(Ne)moguća revolucija

Povezani članci

• Boje rastakanja
• Most nad Neretvom
• Kultura ambalaže
• A da osnujemo Ministarstvo intervencija za protuglupavo djelovanje?
• Fra Ivo Marković: Reis-ul-ulema Inkvizitor
• “Ozakoniti” izlazak na izbore

Često se slušaju različita objašnjenja o uzrocima raspada Jugoslavije, pa se najčešće svode na nacionalnu surevnjivost među njenim narodima – prvenstveno Srbima, Hrvatima i kosovskim Albancima – kombiniranu sa ekonomskom neefikasnošću sistema. Svakako da su te pojave značajno ubrzale dezintegraciju zemlje, no one su bile samo vidljivi izraz dubljeg uzroka. Jednostavno, radilo se o kontrarevoluciji – uspjeloj namjeri rušenja socijalističkog društvenog uređenja i preraspodjeli ekonomskog bogatstva zemlje među ojačalim nacionalnim elitama. Tu dijagnozu sasvim su dobro postavili, primjerice, Stipe Šuvar – političar, sociolog i sveučilišni profesor, te Branko Horvat, do danas najpoznatiji ekonomist ovih prostora, kome je za dlaku izmakla Nobelova nagrada.

Šuvar je potkraj raspada zemlje bio član Predsjedništva SFRJ, kojega je smijenio tadašnji Tuđmanov kadar Stipe Mesić, međutim široj javnosti je najpoznatiji po dvije stvari koje mu se spočitavaju kao krimen. Neuspjeloj reformi školskog sustava, koju je proveo kao ministar kulture SRH, te po objavi tzv. „Bijele knjige“ u kojoj je godine 1984. razobličio nacionalističke tendencije u kulturi bivše države, spominjući pritom konkretna imena. Bez obzira što je imao i krivo apostrofiranih ličnosti (Igor Mandić, Predrag Matvejević,…), valja napomenuti dvije stvari. Nitko od spomenutih nije zbog ove „prozivke“ pretprpio neku štetu u svom djelovanju a kamoli bio podvrgnut cenzuri ili krivičnom progonu i, kao drugo – uglavnom je točno dijagnosticirao stanje među tadašnjom jugoslavenskom inteligencijom, koja je to vlastitim djelom potvrdila tijekom narednih ratova u regiji. Lako je naknadno, kad je stvar dovedena do „pojela maca“ ili „piši kući propalo“ stanja, na sva usta pričati o Šeksu, Ćosiću, Šešelju i ostalim korifejima ratnohuškačke propagande – trebalo ih je na vrijeme prepoznati i poduzeti neke korake da se onemoguće u svojoj razbijačkoj, i nadasve neljudskoj, zločinačkoj aktivnosti. Međutim, desilo se da je čak i jedan Matvejević pisao u obranu srpskih nacionalista, dok je Vladimir Šeks na sudu branio svog srbijanskog parnjaka Vojislava Šešelja. Upravo ovaj poslijednji primjer govori u prilog osnovnoj namjeri u kojoj su se ujedinili nacionalisti cijele Jugoslavije – rušenju socijalističkog uređenja zemlje, a tek potom u njenoj podjeli po nacionalnim torovima. To što su se oba procesa dešavala sinkrono, istovremeno, ne bi nas trebalo spriječiti da raspoznamo prave uzroke i namjere rušitelja. Sve se to jako dobro uklapalo u svjetski proces propadanja realsocijalizma, iako se jugoslavenski sustav stubokom razlikovao od njega. Sličnu dijagnozu događanja dao je i već spomenuti Branko Horvat.

