Grešni Grigorije

Povezani članci

• Novi most, kazna za narodne tribune
• Dačić: Srbija ne predstavlja ništa u svetu
• Intervju: fra Luka Markešić
• Boris Pavelić: Naše društvo je nepovratno izolacionističko, zatvoreno, ksenofobično i inzularno
• Lagumdžija poručio: Milanović i ja ćemo riješiti dugogodišnje probleme između Hrvatske i BiH
• Stjepan Mesić: Smrću Nelsona Mandele Južna Afrika, ali i cijeli svijet, izgubili su velikog državnika, neponovljivu osobnost i – nadasve – velikog čovjeka

Iako je u sjedištu Evropske unije akumulirano veliko diplomatsko iskustvo, ono nije bilo dovoljno da obuzda euforiju sa kojom je dočekan sporazum premijera Ivice Dačića i Hašima Tačija o statusu kosovskih Srba.

 Piše: Gojko Berić

Događaj je olako proglašen istorijskim datumom za cijeli region, a jedini veliki problem na Balkanu ostala je Bosna i Hercegovina. Ali, kao što kaže stara poslovica: Prvo skoči, pa reci hop! Naravno, svi bismo željeli da ova priča dobije sretan kraj. Problem je u tome što je malo ko razmišljao o tome kakva sve iskušenja čekaju Dačića i prvog potpredsjednika Vlade Aleksandra Vučića, trenutno najmoćnijeg čovjeka u Srbiji. Čim su se vratili kući, oni su se suočili sa snažnim i širokim frontom protivnika srpsko-albanskog sporazuma. Nisu izostale ni demonstracije u Beogradu i Kosovskoj Mitrovici na kojima su nošeni transparenti sa natpisom: Izdaja! Front odbijanja predvodila je Srpska pravoslavna crkva, a činili su ga Srbi sa sjevera Kosova, konzervativna polovina tradicionalno podijeljene Srbije i Srbi u Republici Srpskoj. Nezadovoljan tekstom sporazuma, radikalni ljevičar Aleksandar Vulin, poznat kao “srpski Che Guevara”, koji je kao član Vlade prisustvovao pregovorima u Bruxellesu, podnio je ostavku na mjesto direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju. Njegovo geslo je bilo: “Niko da nije rekao: daću Kosovo!”

Različiti pogledi na kosovsko pitanje uvukli su vrh SPC-a u otvoreni sukob sa Vladom, na koju je patrijarh Irinej apelovao da odbije postignuti sporazum. Međutim, premijer Dačić je ovaj apel ignorisao, tvrdeći da Crkva nema pravo da se miješa u državne poslove. Premijer je, ne bez ironije, osporio Crkvi i moralno pravo da se bavi tako krupnim političkim pitanjem, podsjetivši patrijarha Irineja da je posljednji srpski patrijarh napustio Kosovo još 1690. godine. Aleksandar Vučić, deklarirani vjernik, bio je još zajedljiviji: “Ako episkopi hoće da se bave politikom, neka skinu mantije, osnuju stranku i izađu na izbore”.

Nedugo zatim Sinod Srpske pravoslavne crkve oglasio se neočekivanim saopštenjem, čiji sažetak glasi: “Protiv sporazuma smo, ali Kosovo je i zemlja Albanaca, koji u njoj stoljećima žive sa Srbima”. Da bi koliko-toliko ostao dosljedan svom kursu, Sinod je u svoje saopštenje udjenuo i nešto teorije zavjere, upozoravajući da se radi o prodaji Kosova “koju je Zapad tempirao baš za stotu godišnjicu oslobođenja Stare Srbije od Turaka”. Neodlučni Irinej ne uživa naročiti autoritet u vrhu Crkve, pa često radikalno mijenja svoj stav, priklanjajući se trenutno jačoj struji. Nakon razmjene oštrih kritika, patrijarh Irinej i premijer Dačić privremeno su zakopali ratne sjekire, ali su odnosi vlasti i Crkve i dalje hladni. Uvijek se nađe neko ko će zeznuti stvar. To je ovog puta učinio kontroverzni vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, koji je gostujući na Televiziji B92 žestoko kritikovao predsjednika Srbije Tomislava Nikolića zbog njegovog izvinjenja i traženja milosti za Srbiju zbog zločina u Srebrenici. “To je ozbiljan gaf i promašaj Tomislava Nikolića”, rekao je vladika. Nazvao je “velikom uvredom” Nikolićevu izjavu da su za njega Srbi u BiH Bosanci. Vladika Grigorije se posredno okomio na premijera Dačića, rekavši kako bi Boris Tadić “vjerovatno visio na Terazijama da je potpisao sporazum s Albancima”.

Vladika Grigorije je tako postao grešni Grigorije, zajednička tema Vlade i Sinoda, i njihov “žrtveni jarac”. I Sinod i državni vrh ogradili su se od stavova ovog nekonvencionalnog vladike, našeg zemljaka rođenog u Varešu. Iz Nikolićevog kabineta upućeno je saopštenje u kojem se vladičin nastup ocjenjuje kao “samoreklamerstvo i potcjenjivanje srpskog naroda”. Žovijalni Grigorije se u jednoj prilici ponaša kao “golub”, a u drugoj kao “jastreb” u popovskoj mantiji. O bosanskohercegovačkim muslimanima znao je govoriti kao o braći, da bi potom na najvulgarniji način vrijeđao trebinjskog imama, nazivajući ga ludim. Nedavno je izjavio kako “najbolji Srbi na prostorima bivše Jugoslavije žive u Bosni i Hercegovini”. Nakon smrti patrijarha Pavla izazvao je veliku pažnju javnosti objavivši Pro memoria u deset tačaka, kojim je ponudio raspravu o stavu Crkve prema pedofiliji, homoseksualizmu, vjeronauci u školama i drugim složenim temama. Konzervativni crkveni vrh prepoznao je u tom dokumentu “opasne namjere” njegovog autora, od kojeg se ogradio zidom šutnje. Vladika Grigorije je važio za favorita Borisa Tadića za mjesto patrijarha, ali je u vrhu Crkve imao suviše protivnika, koji su u njemu vidjeli njenog “reformatora u pokušaju”, pijetla koji kukuriče prije nego što je svanulo.

Ambiciozni vladika voli da se bavi politikom, čineći to i onda kad se od nje prividno distancira. S Miloradom Dodikom je bio u prijateljstvu, potom su njihovi odnosi zahladili, da bi ponovo jedan drugom pali u zagrljaj. Kritikujući predsjednika Nikolića, vladika je poslužio kao politički megafon svog prijatelja iz Laktaša. Međutim, politika nije teren na kojem se vladika Grigorije najbolje snalazi – njegova sklonost zajedljivosti i političkom cinizmu, što je i Dodikova osobina, u suprotnosti je sa njegovom duhovnom misijom. Novinarima je nedavno, u Dodikovom prisustvu, zaprijetio kako će ih “nokautirati”!? Vjerski analitičari smatraju da Crkva ima pravo da iznese svoj stav. Vladika Grigorije očigledno smatra da i on, kao izdvojeni pojedinac, ima pravo da iznese svoje stavove. A stvar je društva kako će se prema tome odrediti.

Oslobođenje