Pobjeda pravde: Krivi su, Hrvatska je agresor na BiH, a Herceg Bosna je zločinačka tvorevina

Povezani članci

• Boris Dežulović: Ateistički Jasenovac
• ‘Najbolja je živa riječ’: U BiH svi za povratak u školske klupe
• „Jednu turu za kulturu“
• Nemiri & Nesanice: Vaskrs je, Štajnera, Kiša i Matvejevića skidam s križa
• Knjiga o neprijatelju kojeg nema i prijatelju kojeg se ne vidi
• Javna kuća

KRIVI SU!

HAŠKI tribunal nepravomoćno je proglasio šestorku iz “Herceg-Bosne” krivima za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH.

Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Svih šestero optuženika sudjelovalo je u udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg je iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja “hrvatskog teritorija” u BiH od muslimanskog stanovništva, zaključio je sud. Konačni cilj UZP-a bio je stvaranje “Velike Hrvatske”.

Bivši premijer “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić, zapovjednici HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar odbrane Bruno Stojić, zapovjednik vojne policije HVO Valentin Ćorić i predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić osuđeni su  za  ratne  zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine,  a presudu im je izreklo  Vijeće francuskog sudije Antonettija.

Tužilaštvo je za optužene tražilo dugogodišnje zatvorske kazne, po 40 godina za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, 35 za Valentina Ćorića i 25 za Berislava Pušića. Odbrane svih optuženih su, pak, tražile oslobađajuće presude.

Jadranko Prlić (53): Imao je velike ovlasti u koordinaciji i vođenju HVO-a i Vlade. Imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima i igrao je ključnu ulogu u odnosima HVO-a, Herceg-Bosne i Hrvatske. Svjesno je zatvarao oči pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih obitelji.

Bruno Stojić (58): Imao je velike ovlasti nad većinom sastavnica vojnih snaga i vojne policije u Herceg-Bosni. Donosio je odluke o vojnim operacijama u Mostaru i deložiranju. Nije ulagao značajne napore da se stane na kraj zločinima.

Slobodan Praljak (68): Imao je velike ovlasti nad oružanim snagama i vojnom policijom HVO-a. Kao zapovjednik glavnog stožera HVO-a je vršio kontrolu i zapovijedao HVO-om. Bio je informiran o tome da HVO premješta i zatočava Bošnjake u Prozoru, znao je da će u Mostaru biti počinjeni zločini, znao je za ubojstva i ranjavanje članove međunarodnih organizacija. Dao doprinos u nastojanjima HVO-a u sakrivanju zločina u Stupnom Dolu. Djelovao je i kao posrednik između Hrvatske i HVO-a sa ciljem ostvarivanja ciljeva zločinačkog pothvata.

Milivoj Petković (63): Mogao je predvidjeti da će djela seksualnog nasilja biti počinjena tijekom deložiranja Bošnjaka i vojnih akcija. Omogućio akcije općini Gornji Vakuf i općini Jablanica, onemogućio je pristup međunarodnin snagama i promatračima u nekim selima, sudjelovao je u granatiranju Mostara, planirao ofenzivu na stari dio Mostara koja je dovela do rušenja Starog mosta, naredio uhićenje muškaraca u nekim općinama iako oni nisu bili vojnici, sudjelovao je u fingiranjima istraga.

Valentin Ćorić (56): Imao je velike ovlasti nad vojnom policijom HVO-a. Imao je ovlasti da sudjeluje u borbi protiv kriminala u HVO-u, raspolagao je važnim ovlastima nad funkcioniranjem mreže zatočeničkih logora HVO-a. Ništa nije poduzeo kako bi spriječio zlostavljanje i ubijanje zatočenika. Jedinice vojne policije je angažirao za deložiranja u  općinama Stolac, Čapljina, Mostar i Gornji Vakuf.

Berislav Pušić (60): Znao je za masovna uhićenja Bošnjaka u Herceg-Bosni, znao je i za vrlo teške uvjete u kojima su Bošnjaci bili zatočeni, a znao je i za zlostavljanje te slanje zarobljenika na prisilan rad na frontu. Nije poduzeo mjere da bi se uvjeti popravili i zlostavljanja prekinula.

Zločine tzv. Herceg Bosne:

1. Prozor

(62 posto Hrvata i 36,5 posto Muslimana prema popisu iz 1991.)

HVO je 23. listopada 1992. napao Muslimane u Prozoru i nakon toga opljačkao i spalio muslimanske kuće u gradu. Muškarce su zatočili. U travnju su zapalili sela Parcani, Lizoperci i Tošćanica, od lipnja sela Duge, Lug, Munikoze i druge. Muškarce Muslimane zatočili su i maltretirali. U srpnju i kolovozu nekoliko tisuća prozorskih Muslimana nagurali su u sela Lapsunj i Duge, a krajem kolovoza ih natrpali u kamione i odvezli na liniju fronte te tjerali da pješače prema linijama Armije BiH.

2. Gornji Vakuf

(56 posto Muslimana i 42,5 posto Hrvata u općini prema popisu iz 1991.)