Kontrarevolucija je „borba protiv revolucije ili revolucijom uspostavljene vlasti i poretka, s ciljem povratka predrevolucionarne vlasti i stanja“ (Hrvatski jezični portal). Nijedno društvo nije interesno homogeno – koliko ljudi, toliko interesa – međutim, tijekom njegova razvoja, iskristaliziraju se uglavnom dvije nepomirljive grupe sa međusobno suprotstavljenim ekonomskim probicima. To su vlasnici sredstava za proizvodnju i oni koji su – nemajući ih – prisiljeni služiti prvima kako bi skupa sa svojim obiteljima preživjeli. U nekom idealističkom, utopijskom svijetu, računajući na nepostojeću raspodjelu pameti i humanizma među ljudima, ti bi se divergentni interesi doveli u ravnotežu međusobnim dogovaranjem, što bi kao rezultat uvjetovalo – ako već ne prestanak, a ono barem ublažavanje klasne borbe na podnošljivu razinu. No, svijet nije utopija, humanizam je više filozofska kategorija u vrlo različitom obimu prisutna kod pojedinaca, pa se tijekom vremena te suprotnosti umjesto ublažavanja sve više zaoštravaju. Sazrijeva povijesni trenutak za – revoluciju! Dakako, kao što revolucija brani svoje tekovine, isto radi i kontrarevolucija, obje pomoću vojske i organa represije s obzirom da su suprotstavljene strane nespremne sjesti za stol i naći odgovarajući „modus operandi“ koji bi ih sve zadovoljio. Termin kontrarevolucija s ljevičarskog stajališta označava negativno djelovanje reakcionarnih, konzervativnih snaga, dok kod poslijednjih on ima upravo suprotno, pozitivno značenje. S obzirom da je „jugoslavenska kontrarevolucija“ dovela do raspada zemlje, bezbrojnih fizičkih i materijalnih žrtava, tranzicije koja je završila besprizornom pljačkom i tajkunizacijom (dovoljno je samo sagledati broj multimilijuera u regiji – bivših vozača kamiona, cvjećara, skladištara,…- koji su taj status ostvarili najobičnijom otimačinom društvenog bogatstva) na račun osiromašenog stanovništva, iole objektivni analitičar razumijet će je kao izrazito negativnu pojavu. Kako „na tom svijetu samo mijena stalna jest“, jasno je da će tokom vremena društvene suprotnosti toliko ojačati da će sazrijeti povijesno vrijeme za restauraciju ranijeg sustava vrijednosti, ili uspostavu novog – pravednijeg sustava.

Mnogi, čak i lijevo orijentirani analitičari (da ne spominjemo branitelje vrijednosti tekućeg sistema) listom ustaju protiv revolucija, jer kao – njihovo je vrijeme prošlo. Nazvao bih to „Fukuyaminim slijepilom“, prema liberalnom teoretičaru koji je u svojim ludim snovima vidio kraj povijesti, jer je kao realizirano pravedno, liberalno društvo. Oni ne razumiju dvije stvari; prvo – revolucija u načelu ne mora biti nasilna, i nitko zdrave pameti ne bi se zalagao za takav oblik prevrata kada bi bilo moguće na miran način postići instaliranje novih, pravednijih društvenih odnosa. Drugo pak, nitko nas (a posebno one koji žude za promjenama) ne pita žele li ili ne žele nasilni oblik promjene – one naprosto dođu, kao rezultat pomanjkanja društvene svijesti elita koje se ne žele na miran način odreći stečenih privilegija. Revolucije se od strane vladajućih nastoje demonizirati na sve moguće načine, ali samo ako su uperene protiv njihovih interesa. Jasno da vlastitu (kontra)revoluciju – kojom su osvojili vlast – slave kao neupitnu pobjedu humanističke demokracije. Primjerice, neki nazivaju „Oktobarsku revoluciju“ najobičnijim državnim udarom, iako su upravo bili sazreli svi uslovi za revolucionarni pokret masa. Položaj ruskog seljaka u zaostaloj, polufeudalnoj Rusiji, državna represija carističke vlasti, rat koji se otegnuo u beskonačnost, ruski gubici na fronti, pri čemu mužici nisu ni shvaćali zašto ustvari ginu – sve su to bili faktori koji su doprinjeli revolucionarnom vrenju. Interesantno je da se ne osuđuje građanska, tzv. „Februarska revolucija“ koju je vojska odmah podržala, a koja nije uspjela riješiti vladajuću ekonomsku krizu, što su iskoristili boljševici i uz još masovniju podršku – vojske, ruskih seljaka i radnika – preuzeli vlast. Imali su ogromnu podršku, što i ne čudi s obzirom na doneseni Dekret o miru (sklapanje separatnog mira sa Njemačkom, bez aneksija i ratnih odšteta, čime je rat za Rusiju bio završen) i Dekret o zemlji (o ukidanju krupnih zemljišnih posjeda bez ikakve naknade). Ovo je paradigmatski primjer – da ne spominjemo druge (englesku, američku, francusku revoluciju i jugoslavensku) – koji jasno pokazuje ulogu sazrelih uvjeta za njeno provođenje.

