Homero Aridjis: Priroda će bez čovjeka lako preživjeti, a čovjek bez prirode nikako

Povezani članci

• Epizodist Karamarko
• Gladni moći
• Kišenje
• HOZINA DVA FENJERA
• Poluistine i eklatantne laži Nevena Sesardića
• Sedmorica sićušnih

Pjesnik i aktivista naglašava da je poslanstvo svakog pisca pripovijedanje priča o isprepletenosti čovjeka i prirode

Branko Soban, DELO, 11.05.2013.

Homero Aridjis

Riječi su kao leptiri. S njima možete raditi takorekuć sve. ‘Riječima ću kupiti vrijeme, riječima ću kupiti smrt, riječima su kupiti riječi, riječima ću dan obojiti u bijelo’, u svojim stihovima napisao je Homero Aridjis, jedan od najvećih latinoameričkih pjesnika i aktivista za okoliš.

Dopodne piše, popodne posvećuje prirodi i borbi za njeno očuvanje. Jer priroda bez čovjeka može preživjeti, a čovjek bez prirode ne može nikako, upozorava pjesnik. Homero Aridjis se rodio u Meksiku prije 73 godine, ali u njemu teče i grčka krv, i to od oca. Danas je jedan od najuglednijih pjesnika u svijetu u kojem se govori španjolski, a zbog brojnih prijevoda ga već dugo poznaje skoro cijeli svijet. Možda i zato što njegove pjesme širom otvaraju vrata svjetlosti, kao što kaže irski nobelovac Seamus Heaney. Čak šest godina je bio na čelu međunarodnog PENa, kao drugi po redu latinskoamerički književnik do sada. Prvi je to poslanstvo obavljao Mario Vargas Llosa iz Perua. Sada je počasni predsjednik PENa. Bio je i meksički veleposlanik u Švicarskoj, u Nizozemskoj i pri UNICEFu. Uprkos obilju posla ostaje odan književnosti i borbi za očuvanje prirode, u koju bi se morali uključiti i pisci. Po njemu je temeljno poslanstvo svakog pisca upravo pripovijedanje priča o našoj planeti i o sudbonosnoj isprepletenosti između čovjeka i prirode, koju pretjerana trka za profitom i (ne)znajući polako pretvara u tihu, tamnu i otrovnu pustinju.

Vaš književni opus je skoro beskrajan. Do sada ste objavili više od 40 knjiga poezije i proze. Upravo ovih dana je u Meksiku objavljena Vaša nova knjiga pod naslovom Esmirna en.  U Smirni, današnjem Izmiru, nekada je živio Vaš otac.

Otac Nicias Aridjis je rođen u selu Tire kod Smirne. Ali 1922. je zauvijek napustio taj prostor. Tada su Turci naime uništili Smirnu, a posebno kršćanski dio grada, gdje su živjeli uglavnom Grci i Jermeni, a istovremeno i Britanci, Francuzi, Italijani. Smirna je nekada  bila poznata kao grad tolerantnosti. Tamo su stoljećima mirno skupa živjeli Židovi, muslimani i kršćani.

To je naravno bilo u godinama prije nego je vlast u državi preuzeo Kemal Atatürk?

Kemal je bio sekularista, a istovremeno i tvrdi nacionalista. Turska Turcima, govorio je, i napao  Smirnu, koja je do 1922. godine prema sporazumu iz Sèvresa pripadala Grčkoj. Grčka vojska se morala povući. Turci su nakon toga zapalili cijeli grad. Žive ljude su bacali u zapaljene kuće. U tom strašnom požaru tada umrlo je najmanje stotinu hiljada ljudi, uglavnom Grka. To je bio jedan od prvih genocida u XX stoljeću i dogodio se samo nekoliko godina nakon turskog genocida nad Jermenima.

Otac se tada borio protiv Turaka, ali je srećom skupa sa roditeljima uspio pobjeći iz grada.

