Razapeti između legalnosti i moralnosti

Povezani članci

• Od 40 do 42 milijuna osoba u svijetu se prostituira
• Vječiti omladinac Zlatko Šoše
• Sirija – poraz novinarstva
• TO MOŽE SAMO KOD NAS
• Đavo je umiljat i meleman kao Krajišnik
• Esad Bajtal: Smrtonosni otrov govora mržnje u javnom prostoru

Moral i etika su vrlo egzotične „biljke“ zasađene od strane ljudskog uma, s namjerom da uslijed svakodnevnog konzumiranja imaju ljekovito djelovanje na nas. No, kao da većina ne raspoznaje svoju bolest, pa onda – zašto bi se i liječili kad mniju da su zdravi, dok dobar dio populacije gaji prema njima izrazitu averziju kao otrovu koji bi im mogao upropastiti život. Kad govorimo o ljudskom životu, nije to samo obično biološko preživljavanje kao kod nižih vrsta, već biva oplemenjeno duhovnom nadgradnjom, gdje je rječca „duhovnom“ podložna raznoraznim interpretacijama prvenstveno ovisnima o vlastitom položaju u društvenoj strukturi, vjerno slijedeći vječnu – od većine neprihvaćenu – istinu (koju iznimke samo potvrđuju), kako „ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest“. Potanka analiza ove konstatacije odvela bi nas do socijaldarvinizma, što bi samo ukazalo na nedovoljnu odmaknutost Homo sapiensa od svojih bioloških korjena.

Svijet je danas, a čini se da je i oduvijek bio, struktuiran težnjom pojedinaca za nasladom i uživanjem u svim vidovima života, s makijavelistički bezobzirnim odnosom spram svojih bližnjih. Shvatljivo je da svaki biološki organizam – čisto uslijed darvinističkog nagona za održanjem svog tjelesnog integriteta – nastoji stvoriti ili odabrati uvjete ponajbolje za svoju egzistenciju, kloneći se opasnosti, boli i patnji. No, nekako se nameće misao kako bi čovjek, kao vrhunac poznate nam evolucije, to ipak trebao raditi s više respekta prema sebi ravnima negoli to čine njegovi preci s nižih grana evolucijskog stabla. Za to bi se upravo trebala pobrinuti etika kao teorija vlastite praktične upotrebe – morala. Ali, suvremeni svijet – rukovodeći se zahtjevima korisnosti, kvantitatvne mjerljivosti i vlastitog probitka – zviždi iliti fućka na tako „nastrane“ zahtjeve. To je zamjetljivo na svim područjima ljudske djelatnosti, od znanosti preko ekonomije i umjetosti, pa sve do intimnih procjena vlastitih životnih uspjeha.

Znanost se obično smatra najobjektivnijim pokazateljem ljudskog promišljanja o sebi i svijetu koji ga okružuje. Malo tko uviđa, a još manji broj je onih koji će to javno reći, kako su upravo one znanosti u koje imamo ponajviše povjerenja – egzaktne nauke – u svom doprinosu našem ukupnom svjetonazoru dobrano zastranile, sasvim zabacivši u stranu logičke interpretacije matematičkih jednadžbi na račun uspješne predvidljivost pojava i osiguranja boljih uvjeta života. Što im, mora se priznati, sasvim dobro ide, doduše – za običnog laika na uštrb jasnoće slike svijeta u kojem se sve to zbiva. Većina fizičara ide čak toliko daleko da tvrdi kako od nauke kojom se bave niti ne treba očekivati više od anticipacije eksperimentalnih i opažačkih rezultata, zabacujući sasvim interpretaciju kao nebitnu i nemoguću, eventualno je uzimajući u obzir samo kao model koji ne mora imati pretjerane veze sa stvarnošću. Daklem, ono što bi mnogi od nas smatrali suštinskim – spoznaju slike svijeta kakav zaista jest – oni u ponajboljem slučaju svode tek na fizikalne modele koji su uspješni tako dugo dok omogućuju predikciju pojava. Suštinu zabacuju na račun predvidljivosti, negirajući čak i samu mogućnost da je spoznamo. Anticipacija je, sama po sebi, dobra osobina – posebno u slučajevima kad je egzistencija vrste ugrožena (recimo, naletom asteroida na Zemlju), no podjednako kao bolji uslovi života tek je na nivou osiguranja prikladnijih bioloških uvjeta našeg bitisanja. Pretpostavljamo da Homo sapiens nije nazvan mudrim samo zbog osobina da se može nositi sa spomenutim problemima, već prvenstveno radi svojih duhovnih htijenja (dobro, ne baš kod sviju nas, pa čak niti kod većine) i sposobnosti da spozna svijet u kojem je primoran živjeti.