Neki ljudi vjeruju isključivo u ljudsku pamet, drugi su uvjereni u neminovnost historijskih zbivanja, što pravdaju povijesnim primjerima. Ovako ili onako, kao što se kontrarevolucija na ovim prostorima – maskirana ranije spomenutim sekundarnim faktorima – desila silom, s dosta vjerojatnosti je pretpostaviti da će se novi sistem vrijednosti uspostaviti na isti način. Kako su organi represije bili važni za uspjeh kontrarevolucije, tako i restauracija starih ili uspostava novih vrijednosti ovisi o podršci oružane sile (vojske i policije). Na prostoru regije u dogledno vrijeme ne treba očekivati velikih, posebno ne revolucionarnih promjena. Puno je razloga tome, pa ćemo nabrojati neke najvažnije. Regija je tek izašla iz krvavih ratova, sjećanje na koje koči bilo kakvu zamisao o novoj upotrebi sile. Instalirana elita učvrstila se, osiguravši potporu organa reda i obrane, te velikog dijela braniteljske populacije. Čak i najobogaljeniji dijelovi društva još uvijek žive u svijetu ostvarenja „sna od stoljeća sedmog“, odnosno samozadovoljstva formiranjem novih državica (kakve jesu da jesu), te smatraju svaki pokret protiv vlasti udarom na „krvavo izborenu nezavisnost“ (uspavljuju li svoju gladni djecu tim pričama, to samo oni znaju). Sem čisto klasne podjele društva, postoji i ona koja se vuče još od kraja drugog svjetskog rata: na konzervativno klerikalni dio pučanstva – a posebno ratne gubitnike – s jedne, i napredni antifašistički dio s druge strane. Ta se podjela očituje u rekcijama na niz problema; poput pogleda na brak, homoseksualne odnose, zdravstveni odgoj, pitanje školskog vjeronauka i slično. Treba uzeti u obzir ogromni nacionalistički naboj koji, mada je ponešto popustio, služi kao ljepilo koje drži zajedno većinu stanovništva, s obzirom da se mnogi zahtjevi za promjenama etiketiraju kao antihrvatstvo, antisrpstvo ili protubošnjaštvo. I u drugim, bivšim jugoslavenskim republikama a sada samostalnim državama, nacionalističke tenzije igraju – na radost vladajućih, koji ih izdašno koriste – ulogu amortizera mogućeg socijalnog bunta stanovništva koji bi bio uzrokovan ekonomskom krizom. Nezadovoljstvo vlastitim položajem prečesto se usmjerava protiv manjinskih grupa, poput nacionalnih manjina (u Hrvatskoj posebno protiv Srba i Roma), gay populacije, ateista i kozmopolita, inovjernika, bivših komunista (mada ih je najviše upravo među najjačim strankama), „jugonostalgičara“,… Stanovništvo je isuviše podijeljeno, kako svjetonazorski tako i socijalno, te različitim uvidom u vlastiti položaj u okvirima svojih samostalnih država. Uz očito suprotstavljene strane, postoje i oni pasivni – bilo rad vlastitog zadovoljstva stanjem, bilo s razloga što su uvjereni kako je svaki pokušaj njegove promjene iluzoran i beznadan. Dodajmo tome da možda čak i većinski dio građana očekuje promjene na bolje uslijed globalnih procesa koji se zbivaju u Evropi (proširenje EU, na što su mnogi spremni čekati i desetak godina) i svijetu, ma bi makar bilo za očekivati da im svjetska ekonomska kriza ponešto sreže optimizam.

