Nemiri & Nesanice: Vaskrs je, Štajnera, Kiša i Matvejevića skidam s križa

Povezani članci

• Uz drugu obljetnicu socijalnih nemira – je li narod doista nemoćan pred etnokleptokracijama?
• “Cervantesov trg” Predraga Lucića: Bio je satiričar vječitog kova, humanist bez fige u džepu
• Državne tvrtke ogroman su ekonomski potencijal
• Tradicionalni Februarski turnir
• Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama
• REPERTOAR HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U MOSTARU

Kolega Ladislav Babić je udario već po S.P. Novaku pa se ja ne bih ovdje ponavljao a želio sam kazati nešto o mom drugu Predragu Matvejeviću, iako sam ja premali i presitni da bih branio Matvejevića. Pošto je Vaskrs, i ja ga čestitam braći pravoslavnima i grkokatolicima, neću opteretiti ovu kolumnu niskim udarcima ili gnjevnim tonovima na račun Novaka s obzirom da bi mi on mogao s pravom kazati: a s koje ti platforme Pilselu mene kritiziraš? S pravom, velim, jer je moja platforma mršava, tek nekoliko desetaka tisuća članaka, jedan magisteriji znanosti, par knjiga i nešto stručnih članaka: zapravo ništa u odnosu na opus gorostasa hrvatske kulture koji je stao cipelariti Matvejevića 1993. i nije stao do danas.

No, ne želim se svađati i neću. Hoću napisati (ponoviti) nešto meni lijepo i svrsishodno. Pamtim jedan lijepi razgovor u Opatiji, bio je za tim stolom isto i Miljenko Jergović, kada je Matvejević govorio o Karlu Štajneru, još jednom Židovu važnog za našu povijest i publicistiku. Autor ”7.000 dana u Sibiru” je jedan od malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u svoju zemlju iz zatočeništva u SSSR-u. Štajner je proveo dvadeset godina u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i u svovoj knjizi iznosi svjedočanstva strašnih zločina što ih je počinio Staljin u ime komunizma…

Štajner je jedno vrijeme bio u istom logoru u kojem je bio i Matvejevićev djed. Predrag je djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mu je Karlo posvjedočio je bilo veoma, veoma važno. Pomogao mu je kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio je član žirija Vjesnikove nagrade i predložio da se ta Štajnerova knjiga nagradi, što je prihvaćeno.

Štajner je rođen u Beču, 15 siječnja 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi vodio izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao putovnice Židovima progonjenima kao trotskisti. Potpuno nevin, prolazi 20 godina po staljinističkim logorima.

Iz knjige ”Homo poeticus” Danila Kiša (Globus, Zg.; Prosveta, Bg. 1983. str. 157. – 59.), prepisujem dijelove: “Jednom drugom prilikom, također u Zagrebu, Karlo me upoznaje sa svojom ženom, Ruskinjom Sonjom… Svako poređenje, svaka asocijacija, sa mitskom Penelopom, uvredljivo je. Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, suvremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena žena narodnog neprijatelja (…) u trenutku kada je on uhapšen, Sonja je bila u poslednjem mesecu trudnoće. Devojčica koja će se roditi umrla je od bede, hladnoće, bolesti (…) Posmatram Gospođu Štajner, i sklanjam pogled. Taj se pogled ne može izdržati ! (…) otkrivam nešto što nikad u svom veku nisam video: mrtve oči ! Ne kao oči slepca, ne slepe oči (…) mrtve oči na živom licu. I sada, tek sada, prepoznajem u Karlu Štajneru, indirektno, ono što sam tražio: onih dvadeset godina, preko 7000 dana, provedenih u dalekim sibirskim predelima iznad polarnog kruga! Poniženja, batinanja, strah, glad, studen, smrt…”. Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je čekala vjerno toliko godina.