Pitate se sad, kakve to veze ima sa etikom i moralom s kojima je članak započet? Ima sa zabacivanjem suštine na račun biološko primarnih ali zato duhovno sekundarnih stvari, poput održanja vrste. Kao što Engels kaže, „ljudi prije svega moraju najprije jesti, piti, stanovati i oblačiti se” – zadovoljiti svoje u osnovi biološke potrebe – da bi se tek potom mogli baviti znanošću, filozofijom, religijom, umjetnošću… Jasno je da se te stvari donekle odvijaju usporedno, ali mora biti zadovoljen bar minimum spomenutih zahtjeva kako bi se pokrenula duhovna nadgradnja – upravo ono najznačajnije što nas odvaja od ostatka živog svijeta. A etika i moral svakako spadaju u najvrednije što je čovjek ostvario u svom propitivanju uzajamnih odnosa vlastitih suvrsnika. Etika – a tu svakako ne mislimo na bogobojaznu i licemjernu kršćansku, već onu humanističku – pretendira biti ono božanstvo kojemu se ljudska vrsta mora povinovati, kako bi opravdala da je “stvorena na sliku i priliku Božju”. Dapače, ona je preduvjet svakog ljudskog zakona, svakog pravnog akta kojega kvalitetu procjenjujemo po tome koliko je moralan. U idealnom slučaju, termini legalno (zakonito) i moralno trebali bi biti sinonimi – istoznačnice. I tu započinju pravi problemi.

Pre neki tjedan u Zagrebu je gostovao Marko Kolanović, doktor fizike koji je ovu znanost zamijenio daleko probitačnijim poslom – mjestom upravnog direktora jednog od odjela u J.P.Morganu, vodećoj investicijskoj banci u svijetu, sa sjedištem u New Yorku. Nije čudno da ekonomisti – a bankarstvo je jedan od stupova na kojem počiva suvremena ekonomija – nastoje privabiti najuspješnije studente egzaktnih znanosti u svoje vrste, kako bi i same svoj posao radile na egzaktnim osnovama. Znači li egzaktno ujedno i moralno? Dakako da ne, i sad je pitanje čemu će oni dati prednost u svom poslovanju. Uspješni djelatnik u branši koja je izazvala krizu suvremenog kapitalizma, odlučio je svoje mudroslovlje podijeliti na mjestu odaklem je i potekao – sa studentima Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Nakon predavanja slijedila su pitanja akademskih građana.

„Je li moralno uništiti neku banku u trgovini dionicama kao što to čini, primjerice, Soros?“,

bilo je jedno od njih.

„U trgovini uvijek netko gubi, a netko dobiva. Ne postavlja se pitanje što je moralno u takvim transakcijama, nego je li legalno. Također, može se reći i je li moralno sjesti u auto koji zagađuje okolinu i voziti.“,

hladan poput špricera odgovorio je Kolanović do besmisla relativizirajući (mogao je spomenuti i podrigivanje te ispuštanje vjetrova – prdenje, da prostite – s obzirom da je ono, kod stoke doduše, zaslužno za oko 18% ukupnog ispuštanja stakleničkih plinova), potvrđujući tako osnovne postulate kapitalističkog sustava a istovremeno i uzroke njegove krize, kao i činjenicu zašto je ovaj tekst započet razmatranjem danas uobičajenog fizikalnog pristupa suštini pojava. Daklem, nije važno jeli nešto moralno, samo ako je sve u skladu sa zakonima – dalekosežno zaključivanje, kojega možda ni sam njegov autor nije svijestan. Godine 1935. u Trećem Reichu bijahu doneseni rasno motivirani, takozvani Nürnberški zakoni, kojima se Židovi kao i Romi smatraju najnižom rasom, čime se institucionalizirao (legalizirao iliti ozakonio!) njihov progon, do uključivo konačnog rješenje židovskog pitanja – istrebljenja s lica Zemlje. Isti zakoni ubrzo su preuzeti u NDH, i savršeno zakonito primjenjivani na Srbe, Židove i Rome kao izrazite predstavnike „nižih“ rasa koje su „zagađivale“ hrvatski Lebensraum. Pitate li se po čemu se ta događanja razlikuju od nedavnih međusobnih trebljena Bošnjaka, Srba i Hrvata, odgovor je – prema logici Marka Kolanovića – sasvim jednostavan. Prvi bijahu zakoniti, pa zašto bismo se uopće trudili postavljati pitanje njihove moralnosti, a drugi… Zbog previda umiješanih vlada matičnih država spomenutih naroda, jer su smetnuli s uma ozakoniti svoja djelovanja, njihovi pokretači samo mogu žaliti što ne mogu izbjeći moralnu osudu, mada ih u osnovi boli briga – brine ih jedino kako izbjeći pravne posljedice svojih čina.