Iz Smirne je najprije krenuo u Atenu, pa zatim u Bruxelles, gdje je živio njegov brat, moj stric. U Belgiji je bio tri godine. Uoči Nove godine, u nekom restoranu na bruxelleskom Grand Placeu, gdje je skupa sa bratom proslavljao dolazak Nove godine, upoznao je meksičkog konzula u Belgiji. Svojom pričom konzul ga je oduševio Meksikom. Sljedećeg dana, bio je 1. januar 1926. roditeljima Teologosu i Penelopi je rekao da ide u Meksiko. Ne idi, ne idi, nikad te više nećemo vidjeti, uvjeravali su ga roditelji. Ali nije pomoglo. U Antwerpenu se ukrcao na brod i iskrcao se u Vera Cruzu. Od tamo je poslije krenuo u Ciudad de Mexico. Jednog dana kratko nakon dolaska pred katedralom u Zocalu je sreo moju mamu, Josefinu Fuentes, koja je bila sa sela. To je bila ljubav na prvi pogled. Dva tjedna nakon toga su se vjenčali. Otac više nikada nije dolazio u Europu. Ni u Grčku. Umro je u Meksiku pedeset godina nakon toga. Tamo je našao svoj mir i svoj raj. Umro je kao srećan čovjek.

Ali sjećanje na Smirnu je ostalo?

Prije dvije godine su preveli na grčki moju knjigu Dnevnik snova. Pozvan sam bio u Atenu. Potomci Grka iz Smirne su saznali da dolazim i organizirali mi vrlo dirljivu svečanost. To je zaista bio potpuno nesvakidašnji dogadjaj. Dvorana je naime bila puna starih ljudi. Tamo su mi prikazali film o grčkim predjelima oko nekadašnje Smirne. Na filmskom platnu sam ugledao i strica Kostasa, koji je pao u ratu 1922. Bio je to vrlo dirljiv susret.

Je li Vas to podstaklo da napišete knjige o ondašnjim događajima u Smirni?

U Meksiku sam na očevom posjedu našao rukopis kojeg je pisao u godinama pred rat i poslije i u vrijeme rata za Smirnu. Otac nije bio ni intelektualac ni pisac. Zapisivao je samo novosti, jednostavne rečenice. Toga je bilo na nekih 25 stranica. Na temelju tih zapisa počeo sam pisati knjigu u prvom licu. Ja osobno naravno nisam bio tamo. Događaje sam opisivao kroz očeve oči. Kroz njegove oči sam vidio opljačkani i zapaljeni grad.

Vaš književni put je priličito neobičan. Pjesnik i pisac ste u stvari postali zbog nesreće u djetinjstvu.

To je bilo januara 1951. Tada mi je bilo 10 godina. Jednog dana sam htio sačmaricom pucati na ptice. A onda sam se predomislio. I dogodila se nesreća.  Ranio sam samog sebe i skoro umro. Liječnici su se dugo borili za moj život. Kad sam se vratio u selo  potpuno sam se promijenio. Počeo sam čitati. Otac mi je već u bolnicu donio knjige. A posebno mi se sviđao italijanski pisac Emilio Salgari. I kad sam se u bolnici vraćao u život sanjao sam. U snovima sam vidio da moje vrijeme još nije došlo. Da moja svijeća još nije izgorjela i da moram živjeti. Prije nesreće smo na selu po cijele dane igrali nogomet. Zbog rane onda to više nisam mogao raditi. Počeo sam igrati šah. Sa cijelim selom. Sa braćom, sa seoskim svećenikom. I počeo sam gutati knjige.  To je u potpunosti promijenilo moj život.

Tada ste i počeli pisati.

Najprije poeziju. 1971. Dvadeset godina nakon nesreće bio sam profesor na sveučilištu. Te godine mi se rodila i prva kćerka Chloe, koja je sada književnica. Kad smo žena Betty i ja čekali da se ona rodi, dogodilo mi se nešto neobično. Ustanovio sam da se ne sjećam ni jednog događaja iz djetinjstva koji se zbio prije nesreće.To je bila potpuna tama. Počeo sam sanjati i zapisivati snove. I tako je nastala moja prva knjiga El Poeta niňo. Dijete pjesnik. Izašla je 1971. S tom knjigom sam se ponovno rodio. Probudila je moje zaboravljeno djetinstvo.

Homero Aridjis

Od čega u stvari snovi?

Od života. I od mašte o onome što se je već dogodilo i o onome što bismo  mi voljeli da se dogodi.