Popularizacijom fizikalne Teorije relativnosti među stanovništvom, opće se raširila spoznaja kako je sve u svijetu relativno, da se sve mora procjenjivati i mjeriti u odnosu na neki standard. U međuljudskim odnosima veliki problem je u tome što se svatko ogledava u odnosu na one iznad sebe, ali za svoj položaj krivi socijalno slabije slojeve. U razgovorima pregršt je rasističkih izjava na račun Roma, jer oni kao imaju ovakve i onakve „privilegije“ na račun svoje nezaposlenosti, mnogobrojne djece (te besplatne udžbenike, te dječji dodatak, te socijalnu pomoć,…), i preteško je objasniti kako samo koriste svoja zakonska prava, da je zakon za sve jednak pa ni Romi nisu izuzetak, ali… Strah od javnog kritiziranja moćnijih tjera ljude da se iskale na slabijima. Ako radite za plaću od 2100 Kn, onda vam penzioneri pričaju kako je to izvrsno, jer oni sa 35-40 godina staža jedva imaju toliku mirovinu; za Mršićeve diplomirane pripravnike (1600Kn) zadovoljno konstatiraju da je „bolje išta nego ništa“; žale se učitelji na svoju pemziju od svega 2500 Kn ali nitko ne sažaljeva umirovljene školske čistaćice, dok o plaćama ministara, sabornika, europarlamentaraca ili menadžera rijetko govore, pazeći da to ne bude preglasno. U sindikalnim štrajkovima najmanje trećina radnika se ne odaziva dok preostala trećina ni ne želi biti u sindikatu, ali ako se (vrlo rijetko) izbore neka materijalna prava onda ih svojataju kao da su upravo oni zaslužni. Podijeljeno društvo je, unatoč globalno lošem položaju većine, nesposobno shvatiti uzroke svog položaja i identificirati krivce za njega, već mu se članovi radije međusobno čak i fizički razračunavaju. Eto, nedavno na zadarskoj tržnici fizičkog obračuna između pristalica uvođenja fiskalne blagajne i onih što su protiv nje. Nositelji drukčijih stavova automatski se tretiraju kao najgori neprijatelji te ih se mlati, prosipa i uništava roba sa pultova. Napetosti među religijski zadojenim konzervativcima i ljudi liberalnih nazora ispoljavaju se na – za ekonomski položaj posve nebitnim – pitanjima oko abortusa, geyeva, ćirilice, prava manjina, zdravstvenog odgoja, vjeronauka ili definicije braka, što nesposobnoj političkoj eliti i njihovim poduzetničkim mentorima dobro dođe za skretanje nezadovoljstva na sekundarne probleme.