Ta je knjiga, ”7000 dana u Sibiru”, napisana prije ”Arhipelag Gulag”, postala prvi veliki svjedok staljinizma a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski best seller. Postala je veliko nadahnuće Danilu Kišu. Kiša je čitanje knjige to duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite ”Grobnice za Borisa Davidoviča”,  remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976., pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom, jednu je priču u ”Grobnici”  posvetio Štajneru, nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz ”7000 dana”. Dodatnu je zahvalnost Štajneru pokazao pišući predgovor za francusko izdanje ”7000 dana”, naprosto je to štivo smatrao najboljom memoarskom literaturom cijele poslijeratne ex-jugoslavenske produkcije. I tako je u vječni svijet književnih vrijednosti  zauvijek uveo i Štajnerovo logorsko iskustvo te mu, na neki  način,  nadoknadio slavu što je  pripala Solženjicinu zbog činjenice da je njegov ”Arhipelag” ipak prije stigao do čitatelja širom svijeta.

Danilo Kiš je bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu 20. stoljeća, Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature. Ipak, Matvejević mi je želio istaknuti nešto važno o Kišu. Nastala je tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao ”Čas anatomije”. Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao mu je Matvejević ustupivši mu jedan manji stan njegova oca. Otišli su zajedno Krleži koji je cijeli život bio sklon Židovima. Kiš uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom koji objavljuje ”Grobnicu”, a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan, kaže Matvejević. Javila se bolest, pa je umro.

Mogao sam vam i nešto drugo ponuditi. No, u znaku poštovanja, odlučio sam vam dati na uvid ovaj razgovor s prijateljem, jer sada to ipak tako mogu reći, Predragom Matvejevićem. Predrag mi je više nego uzor. Kažem: prijatelj mi je. Što imamo zajedničko? Možda stradalništvo djela naših obitelji. Njegov otac je ipak bio u nacističkom logoru. Spasio ga je luteranski pastor o čemu piše u knjizi ”Kruh naš”. I on i ja smo u mnogočemu poistovjećeni sa Židovima. Približile su, Predraga, priče njegova oca, koji je rođen u Odessi i koji je odrastao okružen brojnim talentiranim Židovima, glazbenicima nadasve. Ja imam nestale u Prvom, Drugom (od bakine obitelji nekoliko Ćosićevih je stradalo i od četnika) i u Domovinskome ratu (brata Branka).

Ja Židove pak smatram starijom braćom i nekako ih nosim u srcu pošto mi je djed nešto petljao s Gestapom, u Argentini pak s Pavelićem. Ali Predrag i ja slično mislimo o modelima kulture i o identitetu. Naša je epoha istaknula, kaže, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što su obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije.

Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivamo demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod, jedne, nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska”.

Ali, Vaskrs je! Pa da i to zaokružim u ovoj priči o životu i o muci junaka. Uskrs je blagdan naše istine – pravde. Svetkovina Uskrsa dozvoljava nam da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju Život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu muškarci i žene koji će mu u svakom vremenu i mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi. I o tomu razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No, teško je, ponekad, izbjeći život u strahu i žalosti pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće za stvaranjem pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označuje stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog, kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koji se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno prema onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalni i horizontalni. A cilj  pravednosti je izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Meni to nekako dođe kao spoj života Karla Štajnera i mudrosti Predraga Matvejevića. Dakle, važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo, stanovitu zajedničku volju. Neka ovaj Vaskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja, te “ljubavi nehinjene velikodušne i dobrostive” koja neće “nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4). Zapravo, Matvejević me, kao teologa, potiče na teološku kritiku povijesti i kulture sa pozicije (kako bi rekao još jedan moj dobar drug, dr. Boris Gunjević, luteranski svećenik) marginalnih gubitnika, izdajnika i apatrida (eh, da, tu smo, prema S.N. Novaku, Predrag i ja!!) koji su nasilno izbačeni iz povijesti. Riječ je o ehu molitve onih čiji glas ne želimo čuti i čiju teološku praksu ne želimo vidjeti.

Kako je napisao sarajevski teolog, Alen Kristić, bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li dakle još potrebni? Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni Bonhoefferov upit morao stajati u središtu egzistencije svakog kršćanina s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu. Jer, badava Vaskrs ako ne umijemo biti kršćani: badava naša pamet ako nismo spremni suprostaviti se demagozima, nasilnicima i oholima. Zašto je evanđelje proteklo vrijeme u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek jest? Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč lovcima na glave, jest? Ja znam mnoge takve na koje sam se mogao osloniti, baš kao što se oslanjam na Predraga Matvejevića.

Drago PILSEL