U Talmudu piše da su neprotumačeni snovi kao netvoreno pismo.

Svoje snove nisam tumačio. Pisao sam ih kao ispovijed. El Poeta niňo je zato neke vrste lirska autobiografija. Sa Talmudom se ne bih složio. Interpretacija u suštini ubija snove. Ja kažem da snovi, koji nisu bili doživljeni, uopće nisu snovi. To su snovi koji se još nisu dogodili.

Često sanjate oca?

Naravno da sanjam oca. Cijeli život me muči osjećaj krivice jer me nije naučio grčki. Bio je jednostavan čovjek, ne intelektualac, u Meksiko je došao trbuhom za kruhom. U Meksiku nije nikada sreo ni jednog Grka, zato nije nikada govorio grčki. Grčki je upotrebljavao samo još u kratkim pismima bratu u Belgiju, koja su uvijek bila napisana u telegrafskom stilu. Da je dobro, da je živ, i slično. Ja naravno ne govorim grčki, a ostajem Grk u duši. Meksički Grk. Pun meksičkih legendi, koje su drugačije od grčkih.

Snovi su u suštini vrlo značajan element pjesničkog stvaranja.

To je tvrdio već Calderón de la Barca. Snovi su naime nekakva metafora života.

Izraelski pisac Amos Oz mi je pričao kako je  umrle roditelje nekada pozivao na kavu i na razgovor o proteklim vremenima…

Meni se u biti dogodilo nešto slično. Prije nekoliko godina sam predavao na sveučilistu u Irvinu u Kaliforniji i bio šokiran američkim studentima. Govorio sam im o Nerudi, i bili su potpuno nezainteresirani.  Onda je na red došao Borges. Opet ništa. Bili su potpuno praznih glava. Od tog neznanja sam već bio poblesavio. Kalifornija je izrazito desničarska država. Od tamo su Ronald Reagan i John Wayne i slični antimeksički desničari. Savezne države Teksas, Kalifornija, Novi Meksiko su nekada prije bile dio Meksika, zato tamo ni dan danas ne vole Meksikance. To su mi  ti studenti dali jasno na znanje.U Kaliforniji sam tada jako puno čitao. I ponovno sam posegnuo za Homerom i njegovom Odisejom. Čitao sam dvojezično izdanje, štampano na grčkom i engleskom. Iako sam Odiseju naravno jako dobro poznavao, ponovno me je potresla priča o susretu Odiseja i njegovog oca Laerta, u vrtu kuće. Otac, ostario i sav odrpan, nije prepoznao sina. I moj otac je imao vrt u Contecepu, gdje sam se ja rodio. I u našem voćnjaku su rasle smokve. Kad sam bio dijete mislio sam da je to meksičko drvo. A nije bilo. Među bodljikave  kaktuse smokvu je posadio moj tata. Kad sam tamo u Kaliforniji pročitao Odeseju, sanjao sam mrtvog oca. Sreli smo se u voćnjaku. Živi ljudi se obično boje mrtvih. U mojim snovima je bilo obrnuto. Otac se bojao susreta sa živim čovjekom.

O tome ste napisali čudesnu pjesmu!

U kojoj mi tata pokloni smokvu i podsjeti me na ime od milja koje su mi roditelji dali u djetinjstvu.

Vaš pjesnički uzor je bio Dante?

Dantea i danas jako volim. Bio je veliki pjesnik i buntovnik, upleten u politiku onog vremena. Kritikovao je Papu i svećenstvo. Kad mi je bilo 26 godina dobio sam Guggenheimovu stipendiju. Tada sam prvi put odputovao u Europu. Moja velika želja je bila prevesti Dantea na španjolski. Direktor Guggenheimove fondacije je tada bio vrlo ljubazan sa mnom. ‘Stipendiju si dobio da pišeš svoje pjesme. Kad budeš star i više ne budeš imao šta raditi, prevodićeš Dantea’, govorio mi je. I onda sam stvarno pisao pjesme. A Dante me još uvijek čeka…Tada sam posjetio Firencu i onda i Grčku. Htio sam vidjeti zemlju mog oca. Ali to je bila posve drugačija Grčka nego sam je ja zamišljao. Jer otac je bio Grk iz Male Azije. Kao Grci u Odiseji, Grci sa otoka, ruralni Grci. Grci u Ateni za mene uopće nisu pravi Grci. Jedini pravi ideal Grka je mot otac.

