioniranje države Bosne i Hercegovine. Iz dosadašnje političke prakse znamo da je svaki pokušaj ignoriranja nacionalnog samo dodatno jačao nacionalističke pozicije. No, nacionalno pitanje, kao i mnogi drugi problemi ove države, neće se riješiti bez temeljitih ustavnih promjena, promjene Daytonskog ugovora.

Mediji desnice šire mržnju kakva nikada nije viđena na našim prostorima, pa čak ni u doba rata. Poziva se na linč i ponovna ubijanja. I sami ste žrtva tih paraobavještajnih medija koji ne kriju svoju bliskost sa ratnim zločincima. Crkva u Hercegovini se ni u jednom trenu nije ogradila od njih, naprotiv. Kako se oduprijeti tom ludilu?

Nedovršeni rat se s vojnog preselio na političko i medijsko područje. U uređenim demokratskim društvima takvi govori mržnje, pozivi na linč ili glorificiranje zločinaca, bili bi sankcionirani. Za ovu zemlju bi puno značilo kad bi se vjerske zajednice ogradile od svih zločina i zločinaca. Veliki korak naprijed bi bilo odustajanje od podrške pojedincima i organizacijama koje zločince slave kao heroje. Vremenom bi njihov utjecaj opadao a njihovo značenje bi bilo posve beznačajno.

Nedavno mi je prijatelj rekao da su nove generacije svećenika radikalnije od svojih hijerarhijskih autoriteta. Naravno, ne svi. Da li je to točno? Veličanje ratnih zločinaca i bliskost sa najradikalnijim desnim idejama je osnovna odrednica novih generacija koje, sve i da žele, ne poznaju drugost kao takvu, odrasli su u homogenom okruženju. Šta možemo očekivati u budućnosti? Netko je rekao: jadni mi kad oni odrastu….

To je, nažalost, dobrim dijelom točno. No, među mlađim generacijama svećenika, bar kad je riječ o bosanskim franjevcima koje najviše poznajem, ima i onih koji ne pristaju na takve ideologije, koji su svjesni njihove pogubnosti i koji su već sada, iako mladi, društveno odgovorni i angažirani. No, neće im biti nimalo lako jer su oni ipak glas manjine i jer su već sada, i u crkvenom i u nacionalnom smislu, označeni kao „izdajnici“.

Ima li ijedna pozitivna ideja ili rješenje  moguće za naše društvo i zemlju?

Gotovih recepata nema i neće ih ni biti. Ovo društvo prolazi sve moguće oblike krize – i političke i socijalne i ekonomske, ali i one moralne, krize ljudskosti. Bez namjere da dociram i moraliziram, jer sam svjestan kako to u stvarnom životu nije nimalo jednostavno, ali baš u kriznim vremenima bi trebalo inzistirati na etičnosti i odgovornosti. Kako god je s jedne strane sudbinski važno pronaći izlaze iz kriza, tako je jednako važno kako se nositi s krizama i kako s njima živjeti čuvajući čist obraz. Tu recepata nema i svatko osobno mora izići na ispit ljudskosti.