Bozanićeva slika Hrvatske: Pederi i Srbi van iz Ustava i zakona

Povezani članci

• Više od igre
• Biskup Mate katoličkim papa Franovim drumom, a don Stanko zavičajnom franjevačkom šumom
• Parada taštine dometa Zagreb-Bosiljevo
• Kratko pismo iz Srebrenice broj 2 – nastavak
• Međunarodna pozicija Bijedne Naše ni vrit niti mimo
• Dnevni (ne)red BH reformi: Agenda – ples između jaja!  

Prije deset godina HDZ je u izbornoj kampanji iz svih oružja pucao na Vladu Ivice Račana. Stranka koju je vodio elokvetni teatrolog pulsirala je željom za povratak na vlast i to se osjećalo u svakom istupu i na svakom plakatu, a aktualnu Vladu se tad, između ostalog  napadalo i zbog kretanja cijene goriva na svjetskim tržištima.

S druge strane, sve do zadnjih nekoliko dana kampanje kao da nije bilo ni približno jednake želje za izbornim uspjehom, kampanja je bila mirna, decentna i – blijeda. Tek u samom finišu i SDP je zaoštrio i počelo je letjeli perje. Na izborima, međutim, Hrvati su odabrali Ivu Sanadera.

Ostalo je povijest.

A povijest je, osim onog što je uslijedilo u narednih šest Sanaderovih godina, s istražnim i pravosudnim produžecima koji još traju, zapamtila i dio SDP-ove kampanje – upečatljivi predizborni spot Ivice Račana “Moja slika Hrvatske”. Iako je emitiran u samoj završnici kampanje (što je bila još jedna nevjerojatno pogrešna procjena SDP-ovih stratega), postao je dijelom uspomene na Račana i njegovu političku ostavštinu kojeg se mediji često prisjećaju o obljetnici smrti bivšeg lidera socijaldemokrata. Radi se, ukratko, o osmijehu djeteta ponosnom što živi u slobodnoj i prosperitetnoj zemlji.

Prije nekoliko dana, Hrvatska je imala priliku upoznati i drugačiju željenu sliku svoje budućnosti. Jasno kao nikad prije, opisao ju je kardinal Josip Bozanić u Vukovaru. To je slika Hrvatske za kakvom, bez ikakve sumnje, žudi domaća ekstremno konzervativna desnica, a čije je političko krilo (opet) preuzeo HDZ.

I ta slika je zastrašujuća.

Kardinal se, naime, prigodno zauzeo za dvije stvari: nepoštivanje zakona i izmjenu Ustava. Ovo prvo imalo bi biti namijenjeno Srbima, a drugo onima koji svoju istospolnu ljubavnu vezu ne žele pažljivo čuvati u okvirima vlastite privatnosti.

Bozanić je, dakle, s oltara ustvrdio kako živimo u vremenu u kojem se želi zanijekati posebnost Vukovara. A to se radi pokušajem provođenja zakona, ili, kako bi kardinal rekao, stvara se dojam “da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom, hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima”.

A ta “beživotna i hladna redovitost”, odnosno želja da i u Vukovaru vrijedi pravni poredak Republike Hrvatske, naravno, nije bila upitna ni za Crkvu, ni za ostatak političke desnice, dok broj Srba u tom gradu nije prešao jednu trećinu. Što je za sobom povuklo nezgodnu zakonsku obavezu: da se u život grada kao službeni jezik uvede i srpski, a kao pismo ćirilica. Bozanić ima i recept za izbjegavanje tog krajnje neugodnog popratnog efekta: političku mudrost. Koja se zrcali u selektivnoj primjeni zakona. Točnije: “odlikuje osjetljivošću za stvarnost koja poznaje iznimke i strpljiva je u iščekivanju da sazrije vrijeme”.

Dokad bi Vukovarci srpske nacionalnosti trebali čekati da postanu ravnopravni građani u svom gradu, odnosno kad bi u Hrvatskoj trebalo “sazrijeti vrijeme”, kardinal nije precizirao. No, kako se zna da su religije vješte u baratanju s vječnosti, može se pretpostaviti grubi vremenski okvir.

S druge strane, po Bozaniću je sazrelo vrijeme za promjenu jednog drugog dokumenta, a za pretpostaviti je i da bi u tom slučaju njegova primjena bila promptna. Odnosno, da je već sazrelo vrijeme da se u Hrvatskoj temeljnim dokumentom, Ustavom, zatre i najmanja mogućnost istospolnih brakova.

S istog mjesta, dakle, s kojeg je zazvao neprimjenu zakon na prava Srba, iz Vukovara, Bozanić je podržao i izmjenu Ustava kojim bi se izvan zakona stavila mogućnost koja se otvara u sve više zemalja u svijetu: da se sklapaju istospolni brakovi. Kardinal je, dakle, iz Vukovara podržao inicijativu udruge “U ime obitelji”, koja će početi skupljati potpise za referendum kojim bi se brak u Ustavu definirao kao zajednica muškarca i žene.

Zabranu istospolnih brakova Bozanić je pritom ocijenio “demokratskim i dalekosežnim civilizacijskim pothvatom”, te “prvorazrednim civilizacijskim pitanjem”. Pritom je naglasio i nadahnuće koje mu je pružio Vukovar – jer da se s tog mjesta “može bolje čuti i osjetiti odgovornost prema Domovini”.

I tako je cijenjeni kardinal zaokružio svoju sliku Vukovara i Hrvatske kako ju snije desnica. Za razliku od Račanove vedre slike s osmijehom djeteta, ona preferira neke druge mogućnosti. U tom snu hladnih boja, Vukovar je simbol Hrvatske – i to kao zemlje u kojoj su Srbi građani za čija prava još nije “sazrelo vrijeme” i u kojoj je grad-heroj inspiracija za ustavnu segregaciju drugačijih.

“Jednakost – to je sada” (L’égalité, c’est maintenant), riječi su pod kojima je francuska ljevica nedavno slavila zakon kojim se pravo na brak dalo i istospolnim parovima.

Bude li po snima hrvatske krajnje desnice, međutim, bit će “jednakost – to je nikad”.

A lezbe, pederi i Srbi mogli bi onda biti samo – prvi u nizu.

tekst preuzet iz Novog lista