Jeste li tada bili i u Izmiru?

U Tursku su me pozvali devedesetih godina, kad su na turski jezik preveli moju knjigu The Lord of the Last Days. Žena i ja smo proputovali veliki dio Turske. Posjetili smo i Ture, gdje je rođen moj tata. Turci uopće nisu znali da su nekada tu  živjeli Grci. Bili su iznanenađeni kad sam im to rekao.

Koliko je povijest značajna za pisca?

Jako je značajna. I mitologija također. Meksiko je moguće razumjeti samo kroz njegovu mitologiju. Bez toga nema ništa. I moje veze sa Grčkom idu kroz mitologiju i poeziju koja  je s tim u vezi. Razlika između grčke i meksičke kulture je u ljudskom tijelu, u ljudskom licu. U Grčkoj imate kip, idete oko njega i vidite cijelo tijelo. U Meksiku prevladava arhitektura. Moćne piramide. Moćni kipovi. Kad sam bio mlad nisam volio meksičku arhitekturu ni arheologiju. Bile su naime pune krvi i žrtvovanja. Grci su bili ljudskiji. Priče o Apolonu, Zeusu, Afroditi, Ateni su prijatne priče. Zato sam bio doslovno šokiran kad sam se prvi put upoznao sa meksičkom mitologijom, jer se u pravilu sve završavalo žrtvovanjem ljudi. U knjizi Dnevnik snova sam puno pisao o tome. I dan danas se svaka meksička fiesta završi smrtnim žrtvama. To je za mene nešto strašno. Toga razumom ne možeš pojmiti. Kad su Asteci gradili piramidu, smatra se da su pobili 3000 ljudi, da bi njihovom krvlju počastili hram. Kakav pokolj!

Asteci su bili neka vrsta vjerskih fanatika! Susjedi su živjeli u  paničnom strahu od njih.

Slično je i dan danas. Susjedi se boje Meksikanaca. Većina migranata koji bježe u SAD tamo slabo prođu. Posebno žene. Sve koji pređu kod njih, i djevojčice, upotrebljavaju kontarcepcijske tablete, jer silovanje skoro nije moguće izbjeći. Mnoge žene pretvore u ropkinje i gurnu ih u prostituciju. Siromasi iz Srednje i Južne Amerike, koji sanjaju o životu u SAD, doslovno su zaprepašteni zbog Meksikanaca. Oni se prema njima ponašaju kao što su prije radili Asteci. Ali naravno da svi Meksikanci nisu tako divlji. Ima i onih koji pomažu izbjeglicama. Meksikanci imaju dva lica, kao Nijemci ili Turci. Ljudsku prirodu je ponekad teško razumjeti.

Ali iako su bili tako krvoločni, i Asteci su vjerovali u moć poezije?

Ta moć poezije u Meksiku i danas živi. Kad sam prvi put bio veleposlanik, tada sam imao 36 godina, predsjednik države me je upitao zašto pišem. Čitao je moje knjige. Meksikanci vole poeziju i umjetnost. Dogodi se da me na ulici zaustavi policajac i zamoli da mu potpišem moju knjigu.

U Vašem stvaranju oduvijek Vas je inspirirala i priroda. Najvjerojatnije zbog sredine u kojoj ste rasli. U okolini Contepeca u saveznoj državi Michoacan, gdje ste rođeni, još odavno zimuje leptir monarh, koji tamo stiže iz Kanade i SAD.

Kad dođu, obližnje šume se preko noći preodjenu u njihove boje. Postanu narandžaste, crvene, žute i crne. Sve šume se odjednom pretvore u ogromnog leptira. Svake zime nama dolete na milijune monarha koji moraju preći preko tri hiljade kilometara. Nevjerojatno čudo prirode! Njihov dolazak je za mene uvijek prava fiesta. Ali zbog nemilosrdne sječe šuma njihovo utočište se svaki put smanjuje. Skupa sa ostalim ekolozima smo postigli da se uvede zabrana sječe na tom području, ali borba za monarhe nije ni iz daleka završena. Ekološka svijest u Meksiku je još uvijek vrlo niska. I u medijima. Sukobi između narkokartela su uvijek na naslovnim stranama časopisa. Leptiri do tamo ne dobace nikada.

