ENG
Feđa Štukan: Povratak otpisanih
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Da Jelena Paunović nije objavila na fejsu sliku Ramiza – ja mu ne bih pomogao. Da Loris Gutić nije objavio sliku Dževada – ja ne bih stavio oglas da tražim garažu i ne bih skupio pare za njega. Vjerovatno ne bih ni bio za računarom kad je Sergej izašao na tv, ne bih ni čuo za Tijanu, ili ne bih imao pare da joj proslijedim, Juga se ne bi digla na noge, desetinama ljudi ne bi pomogli, i vjerovatno se ništa od ovoga ne bi desilo.
Piše: Feđa Štukan
Nevjerovatna je čitava ta priča. Nevjerovatna i prelijepa. Puna je nekakvih divnih i čudnih preokreta. Počelo je prije godinu i po, kad je Jelena Paunović zamolila ljude na Fb da se pomogne beskućniku Ramizu i njegovom psu.
Iznajmljivao sam garažu u Alipašinoj, i pomislih, ok, izbaciću auto vani i primiti čovjeka, bar dok veliki snjegovi ne prođu i dok mu ne nađem bolji smještaj. Kad smo ga smjestili, nazvao sam gazdaricu da joj saopštim da su čovjek i pas u garaži, da nemaju gdje da spavaju, i da će biti tu koji dan. Međutim, rekla mi je da moram ključeve od garaže vratiti odmah, i da nema šanse da će u toj garaži biti beskućnik. Komšiluk je već bio na nogama:”nećemo klošara ovdje, da nam smrdi i krade, Allaha mi”.i.t.d.
Srećom imam garažu u Titovoj u privatnom vlasništvu, u kojoj držim motor i opremu za skakanje i letenje, i puna je mojih gluposti, ali smo uspjeli da napravimo razmještaj i da uvalimo joggy i plinsku peć. Njih dvojica od tad žive tu.
Prije tri mjeseca, Loris Gutić, zalijepio je na wall, sliku novog beskućnika Dževada sa psom. Nazvao sam Lorisa i rekao:”hajmo iznajmiti garažu, smjestićemo ih u garažu”. Ideja je činila izvodljivom tada.
Otišao sam na pik.ba i zapisao na papir sve adrese i brojeve telefona vlasnika garaža za iznajmljivanje, na području grada. 24 garaže tačnije, i počeo da zovem. Pitao sam ljude da li im je bitno šta ću da držim u garaži, uglavnom je odgovor bio:”drži bilo šta, samo da nije droga”. Držanje droge u garaži bilo bi, ispostavilo se, puno manje zlo od držati beskućnika u garaži. Krenuo sam po adresama, tačnije njih 19 u prvom danu. Nudio sam više novca nego što su tražili, onda duplo više, a onda sam govorio da sami predlože cijenu. Jednostavno, ni za koje pare, ljudi nisu htjeli pomoći čovjeku. Sutra sam nazvao i ostale vlasnike, ali bez nade za uspjeh. Očajan, stavim u oglas da želim iznajmiti garažu u koju ću smjestiti beskućnika i psa, i platiću 120KM mjesečno. To je bio očajnički potez, nisam polagao nikakve nade u uspjeh.
Dva-tri mjeseca kasnije, iz njemačke javlja se žena, koja je pročitala moj oglas i želi nam iznajmiti, ne garažu, nego garsonjeru za beskućnika i spušta cjenu na 100KM mjesečno. Šok i nevjerica. Nemam pojma šta da radim sad, jer iskreno nemam dinara, a našao sam čovjeku smještaj. Ponovo očaj. Facebook – status:”našao sam smještaj za beskućnika, 100KM mjesečno, hoće li neko da pomogne?”, i već se osjećam glupo. Nakon dvije minute, kolega padobranac Mirva:”evo jedna kirija od mene”, Arnan:”i jedna od mene”, Dina:”tri od mene”, Suad, Krepo, Željko, Amela, Brane, Amra, Selma, Edin, Refa, Jasmina, Adela, Sanela, Zoka, Đuro, Duca, Aldin, Nedeljko, Ivica, Valentina… i inbox mi se lagano puni, kao i račun u banci koji sam im dao. Sutra, sretan odem do beskućnika Dževada, koji živi u ruševini bez krova i prozora, da se predstavim i da mu kažem da su neki ljudi udruženim snagama uspjeli da mu obezbjede život dostojan čovjeka. On u nevjerici sjeda sa mnom u auto, i ja ga vodim u novi život(da mu pokažem stan). Čiko kroz suze prepričava život: ćerka i sin okreću glavu od njega kad ga vide da prosi na ulici, ne daju mu pare, stide ga se. Granata mu je raznijela pola noge i jedva hoda i pogodio ga je snajper u kuk, ali srećom, novi stan je samo jednu stanicu od mjesta gdje prosi(radi) – kombijem gradskog prevoza, i staje tik pred garsonjeru. Čiku sam vratio na radno mjesto i rekao da ću sutra doći u 11h da ga pokupim, jer prije toga moram da mu namjestim stan.
