KAMO IDE HRVATSKA?

Povezani članci

• ZLATKO JELISAVAC: Egzistencijalne prakse Nelsona Mandele
• Sedlarov film ‘Jasenovac – istina’ predstavlja falsificiranje povijesti
• Božja volja
• Otadžbina
• Stjepan Mesić: Nema naroda koji bi, zaboravljajući prošlost, mogao izgraditi budućnost
• Spaićevo kazališno doba

Pitanje je što će, barem u ovome trenutku, ostati bez odgovora je li trojka Josipović-Leko-Milanović svojim u najmanju ruku začuđujućim gestom platila cijenu zbog toga što se usudila komemorirati, ma kako skromno i pritajeno i kao i uvijek uz Dan Evrope, i Dan pobjede u Drugome svjetskom ratu?

Piše: Tomislav Jakić

Na jednostavno, a nekome se može učiniti i suvišno pitanje: kamo ide Hrvatska, nudi se „na prvu loptu“ i jednostavan, rekli bismo logičan i jedino moguć odgovor: Hrvatska ide u Evropsku uniju. I time bi, kao, sve bilo rečeno. Da, bilo bi, kada stvari ne bi bile daleko složenije no što se na prvi pogled čini. A možda i nisu tako složene, možda mnogi naprosto ne žele vidjeti ono što se događa pred njihovim očima, jer im je teško prihvatiti činjenicu da se događa upravo to i upravo sada. Najkraće rečeno: Hrvatska zatvara krug što ga je započela nakon isteka mandata svojega drugog Predsjednika i vraća se. Kamo? Pa vraća se na svoje ishodišne pozicije, one iz ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. Na pozicije tvrdog nacionalizma i beskompromisnog, slijepog antikomunizma koji ne vodi računa o činjenicama, koji zanemaruje jedinstvenost tzv. jugoslavenskog modela, ali se savršeno uklapa u strukturu što je svijetu nameću pobjednici u hladnome ratu i apologeti neoliberalnog modela. Neutemeljen i pretjeran zaključak? Ne bismo baš rekli.

         Na obljetnicu završetka Drugoga svjetskog rata na tlu Jugoslavije (u cijeloj Evropi taj je rat završio kapitulacijom nacističke Njemačke 9. svibnja/maja 1945., ali u Jugoslaviji tek 15. svibnja/maja), vrhunska trojka hrvatskih (vladajućih, sto je sve prije nego nevažno!) socijaldemokrata posjetila je zagrebačko groblje Mirogoj. Tamo su predsjednik Republike, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade zajednički, pred središnjim križem, odali počast – tako je priopćeno javnosti – nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Neobična, pomalo maglovita formulacija. Jer, tko su te „nevine žrtve“?

Vojnici nisu, oni su – malo cinično, ali istinito rečeno – ljudski strojevi za ubijanje, njihov je posao u ratu da ubijaju ili da budu ubijeni. Oni, dakle, nevini nisu, mada su neki sigurno bili žrtve, jer su protiv svoje volje i uvjerenja bačeni na svjetsku klaonicu. A uostalom, čak da se na njih i mislilo, reklo bi se: odajemo počast palim vojnicima. Ali, tako nije rečeno i očito oni nisu u pitanju. Je li riječ o civilima, ubijenima u bombardiranjima, ili granatiranjima? Oni jesu žrtve, svakako i nevine, ali ako je o njima riječ, zašto to nije tako i formulirano, zašto nije odana počast „civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata“? Nije, dakle, najvjerojatnije ni o njima riječ. A misli li se možda na one Srbe, Židove i Rome koji su skončali u ustaškim logorima, ili na ad hoc stratištima, gdje se ubijalo kamom, maljem, puškom, svime što bi se našlo pri ruci? Njihova je jedina krivnja bila što su bili „pogrešne“ nacije, odnosno vjere. Oni su – uključujući žene, djecu i starce – doista bez i najmanje dvojbe bili nevine žrtve. No, da se mislilo na njih, onda bi se naprosto reklo kako je socijaldemokratska trojka na Mirogoju odala počast žrtvama fašizma (što u slučaju Hrvatske znači i fašizma, i nacizma, i ustaštva kao njihove domaće inačice). No, žrtve fašizma nitko spomenuo nije, pa očito ni o njima nije riječ. Ostaju još samo oni koje se posljednjih godina uobičajilo nazivati žrtvama komunističkih zločina, dakle svi oni koji su po kratkom postupku strijeljani – kao suradnici okupatora, ili neposredni protagonisti ustaškog terora, odnosno poslijeratnog ustaško-križarskog terorizma (kojemu se danas „tepa“ kao gerili).