Američki pisac Pete Hamill je jednom napisao da se, kad se čita Vaša poezija, čovjeku čini da Vam na ramenima sjede ptice. Kao da one stvaruju Vaše stihove?

Lijepo rečeno. Ali te ptice treba sačuvati. Ekologija je kao poezija. To u suštini svako može raditi. Ništa u životu nije važnije od branjenja, očuvanja i voljenja prirode. Priroda će bez čovjeka lako preživjeti, a čovjek bez prirode nikako.

Jeste li radi toga ustanovili znamenitu ekološku Skupinu 100? Grupo de los Cien?

Počelo je u stvari borbom za čišći Ciudad de Mexico, koji je jedan od najonečišćenijih gradova na svijetu. Tu ljudi umiru zbog uništenog okoliša. Najviše naravno u siromašnim krajevima. Pravi ekocid se događa zbog onečišćene vode. Ciudad de Mexico je nekada davno bio kao Venecija. Plivajući grad. Danas grad napaja samo rijeka Magdalena. Sve druge rijeke su tamo pretvorili u kloake.Može se dogoditi da će grad, koji je izrastao na vodi, već u skorom roku početi umirati od žeđi. Skupinu smo ustanovili 1985. Ime je dobila po potpisima stotinu najpoznatijih pisaca i intektualaca, među kojima su bili i Gabriel Garcia Marquez i Octavio Paz. Njihove glasove je politika jednostavno morala čuti. Borba za ekologiju je teška, ali nekoliko značajnih pomaka smo ipak postigli. Država je recimo zaštitila područja  gdje zimuje leptir monarh. Zaustavili smo izgradnju velikih solana u laguni San Ignacio u Baja Kaliforniji gdje se rađaju sivi kitovi.

Teško je braniti prirodu pred društvima koje zanima sam profit?

U Meksiku iza svakog problema čuče ili političari ili biznismeni. Žrtva je naravno uvijek prije svega priroda.

Problem je i potkupljivost. Ona je navodno u posljednjih trideset godina u Meksiku progutala najmanje 870 milijardi dolara.

U Meksiku je sve moguće kupiti. Američko poduzeće Walmart je sa ciglih 24 milijuna dolara potkupnine dobilo dozvolu za trgovački centar ispod znamenitih piramida Sunca i Mjeseca u dvije hiljade godina starom Teotihuacanu. Kad su predsjednika Calderona upozorili na taj škandal, on je šturo odgovorio da nije znao šta se dešava…

Meksički predsjednik Álvaro Obregón, kojeg su ubili 1928. jednom je izjavio da se nijedan general ne može oduprijeti topovskom džuletu od 50 000 pezosa.

To je rekao dvadesetih godina prošlog stoljeća i ta se priča ponavlja i dan danas. Samo su sada u igri milijuni dolara.  Korupcija je već odavno zarazila cijelu državu. Učitelj nam je na primjer nekad u školi prodavao srećke lutrije. Danas je potkupnina postala sastavnio dio svakodnevnice. Plata o plomo! Srebro ili olovo! Potkupnina ili metak! To ti danas vikne već svaki policajac ili mafijaš. Država tu ni ne zna niti može napraviti red.

O tome puno govori i odgovor na Vaše pismo nekadašnjem predsjedniku Portillu, kojem ste pisali kad ste bili veleposlanik u Nizozemskoj.

Upozorio sam ga na pokolj morskih kornjača u Oaxaci. Predsjednik mi je ljutito odgovorio da se ne bavim kornjačama, nego prevashodno da tražim načine kako da prodamo meksičku naftu, plin i uran. Položaj je danas potpuno isti. Nove vlade ne zanima ni poezija, ni kultura, ni priroda. Elitu samo zanima kako državu prodati Sjedinjenim Američkim Državama ili Kinezima.