HVO je 16. siječnja 1993. dao ultimatum Armiji BiH da se u roku od 24 sata povuče s toga područja. Oni su to odbili pa su napadnuti muslimanski dijelovi Gornjeg Vakufa i sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci, palilo se i pljačkalo.

3. Jablanica, sela Sovići i Doljani

(Muslimana 71 posto, a Hrvata 18 posto u općini, selo Sovići većinsko muslimansko, a Doljani hrvatsko)

HVO 17. travnja 1993. napao Soviće i Doljane, muškarce Muslimane zatočio, neke ubio. Kuće su im spaljene, žene, djecu i starce prevezli su prema Gornjem Vakufu i poslali ih da pješke dođu do linija Armije BiH.

4. Mostar

(Muslimana 34,6 posto, Hrvata 33,9 posto u općini, 18,8 posto Srba i 12,3 posto Jugoslavena i ostalih)

HVO je 9. svibnja 1993. napao zgradu Vranice u zapadnom Mostaru, gdje je bio štab Armije BiH, 12 zarobljenih vode se kao nestali. Muslimane iz zapadnog dijela grada protjerivali su u istočni dio ili ih odvodili na Heliodrom, gdje je desetak dana bilo zatočeno 1800 ljudi. Pustili su ih pod uvjetom da zajedno s obitelji odu u treće zemlje. Istočni Mostar neprestano je granatiran i bio bez struje, vode i hrane. U istočnom Mostaru ubijeno je najmanje 135 civila.

5. Logor Heliodrom

Tužiteljstvo procjenjuje da je u kompleksu Heliodroma pored vojarni Hrvatskog vijeća obrane južno od Mostara odjednom bilo zatočeno najviše 6000 ljudi. Od 9. svibnja 1993. broj zatočenih naglo je porastao na 1800 pa je pao na oko 500 do kraja lipnja, a onda do kraja godine prosječno iznosio nekoliko tisuća. Zatočenici su korišteni za kopanje rovova ili kao živi štit i tako ih je poginulo najmanje 56.

6. Logor Vojno

Najsuroviji logor HVO-a, sjeverno od Mostara, gdje su zatočenici redovito bili mučeni i zlostavljani na najgrublje načine. Od lipnja i prosinca u Vojnom je bilo zatočeno oko 50 žena i djevojaka, koje su silovane. Najmanje 38 muškaraca poginulo je prilikom kopanja rovova.

7. Ljubuški

(Hrvata 92 posto i 5,6 Muslimana prema popisu iz 1991.)

U Ljubuškom je bio vojno-istražni zatvor u koji su bili zatvarani i Muslimani uhićeni u Hrvatskoj. Zatočene su maltretirali, a u kolovozu 1993. HVO je Muslimane iz općine Ljubuški protjerao iz BiH.

8. Stolac

(Muslimana 43,4 posto, a Hrvata 33,1 posto u općini, u gradu 62 posto Muslimana, a 12 posto Hrvata)

HVO je krajem travnja 1993. uhitio viđenije Muslimane iz Stoca, a početkom srpnja 1993. krenuli su u masovno protjerivanje muslimanskog stanovništva iz okolnih sela, razarajući kuće i džamije. Početkom kolovoza 1993. razorili su povijesni centar grada, kompleks Begovine i tri gradske džamije.

9. Čapljina

(Hrvata 53,7 posto, Muslimana 27,5 posto prema popisu iz 1991.)

Krajem travnja 1993. pripadnici HVO-a uhapsili su uglednije Muslimane iz Čapljine, a u srpnju počinju sistematska i masovna uhićenja i protjerivanja Muslimana na područja pod kontrolom Armije BiH ili preko Hrvatske u druge zemlje. U optužnici se navodi kako je 23. kolovoza 1993. HVO ukrcao 3000 Muslimana iz grada Čapljine na kamione i dugačkim ih konvojem odvezao iz grada. Do 29. rujna protjerani su i zadnji.

10. Okružni vojni zatvor u Dretelju

U pet hangara i dva tunela za skladištenje municije pokraj Čapljine HVO je 1992. zatvarao Srbe, a od travnja 1993. Muslimane. Vrhunac je bio u srpnju kad ih je bilo 2270, a nakon toga u prosjeku oko 1700. Broj zatočenika smanjen je u rujnu 1993., ali su neki ostali zatočeni sve do proljeća 1994. i potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Za vrijeme velike vrućine u srpnju 1993. držani su nekoliko dana zaključani bez hrane i vode. Najmanje četvorica preminula su od batina.

11. Vojni zatvor u Gabeli

U bivšoj kasarni JNA u Gabeli kraj Čapljine zatvorenici su držani u četiri limena hangara. Od srpnja do prosinca 1993. tamo je u prosjeku u užasnim uvjetima bilo oko 1200 zatočenika Muslimana. Najmanje šest ih je umrlo od posljedica zlostavljanja. U prosincu 1993. Gabela je službeno postala tranzitni centar za oslobođene zatočenike.