Preko maila gazdarica se nudi da mu da posuđe, ormar, krevet, samo da ja sutra dođem ranije da sve to spustim sa sprata iznad. Na fb, ljudi nude deke, plinske boce, peć, hranu za pse.
Vozim po gradu i tovarim sve te stvari u auto. Naveče prije spavanja provjerim koji put, da neko nije obio auto i maznuo stvari. Zapravo nisam ni spavao te noći od nekih dobrih misli. Pošto sam bio budan rano ujutro, krenem prema garsonjeri da to polako sredim, ali svratim prvo do Dževada, tek da vidim kako je, je li uzbuđen i tako to. Vidim ga kako prelazi cestu, prolazi pored mene, i onako u prolazu, ovlaš, preko ramena mi dobaci:”neću ja da živim tamo”, i ode. Teško mi je da sad prepričam svoj osjećaj u tom trenutku. Osjećao sam se otprilike kao moron. Kao da mi je neko u trku zveknuo šamarčinu i pobjegao, a ja nemam pojma šta mi se dešava. I tako jedno deset minuta. Stojim na sred ceste. Ko tele. I prva rečenica koja mi pada na pamet je”ma nema veze, bar je dobra priča”, a druga rečenica je bila:”ovaj čovjek je potpuno u pravu. Zar je trebao da zamjeni slobodu za jebeni stan, kao što smo svi mi ostali uradili?”
Dođem kući i sjednem za računar, i spremam se da pitam sve ljude koji su poslali pare, šta da radim s njima, jer ih beskućnik neće. U tom momentu, neko kači na moj wall Sergejev istup na tv-u. Hajde, rekoh, da vidim šta je luđak sad napravio. I vidim njegov apel za pomoć Tijani. Istog momenta pitam ljude da prebacimo pare na njen račun, svi se slože, napišem pismo Sergeju i zovem ga na telefon da otvori mail, spava, ne javlja se. Objavim pismo na wallu, mislim, ne mogu da čekam da se probudiš, pa evo, pročitaćeš kad ustaneš. Pismo prenesu svi portali, televizije, radio stanice, novine, i lavina se pokrene.
Čitava Juga je na nogama, svi zajedno. Ponovo. Bez mržnje, bez straha. Šaljem mailove na sve strane, Amerika, Kanada , Evropa, Ljudima koje znam i koje ne znam, samo šibam mailove. Neselektivno.
Svi prebacuje pare na Tijanin račun. Sergej i ekipa rade istu stvar u Beogradu. Na vezi smo stalno. Kažu da smo taj dan skupili 500.000$. U međuvremenu, pare koje su za beskućnika poslane iz dijaspore, koje trebaju biti proslijeđene Tijani, još uvijek liježu na moj račun, ja čekam da sve legnu pa ću ih sve zajedno prebaciti u Bg, da ne plaćam transvere nekoliko puta nego samo jednom, jer su provizije previsoke, a više volim da Tijana dobije pare, nego da neki debeli bankar kupi nove felge za “cayenna”.
Sergej mi javlja da su pare skupljene, kažem prebaciću onda ovo jednom momku u Sarajevu za transplantaciju pluća, kaže”naravno”, tako da su pare koje su bile namjenjene beskućniku, pa Tijani, na kraju otišle na treću stranu, a svi su bili sretni:
Beskućnik, koji je nakon čitave noći provedene u teškoj dilemi, shvatio da više voli slobodu od pogleda zatvorenog u kutiju. Tijana, kojoj smo uspjeli skupiti pare i koja je sinoć sretno doputovala u Huston i primljena je u bolnicu, gdje će joj u ponedjeljak biti urađena operacija srca – sa odličnim izgledima za uspjeh. Momak koji je odjednom dobio pare za transplantaciju pluća, a koje su bile namjenjene nekom drugom. Momak iz “zapadnog” Mostara, kojem su ljudi iz “istočnog” Mostara, prebacili pare skupljene na humanitarnom koncertu za Tijanu. Djevojčica iz Crne Gore koja uskoro ide na operaciju, djevojčica iz Tuzle, koja ide u Beč na operaciju. Momak iz Zagreba i desetine ljudi sa ovih prostora, koji su odjednom počeli dobijati pare iz svih djelova bivše Jugoslavije. Svi ljudi koji su se uključili u pomaganje drugim ljudima. Sergej. I naravno ja, koji sam nekim divnim čudom dobio nevjerovatnu priliku da budem djelom svega toga.
Da Jelena Paunović nije objavila na fejsu sliku Ramiza – ja mu ne bih pomogao. Da Loris Gutić nije objavio sliku Dževada – ja ne bih stavio oglas da tražim garažu i ne bih skupio pare za njega. Vjerovatno ne bih ni bio za računarom kad je Sergej izašao na tv, ne bih ni čuo za Tijanu, ili ne bih imao pare da joj proslijedim, Juga se ne bi digla na noge, desetinama ljudi ne bi pomogli, i vjerovatno se ništa od ovoga ne bi desilo.
Hvala ti Jelena Paunović
Autor/ica 👤tačno.net