Meksiko je strateški jako značajna država zbog položaja između Amerika. Sa juga Meksika možeš kontrolirati Srednju Ameriku, sa sjevera Sjedinjene Američke Države, s kojima imamo tri hiljade kilometara dugu granicu. Toga su jako svjesni Amerikanci, koji uz granicu sa Maksikom imaju skoro 12000 dućana sa oružjem. Poslovi na granici cvjetaju kao nikada do sada.

Pisali ste i Baracku Obami. Tik pred njegov dolazak u Bijelu kuću!

Gospodarska razmjena između Meksika i SAD je sada vrlo velika. I zbog sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (nafta). Ali korporacije ne rade u korist ljudi. Uništavaju prirodu i živote. Na to sam ga upozorio u pismu.

Predlagali ste  mu i da leptir monarh postane simbol Nafte?

Politika neće prirodne simbole. Nije nju briga ni za leptire, ni za drvo života, ni za čiste rijeke. Njihov simbol je samo novac. Dolar.

Je li Obama odgovorio na Vaše pismo?

Naravno da nije. A ćutao je i Papa Ivan Pavao II, kojeg je naša Skupina 100 opomenula da bi crkva morala poduzeti više za očuvanje prirode.

Ono što je dobro za planetu, dobro je naime i za SAD i za Vatikan?

Papi smo u stvari pisali dva puta. Najprije zbog morskih kornjača. U vrijeme posta Meksikanci pobiju puno kornjača, jer misle da su ribe. Vatikanu smo predložili da upravo, radi preživljavanja, kornjače proglase za meso, da ih ljudi u vrijeme posta više ne bi jeli. Iz Svete stolice nije bilo odgovora. Ako u Vatikanu vjeruju u kreacionizam, moraju spašavati prirodu, to je naša planeta. Ali oni to očito ne razumiju. Ni bankare iz Vatikana ne zanima priroda, nego samo novac.

Čak šest  godina ste bili predsjednik PENa, međunarodne organizacije koja je utemeljena u Londonu 1921. Ali bili ste tek drugi po redu književnik iz Latinske Amerike, koji je preuzeo tu uglednu funkciju.

.I prvi koji nije živio u Europi ili u SAD. Mario Vargas Llosa, koji je vođstvo PENa preuzeo 1976, tada je naime živio u Londonu, a ja sam insistirao da organizaciju vodim iz Ciudad de Mexica. Engleski pisci su bili protiv. Bojali su se da ću im PEN odnijeti iz Londona. ‘Jeste li ludi? Pa PEN nije stvar koju staviš u džep i odneseš u Meksiko!’ odgovarao sam im. PEN je u stvari godine i godine bio neka vrsta anglosaksonskog kluba. Ja sam to htio promijeniti, decentralizirati ga i globalizirati.

To je sigurno bio težak zadatak, jer je PEN tada u suštini bio vrlo europocentričan.

Najprije sam uveo španjolski kao službeni jezik. Prije se u PENu naime govorilo samo engleski ili francuski. I zbog toga je bila Latinska Amerika dugo vremena posve marginalizirana, jer mnogi naši pisci nisu govorili te jezike. To nije bilo pravedno. Pisci i pjesnici iz trećeg svijeta su u svjetsku književnost unijeli novi život i na značajan način promijenili zemljopisnu kartu svijeta književnosti. Ali nadmoć Velike Britanije, SAD, Kanade i Europe je uprkos svemu bilo teško slomiti. Kao predsjednik PENa zahtijevao sam više demokracije. A to je bio težak zadatak. I zato što su neke nacionalne centre PEN već dvadeset, ponegdje čak trideset godina vodili isti ljudi. U Grčkoj i u Argentini nikako nisam uspio promijeniti tu praksu. Bili su ustrajni kao u diktaturama. Nije bilo slobode izražavanja. U svoje redove nisu primali nove, mlade pisce. Neki članovi PENa povrh svega uopće nisu bili pisci.

Kad sam nakon šest godina otišao sa čela   PENa predsjednici nacionalnih centara u Njemačkoj, Norveškoj, Francuskoj, Grčkoj, Argentini, i u još nekim zemljama, još uvijek su bili oni isti kao onda kad sam preuzo vođstvo. Htio sam više demokracije, ali mnogogdje me nisu poslušali. Kad sam u Grčkoj na njihovom nacionalnom kongresu pomenuo te stvari, počeli su mi prijetiti. Govorio sam im da otvore vrata mladim piscima, da postanu demokratičniji, i zbog tih riječi su me proglasili skoro neprijateljem Grčke. U grčkim časopisima se u trenu pojavio čitav niz kritičkih pisama protiv mene.