Moglo bi se u nedogled nabrajati ilustrativne primjere kako očito nije vrijeme za revolucionarne promjene, jer one ipak zahtijevaju barem minimalni konsenzus većine podjarmljenih i dozu građanske hrabrosti da se u pravi čas stupi u riskantnu akciju. Očito nisu vremena za takve poduhvate, čemu svjedoče i sarajevski protesti oko JMBG-a koji nisu eskalirali na niz čak i fundamentalnijih pitanja što ometaju funkcioniranje države, i u neravnopravni položaj dovode etničke skupine i jedinke. Sama struktura demonstranata, sa velikim brojem mladih majki s bebama u naručju ili kolicima, svakako je ukazivala da bi samo glupan mogao očekivati, a manijak inicirati neki agresivniji nastup, a kamoli društvenu revoluciju. Neuspjeh cijele akcije (mada je neki proglašavaju uspjelom, jer je kao doprinjela jačanju građanske svijesti Bosanaca) rječito govori da će neke rezultate – kad pukne ora – trebat postići isključivo silom, jer formalno demokratski postupci, ali ni nenasilni mehanizmi građanske neposlušnosti, ne postižu učinak. Dobro uhljebljeni, u hladovinu svog položaja i nerada uvaljeni, voljom naroda izabrani zastupnici, ne mare ni koliko im je crno pod noktima za neposredne zahtjeve svoje izborne baze; ni ne pada im na um da joj trebaju podnijeti račun o svom djelovanju. Jasno kako je u tome i velika krivnja naroda koji će na slijedećim glasanjima, zaslijepljen propagandom o navodno demokratskim izborima, ponovno birati istu bulumentu političara od kojih bi mnogi u revolucionarno doba visjeli po stupovima (na žalost, to je popratna pojava revolucije za koju su revolucionari u osnovi ponajmanje krivi).

Da je protivljenje nasilnim rješenjima – čak zakonski reguliranima kao izdaja, rebelizam, terorizam ili govor mržnje – što zakonodavci samovoljno procjenjuju, krajnje licemjerna igra u zaštiti eliti prikladnog poretka, svjedoči i podrška (i to ne samo diplomatska, već i oružana) oružanim revolucijama i/ili državnim udarima širom svijeta koji se iniciraju zbog vlastitih ekonomskih interesa. Kad Che Guevara povede ustanak, to je teroristički akt koji svjetski policajac svim silama nastoji dokrajčiti, istovremeno sudjelujući u pokušaju rušenja kubanske vlade ili u svrgavanjima Alendea i Gadafija. Hrvatska bi svakako vojnom silom reagirala na svaki pokušaj promjene državnog uređenja, što je nimalo ne sprečava da preko trećih zemalja izvozi oružje sirijskim pobunjenicima u njihovu nastojanju nasilnog rušenja Asadove vlade. Pokušaji javnog prokazivanja kriminala u strukturama vlasti ili megakompanija, nezakonitog djelovanja vlada, prisluškivanja novinara i opzicionara od strane policije ili tajnih službi, destimuliraju se otpuštanjima, kriminalizacijom i progonima zviždača (Ankica Lepej, Milan Levar, Kukliński, Ellsberg, Wigand, Assange, Manning, Snouden,…) kako bi se u stanovništvu ubila volja i u zakonite pokušaje poboljšanja sustava, a kamoli u neke revolucionarne zahvate. Pokušaji reinterpretacije historije nisu samo na tragu šminkanja nacionalno prihvatljive povijesti, već joj nastoje dati i elitama odgovarajuću interpretaciju, posebno inzistirajući na državotvornoj komponenti na račun socijalne. Tako se partizanski antifašizam denuncira kao beskrupulozni zločinački staljinizam, dok se pravim antifašistima proglašavaju dekorativni HSS-ovci izbjegličke londonske vlade koji su se tijekom cijelog rata iscrpljivali u sterilnim raspravama dok se ovdje ginulo. Četnički fašizam promovira se u „drugi antifašistički pokret“ na tlu Jugoslavije, mada se radilo o ordinarnim fašističkim kvislinzima. Prikriveno ili javno – između dva zaklinjanja u ustavom proklamirani antifašizam – promiču se vrijednosti ustaške NDHazije, čija je jedina vrijednost bila u njenoj propasti. Crkvene strukture prilježno rade na promoviranju nacionalizma, denunciranju antifašista za sve moguće – stvarne i nabijeđene – zločine, a sva ta djelovanja idu u svrhu stvaranja prikladnog intelektualnog miljea za vladajuće strukture, te gušenjem narodne volje za bilo kakav otpor.

