ENG
Bogić Rakočević: Hibridna knjiga
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Jedan od najagilnijih pratilaca i tumača novije crnogorske književnosti svakako je Borislav Jovanović. Posljednjih nekoliko decenija on pomno prati crnogorsku izdavačku djelatnost kojom je označena, kako sam kaže, nova epoha „ nacionalne svijesti i samobitnosti Crnogoraca“.
Moderna strujanja
Pisao je o reprezentativnim predstavnicima savremene crnogorske književnosti, a pažnju je posebno usmjerio na mlađe izdanke, oličene u takozvanom novom književnom talasu gdje, najviše u zadocnjelom postmodernom maniru, grupa mlađih pisaca okreće leđa stereotipnim tradicijskim varijantama i ulazi u prostor modernih poetičkih strujanja i urbaniteta.
Zbog obima i kontinuiteta takvih tekstova, dugo je bio najprepoznatljiviji Jovanovićev književnokritički ili esejistički rad, iako je njegov književni angažman bio znatno širi. Pisao je pjesme za djecu i odrasle, a za knjigu „Kenotaf“ dobio je prestižnu nagradu „Risto Ratković“. On je autor zanimljivih proznih djela. Dugogodišnji je profesionalni novinar, a za rad u toj oblasti dobio je nagradu „Boško Pušonjić“.
Baveći se Jovanovićevim ranijim knjigama, uočio sam njihov kontinualni tok ili objedinjavajuće odrednice, najprije oličene u enciklopedijskoj tenziji, esejističkom prizvuku i posebno autobiografskim slojevima. No, da je svaka knjiga osuđena na „sopstveni žig“ pokazuje i „Platonov plač“.
Djelo podijeljeno na uslovne segmente, posebne odjeljke s raznorodnim rukavcima što se doimaju kao skice za duže cjeline, ali se svojim slivom ipak legitimiše kao mozaički roman koji pokazuje kako svaki prostor može biti književno zanimljiv.
Sloboda i istina
Sumnju kao osnovni trop čovječanstva ili duhovni pokretač, odnosno nerazumijevanje određenih životnih fenomena, simbola i civilizacijskih toposa, Jovanović simbolički ispoljava pomoću Platona, starogrčkog filozofa, učenika Sokratovog i Aristotelovog učitelja. Bolje reći, preko dualističke metafizike, kao jedne od najvažnijih Platonovih tekovina, po kojoj se svijet dijeli na formalni i onaj perceptivni koji vidimo oko sebe.
U tom smislu, pisac svoje spoznaje razvrstava i iznosi kroz raznovrsne fragmente koji se prepliću i nadovezuju. Počev od nizova filozofema, slobodnih asocijacija, dnevničkih zapisa, originalnih citata i odlomaka, do odjeljaka zbog kojih nam se učini da je tekst razuđen do neprepoznatljivosti. U svemu tome pisac ispoljava zavidnu elokventnost i erudiciju.
Narativnu fragmentarnost i filozofičnost pisac donekle obrazlaže pomoću svog književnog dvojnika, Velikog Čitača: „Koliko god svaki put iznova pokušavao da piše čitko, što čitkije i za sebe i za druge, brzo bi na to zaboravljao i rukopis bi išao svojim tokom; prema nekoj njegovoj unutrašnjoj logici i samovidljivosti“. Dodajmo, kao neka rijeka Heraklitova koja na površinu izbacuje odzive traganja za slobodom i istinom onih što pokušavaju da odgonetnu šta je, zapravo, život u zamućenoj istoriji i civilizacijskoj iščašenosti.
Unutrašnja emigracija
U dijalogu između oca, Velikog Čitača i sina, Mladog Filozofa, uvjeravamo se da je pisac neko ko smatra da se prava istorija nalazi u književnosti. Nalik Pekićevom konceptu, po kojem pisanje mora biti uslovljeno stvarnošću, ali i konceptualizmu čiji je moto rad sa tuđim govorom, Jovanović u ovoj fragmentarnoj, mozaičkoj knjizi ređa različite sličice iz sopstvene, kao i prošlosti uopšte. Od kvantne fizike do onih iz porodičnog albuma, od civilizacijskih uzleta do neviđenog ljudskog posrnuća devedesetih godina prošlog vijeka kada se, kako pisac kaže, u Crnoj Gori: „… vodi žestoki, verbalni građanski rat“ i kada njome „marširaju sve ideologije koje je zapamtio ovaj vijek.“
To je vrijeme nalik seizmičkim promjenama unutar autobiografskog nukleusa, gdje je pisac duboko svjestan svoje unutrašnje emigracije i toga gdje se nalazi. Zato je on, to jest Veliki Čitač, za svoj manifest uzeo pjesmu „Ono što možeš“ Konstantina Kavafija čiji početak glasi: „ Ako, baš, ne možeš od svog života / da učiniš ono što hoćeš / pokušaj, bar da postigneš ono što možeš“… I zato pisac zaključuje: „Ako bi danas voskresao Platon, ovaj svijet bi mu bio stran“. I ne samo da bi mu bio stran, nego bi se veliki filozofof, kako to Jovanović sugeriše u nazivu knjige, sit isplakao. Od muke, naravno.
Suština ista
Uglavnom kroz preplitanje životopisa Oca i Sina, pisac ukazuje i na potrebnu dozu hrabrosti da bi se uopšte moglo tragati za prostorima slobode i istine, koliko god iz ove knjige provijavao i poznati Hemingvejev stav: „ Ako ljudi ispolje suviše hrabrosti na ovom svijetu, društvo ih mora gušiti da bi ih slomilo – i tako ih, naravno, ubija.“
Kao u roman „Bijeli Gavran“, i u tkivo ove knjige Jovanović umeće niz već objavljenih tekstova, eseja, dnevničkih zapisa, i tome slično, što podstiče utisak s kakvim se sve složenim temama suočava i dovodi do zaključka da, koliko god nam se činilo kako se neke stvari mijenjaju, njihova suština ostaje ista.
Što se pojavilo u bližoj ili daljoj prošlosti
Jovanovićev rukopis može se otvoriti i u postmodernom ključu na način, da kažemo, grupisanja istinitih anegdota, najezde homona i još mnogo toga što doprinosi da knjiga zvuči bogato i da ona, jednostavno rečeno, u svojim semantičkim slojevima preoblikuje ono što je već viđeno, što se pojavilo u bližoj ili daljoj prošlosti.
Bogić Rakočević
Autor/ica 👤tačno.net