Prijetili su Vam i u Meksiku?

Duže od godinu dana sam imao čak dva tjelesna čuvara. Tada su se u Meksiku divljački obračunavali sa piscima i novinarima koji su govorili istinu, a ja sam bio jedan od najzagriženijih boraca za slobodu govora. Zato sam tada uistinu dobio nekoliko prijetnji smrću. Novinare u Meksiku ubijaju i danas. Sada je možda čak gore nego ikada prije. Prije svih ubijaju mlade ljude. Nedavno su ubili 22-ogodišnjeg fotografa koji je tek bio počeo raditi u nekom časopisu. Ubice nisu našli. Prave istrage u stvari nije ni bilo. To je za mene nešto strašno. Predlagao sam da PEN bude više angažiran u takvim stvarima. Ali u Meksiku je PEN vrlo slab. Ne kritikuje i većinom čuti. Jasno je kao dan da vođstvo PENa neće da zadire u politiku i mafiju. Strah ih je posljedica. To je za mene klasičan primjer samocenzure.

Što je po mom mišljenju gore od cenzure?

Tačno. U Ciudad de Mexicu su nedavno bile velike demonstracije protiv ubijanja novinara. Učestvovale su skoro sve nevladine organizacije. PEN nije bio tamo. Zato sam napisao pismo  predsjedniku PENa i pitao ga šta to znači. Odgovora naravno nije bilo.

Sa PENom ste u stvari već dugo povezani. Kako je počeo taj Vaš put u Edinburg, gdje su Vas 1997. izabrali za predsjednika?

Sve skupa je možda počelo još 1996. kad smo žena i ja otišli na književno veče Normana Mailera u New Yorku. Nakon priredbe do mene je došao Arthur Miller, tadašnji predsjednik PENa, i počeo me ispitivati o latinskoameričkoj književnosti. Zanimala su ga prije svega imena. Nabrojao sam mu Pabla Nerudu, Jorgea Luisa Borgesa, Octavia Paza, Ernesta Sabata, Maria Vargasa Llosu, Juana Carlosa Onnetija i još neke druge. Miller me je pozorno slušao. Malo poslije toga su baš svi pisci koje sam naveo bili pozvani na svjetski kongres pisaca u New York. Mnogi među njima su za SAD tada bili pravo otkriće.

Možda je i to kasnije utjecalo i što je Mario Vargas Llosa 1976. postao prvi, a Vi, dobrih dvadeset godina poslije, drugi neeuropski i neamerički predsjednik PENa?

Sigurno. Ali to stvari nije bitno promijenilo. Pisci iz Azije, Afrike i Latinske Amerike su bili u PENu dugo vremena odgurani u pozadinu.To se možda najočitije pokazalo na kongresu u Maastrischtu 1989. kad se za predsjednika PENa kandidirao velikan nigerijske književnosti Chunua Achebe, koji je ove godine umro. Tada sam i ja bio prisutan. Pozvali su me da čitam svoju poeziju. U trenu je bilo jasno da Achebe nema nikakve šanse. Europljani ga nisu htjeli. Francuzi su tvrdili da je nedovoljno ‘reprezentativan’. I za čudo su protiv bili i pisci iz istočne Europe. Čak i Rusi i Poljaci. To je za mene bio čisti rasizam. Achebe je mogao tada postati prvi tamnoputi predsjednik PENa, a to niko nije želio. U kuloarima su se čule priče da crnac zaista ne može voditi tako prestižno udruženje… Rasizam bez premca. Danas je u PENu mnogo pisaca bijelaca koji velikom Achebeu ne dopiru ni dokoljena.

U životu ste osobno upoznali baš sve velike pisce današnjeg vremena, a posebno one iz Latinske Amerike. Sa nekima među njima ste postali i veliki prijatlji. U kakvom sjećanju Vam je ostao Pablo Neruda?