Međunarodna situacija, barem u zapadnjačkom dijelu svijeta nije sklona revoluciji; Južna Amerika je skrenula lijevo na mirni način i samo čeka kad će Ameri odlučiti stvari dovesti „pod svoje“, dok arapski i afrički svijet vrije upravo revolucionarnim pokretima – uglavnom u smjeru uspostave sekularnih društava i nekih oblika građanske demokracije. Poticane iz vana, upravo sa Zapada, njega takva revolucionarna kretanja ni najmanje ne smetaju. Nekadašnji san idealista o „globalnoj svjetskoj revoluciji“ oduvijek je bio i jeste utopija. Čak ni ranije spominjane revolucije, kao engleska, američka, francuska, oktobarska i jugoslavenska, nisu imale globalni karakter, već su bile ograničene na određenu zemlju odaklem se utjecaj kasnije širio širom svijeta. Revolucionarima je najpreči cilj bio konsolidirati svoju vlast kako bi se obranili od kontrarevolucije i vanjskog intervencionizma. Na dugi rok to mogu samo vojno dovoljno snažne zemlje, stoga su se i tekovine engleske, američke te francuske revolucije održale do danas, dok je ona sovjetska neslavno završila zbog kombinacije unutarnjih i vanjskih razloga, a Kinezi su se odlučili za neku vrstu „miješanog sustava“. Jugoslavenska socijalistička revolucija nije bila prinuđena održavati se silom, s obzirom da je raspored svjetskih snaga tijekom „hladnog rata“ odgovarao njenom očuvanju, sve dok uslijed globalnih promjena nije i ona doživjela neslavni kraj. Nakon završetka „hladnog rata“ i samoukinuća Varšavskog pakta, ostao je NATO savez kao toljaga Zapada u uplitanju – mimo UN – u svjetske poslove. Netom izašle zemlje ispod sovjetskog kišobrana, upravo kao i one nastale raspadom bivše Jugoslavije, požurile su se staviti pod njegovu zaštitu, ne stoga što bi ih netko ugrožavao već (ispravno) uvjerene kako su pronašle zaštitnika svojih tranzicionih, ustvari kontrarevolucionarnih promjena. NATO je odigrao pozitivnu ulogu u postjugoslavenskim ratovima, što ni najmanje ne abolira njegovu negativnu rolu na svjetskoj sceni. Mogli bismo reći kako u trenutnoj konstelaciji unutrašnjih i međunarodnih odnosa, nisu moguće revolucije koje ne odgovaraju zapadnom, kapitalističkom svijetu. Skandinavske zemlje svojim reformama, koje doduše također stenju pod udarima ekonomske krize, bude nadu u evolutivni preobražaj liberalnog kapitalizma prema pravednijem, socijalističkom društvu. U svakom slučaju, vjerojatno je kako će održive promjene (mirne ili nasilne) moći nastati tek u najrazvijenijim i vojnički dovoljno osnaženim zemljama (dakako, ako vojska stane na stranu promjena), sa dovoljno osviještenim radničkim pokretom koji se neće prodati za malo muzike i vitlanje zastavama, poput exjugoslavenske radničke klase. Stoga je ulazak u EU dobra škola za povrat samosvijesti i izgubljenog dostojanstva naših proletera, u kontaktu sa tamošnjim nositeljima borbe za prava radnih ljudi.

Osnova svakog društvenog napretka je ljudski rad, koji se u svojoj osnovi (a i onaj intelektualni uveliko doprinosi tome) svodi na transformaciju prirodnih bogatstava u ljudima prikladan oblik. Bilo Zemlja prirodnog ili božanskog porijekla, njena bogatstva pripadaju svakom živućem – posebno ako je još inteligentan – stvoru. Stoga su krajnje neprihvatljiva tumačenja kako marljiviji, kvalitetniji i kreativniji radnici zaslužuju upravo toliko nesrazmjerno veći dio kolača (u biti, novčanog ekvivalenta transformiranog prirodnog bogatsvta) od ostalih pripadnika ljudske vrste – pa čak i najordinarnijih lijenčina – koliko se to u kapitalizmu dešava. Da ne spominjemo kako se i prečesto špekulantske i kriminalne sposobnosti predočuju kao vrhunci marljivosti. Posebno se drevni vjerski tekstovi, koje ne možemo baš smatrati revolucionarnim proglasima, tome protive, ocrtavajući u praktičnom životu krajnje jadnu i licemjernu sliku vjernika spremnih  ubiti zbog (po njima) krivog tumačenja nekog biblijskog stavka, ali totalno nesposobni kontrolirati svoju nezajažljivost. Napetosti u društvenim odnosima moraju se relaksirati, baš kao što to čine one u zemljinoj kori, najčešće preko potresa nižeg ili katastrofalnog intenziteta. Što znaju kontinentalne ploče o fizikalnim napetostima među njima, no čovjek je – bar po znanstvenoj definiciji – razumno biće, ako baš to i ne potvrđuje u svakodnevnoj praksi. Tim bi prije morao raditi na izglađivanju latentnih sukoba koji vladaju među ljudskim zajednicama, posebno ako shvati da njihovi uzroci nisu vanjski, već su ih sami izazvali, jer – kad buknu, budu nemjerljive žrtve. Jedan od oblika silovitog, nasilnog opuštanja napetosti nastalih uslijed konfrontirajućih proizvodnih odnosa i nepravedne raspodjele društvenog bogatstva su revolucije.

Realno sagledavanje društvene situacije u regiji i šire, pokazuje da revolucionarne promjene – barem na Zapadu, u čiji civilizacijski krug spada i ovo područje – trenutačno nisu moguće. Društvene silnice su tako raspoređene da bi upotreba sile bila kontraproduktivna, a mirni revolucionarni preobražaj je u domeni fikcije. Vladajući neprestano inzistiraju na dijalogu socijalnih partnera – poslodavaca i radnika – koji bi Vlada kao trebala moderirati, ali to uglavnom čini na štetu poslijednjih. Nerazumno je pomišljati, poznavajući dinamiku povijesnog razvoja, da do znatnih promjena neće jednom, kad-tad, doći. Svi se zaklinju u vjekovno krivokletstvo kako je bolje sto godina pregovarati, nego jedan dan ratovati, pa ipak je povijest prepuna krvavih obračuna, a ni rušitelji Jugoslavije se nisu pretrgnuli u pregovaranjima. Jedna stara kineska kletva – za koju svatko, ma i sa zrnom pameti i humanizma ne bi želio da ga dokači – kaže „Dabogda živio u interesantnim vremenima“. Revolucije su očito takva vremena, koja nas ne pitaju za dozvolu realizacije. Koliko je sila ponekad potrebna i efikasna za promjenu odnosa u društvu, pokazuje (bez ulaženja u vrijednosnu procjenu njene intervencije) najnoviji primjer reakcije egipatske vojske prilikom sređivanja prilika u zemlji. Postavljen je dvodnevni rok demokratski izabranom predsjedniku Mursiju, za dogovor sa opozicijom i narodom koji je tražio njegovu smjenu. Mursi je paradigma društvenih snaga koje, unatoč narodnoj volji, svim silama žele sačuvati svoj položaj i privilegije koje on nosi. Nakon dva dana, kada je postalo očito da ne kani poduzeti ništa u smjeru promjena, vojska je efikasno intervenirala poduzevši državni udar. Legalno izabrani predsjednik je maknut sa svoje funkcije. Vojska je tek dio naroda koji u praksi zna djelovati u korist i protiv narodne volje (primjer čileanskog vojnog udara). Ako je to dozvoljeno dijelu naroda ovaploćenom u vojnim uniformama, što li tek reći za događaje kad ogromna većina stanovništva biva primorana uzeti pravdu u svoje ruke? Nikome ne želim takvu budućnost, ali nije na odmet naučiti čitati znakove vremena. Oblik stvari koje dolaze, naime, zna biti obojen crvenom bojom. To nas je i ne tako davna prošlost naučila.