         Samo se njih može podvesti pod kategoriju žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Ali – nevinih žrtava? Svakako, bilo je i nevinih žrtava, i to ne malen broj (ali ne samo na tlu Jugoslavije!). To nitko ozbiljan ne spori. I svaka takva žrtva – ali konkretna žrtva, a ne kategorija – zaslužuje počast. No, pita li se itko od onih koji tako uživaju u iznošenju brojki o žrtvama komunističkog terora u ratu i poraću, tko su bili ti ljudi, koje su funkcije obnašali, što su radili i uradili, zašto su se našli na udaru Narodno-oslobodilačkog pokreta, odnosno vlasti poslijeratne Jugoslavije? Samo zato što su bili Hrvati? Sigurno – ne! Je li itko od tih spreman uzeti na znanje da su godinama i okupatori, ali i njihovi domaći pomagači bez iznimke likvidirali svakog zarobljenog partizana, pa su onda partizani uzvraćali istom mjerom? I je li itko od onih koji s prijezirom govore o „partizanskim revolucionarnim sudovima“ svjestan činjenice da je tzv. Nezavisna Država Hrvatska praktično odmah po nastanku osnovala pokretne prijeke sudove koji su mogli izricati samo jednu kaznu – smrtnu, a ta bi kazna odmah bila izvršena? Pri tome oni NDH uvažavaju kao državu, a partizane otpisuju kao pobunjenike, bandite koji su se urotili protiv hrvatske države.

         I, na kraju, mada nikako ne i najmanje važno: ako već odajemo počast žrtvama komunističkih zločina, zna li itko odgovoriti na pitanje: što je to komunistički zločin? Naime, uvjerljiva većina pripadnika Narodno-oslobodilačkog pokreta nisu bili komunisti. ali jesu bili antifašisti. Dok je svaki komunist slijedom svojeg opredjeljenja nužno bio antifašist. Pa tako dolazimo do neizbježnog zaključka kako aktualna vlast u Hrvatskoj zapravo odaje počast onima koje su sljedbenici naci-fašizma, odnosno neofašisti proglasili žrtvama antifašista, a te se antifašiste za tu prigodu prikladno proglašava komunistima, odgovornima za „nevine žrtve rata i poraća“.

         Pitanje je što će, barem u ovome trenutku, ostati bez odgovora je li trojka Josipović-Leko-Milanović svojim u najmanju ruku začuđujućim gestom platila cijenu zbog toga što se usudila komemorirati, ma kako skromno i pritajeno i kao i uvijek uz Dan Evrope, i Dan pobjede u Drugome svjetskom ratu? Jer, pitanje tko je u tome ratu pobijedio, a tko izgubio ipak još nije na dnevnome redu (koliko god da bi to voljeli oni koji su u Zagrebu ukinuli Ulicu 8. maja 1945. uz obrazloženje da toga dana Zagreb nije oslobođen, nego okupiran). Ili je, što je čak vjerojatnija varijanta, neki od „stratega“ kampanje uoči nedjeljnih lokalnih izbora koji će – po svemu sudeći – postati barometar raspoloženja javnosti, značajan i za parlamentarne izbore, ma kada oni došli, zaključio kako bi „lijevi“ trebali učiniti nešto, što će se svidjeti „desnima“. Bilo kako bilo, budu li se stvari dalje razvijale ovim smjerom (a jasan trend traje, bez i spomena vrijednog otpora, već više od dvije godine) Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) imat će sve manje razloga da se bori za vlast. Jer, njezin posao uredno odrađuje aktualna vlast. Uključujući i to da se čuvena socijaldemokratska trojka s Mirogoja nakon odavanja počasti kod centralnoga križa „kratko zadržala“ i uz grob prvog predsjednika Republike Hrvatske. Valjda da bi stvari bile do kraja jasne, pa i onima kojima se pitanje s početka ovoga teksta moglo učiniti suvišnim.

         Sada znamo kamo ide Hrvatska, ali i znamo kakva je ta Hrvatska. Zna li to i Evropa koja joj otvara vrata?