S logičkog i moralnog aspekta vidljivo je kako inzistiranje na zakonitosti postupaka može vrlo lako dovesti do moralne bešćutnosti spram žrtava tih postupanja. Stoga je i Kolanoviću, kao uostalom i Sorosu (doduše, filantropu – što baš i nije preteško kad djelomice vraćaš ono što si u biti pokrao), sasvim svejedno – tako dugo dok legalno mogu upropaštavati institucije društva, njihove djelatnike i stanovništvo koje o njima ovisi. Zakonitost postupaka je sapun kojim pilatovski peru ruke pred svojim žrtvama, a dušu teško da i mogu oprati kad jedva da je imaju. Zna li se da zakone donosi elita vladajuće klase kako bi u osnovi zaštitila ostvarivanje vlastitih interesa, jasno je da oni samo prividno djeluju u korist svih građana (mada se licemjerno tvrdi kako su pred zakonom svi jednaki). Razmatra li se permanentni sukob dva suprotstavljena društveno-politička, odnosno ekonomska sistema – kapitalizma i socijalizma – nastojeći steći uvid u osnovne razloge zbog kojih do njega dolazi, uvidjet ćemo da oni ne leže u ekonomskoj, već u moralnoj sferi. Ne radi se toliko o razlici u načinu proizvodnje, koliko u načinu raspodjele proizvedenoga koji je u kapitalizmu sasvim legalan (zakonit), dok ga socijalisti osporavaju upravo iz razloga što on nije ujedno i moralan. To se može reći i na drukčiji način: umjesto da ekonomija služi svima na korist, većina stanovništva služi ekonomiji, a na korist manjine. Potreba -mnogostruko uvišestručena – biološke konstitucije ljudskog bića (prisvajati i gomilati rad egoističnog osiguranja što lagodnijeg života na račun drugih) suprotstavljena je njegovoj produhovljenoj strani. Prvu karakteriziramo riječju profit i zakon u njegovoj službi, drugu riječima moral u funkciji pravde. Da sve to nisu tek ideološki bazirane komunističke maštarije, govore nam i načela humanističkog morala formiranog na sasvim neideološkim osnovama („Na prekretnici milenija“, Ivan Supek):

1. uvažavati život i čuvati prošlost

2. afirmirati jednakost među ljudima

3. afirmirati slobodu

4. proširiti solidarnost na sve ljude

5. tražiti istinu i uvažavati načelo tolerantnosti

6. gajiti ljepotu i umjetnost

7. dići pravo na pravdu

8. promicati svjetsko jedinstvo

9. biti dobar

„Ako je država uvela poreze ponajprije zato da bi izdržavala vladara, elitu, administraciju, vojsku i policiju, suvremena demokracija nastoji poreznim sistemom i drugim mjerama ublažiti razlike između bogatih, srednje imućnih i siromašnih obitelji. Načelo jednakosti mora voditi društveni napredak. Taj princip ne vrijedi samo za pojedinu državu već i za cijeli svijet. Budući da se industrijski imperiji najviše bogate na tobožnjem slobodnom tržištu, moraju se postaviti protumjere u korist tehnički zaostalih regija.“,

citat je iz obrazloženja drugog načela, kojeg kao nasušnu potrebu uvažavaju socijalisti, a tek kao posljedicu političkog pritiska eksploatiranih, u krajnjoj nuždi provode kapitalističke elite, što je kod nas posebno uočljivo. Zašto?

Naš najveći filozof-etičar, Milan Kangrga (1923. – 2008.) kaže:

„Historijska činjenica, ili povijesni problem, jest to što do moralnog habitusa može doći čovjek tek kad postaje samosvjesno biće. A to znači tretirati sebe i drugoga kao čovjeka. Čovjek rodovsko-plemenske zajednice još nije dospio do nivoa kada bi mogao biti tretiran kao moralno biće. On nije ni amoralno, ni nemoralno, ni antimoralno, ni moralno biće, on je još nedodirljiv, zato što još nije čovjek. Na njega ne možete apelirati. Tako dugo dok postojiš samo kao Hrvat, ili Srbin, ili šta ja znam šta, još nisi čovjek. Na tebe tad ne mogu apelirati kao na čovjeka, nego samo kao na Hrvata, ili Srbina… A koji je to hrvatski moral? To je drveno željezo, to ne postoji.“

Zato što još nismo potali ljudi u pravom smislu riječi, tako dugo dok ispred atribucuje čovjek prioritetno postavljamo sasvim nebitne stvari (poput nacionalnog određenja, primjerice), dok i drugoga ne doživljavamo kao sebi ravno biće sa sasvim jednakim potrebama onim našima, o moralu je teško uopće raspravljati. Jer, moral i etika – kao filozofske kategorije – ne raspolažu drugim alatima kojima bi se svima nametnuli, osim apeliranja na ljudskost, a kako se na nju pozivati kad se odazivlju (i to sasvim ignorantski) sve sami Hrvati, Srbi, Bošnjaci,… a ne ljudi? Zato je, kao preduvjet bilo kakvom uspostavljanju moralnih odnosa među ljudima potrebno uspostaviti pravnu državu, koja će slijedom svog razvoja prerastati u pravednu – daklem i moralnu tvorevinu.

„Korov i drač rastu pod svim okolnostima, a vrtna ruža mora se uzgajati. Čovjek je krhko biće koje treba postajati. Životinja je savršena, a ako Bog postoji – i on je savršen. Jedini je čovjek ograničeno konačno biće. Jedino biće koje mora, ne postati nego postajati to što jeste po pojmu – kako bi Hegel rekao. To mu je veliki zadatak, cjeli život mu je to. Cijela filozofija je u tome sadržana. Možete biti prvoklasno biće, raditi sjajno, i napraviti jedan užasan kiks koji demantira sve što ste dotad radili. To je neprekidna borba. Ako čovjek, doslovno, ne radi na sebi samome – to sam nazvao obrazovanjem i oplemenjivanjem – onda nikad neće postati čovjekom. Primitivac ne cijeni sebe, zato ni drugoga ne cijeni. Zna kakav je, pa misli i za druge da su takvi. Ako je na–rođen onda je član naroda, pa će biti dobar Srbin, Hrvat… Najbolji Njemci su SS–ovci, oni su na–rođeni. To im je dovoljno, na to se pozivaju. To znači da su se srozali, da im je dovoljno da su se izlegli.”

Shvaćaju li kolanovići, sorosi i srodna čeljad ovu duboku istinu iznad svakog zakona, a u rangu sa “božjim zakonima”? Vrlo teško, inače se ne bi pravdali legalnošću svojih postupaka koju su osigurali zakonima na uštrb svojih bližnjih. Kao što mnogim znanstvenicima interpretacija koja bi obasjala istinitu sliku svijeta ništa ne znači u usporedbi sa efikasnom prediktivnošću fizikalnih zakona, kojom samoopravdavaju vlastitu sposobnost i novac uložen u istraživanja, tako je i kapitalističkoj eliti moral tek razbibriga dokonih filozofa koju se isplati podržavati da ih drži podalje od njihova zabrana koji su uzurpirali. I dok je Kangrgi (bio) dovoljan tek skromni stančić da bi svojom mišlju obuhvatio suštinu duha suvremenog čovjeka, njima ni desetine vila i dvoraca razasutih širom svijeta nisu dovoljni u puhovskom konzumerizmu, uz istodobno bacanje anateme na materijalističku filozofiju. Priklanjanjem idealizmu, apeliranjem na primarnost duha kojega ni sami ne posjeduju, brane svoja tvarna dobra, istovremeno se nabacujući na filozofski materijalizam koji objašnjava porijeklo čovjeka, evoluciju njegova duha, te zašto čovjek još nije čovjek već neprestano mora nastajati. Zvjerka imenom jazavac jednima je dostatna da shvate zašto se konzumerizam i hedonizam promoviraju kao osnova zdrave ekonomije – upravo jazavca, a ne ekonomije radi – dok drugima sve kangrge svijeta nisu dovoljne da objasne razliku između jazavca i čovjeka. Uostalom, vjerojatno se i varam; znaju oni jako dobro, ali im se iz dubina neprevaziđene biološke suštine bića zviždi na to!