Upoznali smo se kad je on bio čileanski veleposlanik u Parizu. Ja sam tada bio još mlad pjesnik, a on velikan svjetske književnosti i Nobelovac. Bio sam jedan od posljednjih koji ga je vidio živog. Kad sam se došao pozdraviti s njim u njegovu parišku rezidenciju bio je jako blijed. K’o papir. ‘Homero, možda se vidimo posljednji put!’, rekao mi je malo poslije. ‘Zašto, Pablo?’ pogledao sam ga iznenađeno. ‘Zato jer sam jako bolestan. Imam leukemiju!’. U suštini, jako slabo se osjećao. I upravo zbog bolesti se nakon toga vratio u Čile, gdje je malo poslije vojna hunta udarom preuzela vlast u državi.

Umro je samo nekoliko dana nakon udaljavanja prijatelja Salvadora Allendea. Upravo zbog toga su sve češća nagađanja da su ga otrovali u bolnici.

Konačan odgovor na to će dati forenzička istraga koju sada obavljaju. Ali činjenica je da se hunta jako bojala Nerude, iako je bio smrtno bolestan. Meksička vlada ga je tada htjela odvesti iz Čilea. Hunta ga se nije bojala zato što je bio iznimno popularan u domovini i u cijeloj Latinskoj Americi, nego prije svega zato što je izvan bolnice postao najjači član opozicije protiv Pinochetovog režima.  I da je živio u Meksiku. Zato  u suštini mnogi vjeruju u teoriju da su ga u bolnici ubili. Meksički vladin avion je tada u Santiagu već čekao na njega, generali su se bojali njegovog odlaska iz zemlje… Meksiko je dao politički azil mnogim pjesnicima i intelektualcima, koji su bili proganjani. I tamo bi utočište sigurno dobio i predsjednik Salvador Allende, da ga nisu ubili.

Bili ste veliki prijatelj poznatog španjolskog redatelja Luisa Buňuela.

Osamdesetih godina je prema jednoj mojoj knjizi priređena pozorišna predstava Moctezuma, koju smo posebno htjeli pokazati Luisu Buňuelu. Kad se predstava završila, odlučno mi je rekao: ‘Ti si nadrealistički pjesnik!’ Malo sam protestirao, jer nisam tako mislio, ali on me je grubo odbio: ‘Pa prihvati kompliment! Ako ja nekome kažem da je nadrealista, onda je to pohvala najvišeg reda…’

Po jednoj od Vaših knjiga je namjeravao snimiti film?

Francuski producent Serge Silberman mu je ponudio čak pomoć za snimanje. Ali Buňuel je već tada bio teško bolestan i više nije imao ni volje ni moći za taj svoj zadnji filmski projekat u životu.

Radi se naravno o knjizi Posljednji Adam?

Mišljenje o njoj je iznio u pismu koje mi je poslao tik pred smrt. Radi se zapravo  o posljednjem Buňueolovom pismu uopće. A toj knjizi je bio jako naklonjen.

Možda i zato jer se obojica slažete da će apokalipsa, kraj svijeta, biti ljudsko, a ne božje djelo?

To je u suštini teza koju odlučno zagovaram u knjizi  Posljednji Adam. Knjiga će ovih dana izaći u francuskom prijevodu. Radi se u stvari o nekoj vrsti suprotnosti genezi, o destrukciji svijeta u šest dana, koja se završi kad se dvoje jedinih preživjelih, muškarac i žena, udruže u ekstazi. I Buňuel je bio oduševljen strašću mog pripovijedanja, što je potpuno drugačije od dosadnih srednjevjekovnih vizija apokalipse. Ljudska mašta je sa stoljećima u suštini priličito na dobitku.

Kako izbjeći apokalipsu?

To će biti vrlo teško. Ne prijeti nam naime samo ekološka katastrofa. Danas u svijetu postoji već nekoliko država sa nuklearnim oružjem. Od Hirošime na ovamo to je za mene najstrašnije. Nuklearna katastrofa je za mene najstrašnija prijetnja životu. U svijetu je danas mnogo ludih političara i generala. Svi su jednaki. Svako vidi samo svoje interese, a ne interese planete. Zato u njih uopće nemam povjerenja.

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič