Boris Pavelić poručuje Milanoviću: Stolac, Čapljina i Mostar su najveća hrvatska ratna sramota

Povezani članci

• Stranac u noći
• Kako dočekujemo novu političku 2020. godinu?
• Jasenovac, Hrvatska i svijet
• Hrvatski bog novac
• Divjački kapitalizam
• Koalicija homoseksualaca, komunista i jedne porno glumice

P ovršna ravnodušnost kojom je premijer prošetao Hercegovinom ne ostavlja nade da će europska Hrvatska s regijom onako kako bi morala: senzibilno ali pravedno, obaviješteno ali odlučno, diplomatski ali s odgovornošću. Nijednu od tih osobina Milanović nije pokazao – a morao je. Zar uistinu ne zna – ili čak ne želi znati – da su Stolac, Čapljina i Mostar najveća hrvatska ratna sramota, da su zbog tamošnjih razaranja i logora šestorica visokih hrvatskih časnika već devet godina pred Haškim sudom, pa da je i sam vrh hrvatske države kriminaliziran zbog zločina počinjenih u tom trokutu lijepe zemlje a nesretnih ljudi?

   »Ovdje povijest nikada nije bila bez izazova, pa tako ni u zadnje vrijeme. A neće biti niti ubuduće. Ali šanse su tu i mislim da ćemo ih iskoristiti«, lakonska je rečenica kojom je Milanović prokomentirao prvi posjet hrvatskog premijera Stocu. Ali što su, zapravo, ti »izazovi« iz »zadnjeg vremena«? Istina, u Hrvatskoj se oni lako i rado zaboravljaju, ali eto, u sedamnaest točaka sažela ih haška optužnica protiv Prlića i petorice vođa Herceg-Bosne. »Vlasti Herceg-Bosne i HVO-a u srpnju 1993. provele su masovnu koordiniranu kampanju protjerivanja, čišćenja i prisilnog premještanja bosanskih Muslimana iz raznih dijelova Hercegovine, uključujući i općinu Stolac.

  N akon što su najprije uhapsili i zatvorili većinu muškaraca, bosanskih Muslimana, pripadnici HVO-a su žene, djecu i starce, bosanske Muslimane, sistematski raselili iz njihovih domova i na kraju ih protjerali na područja pod kontrolom Armije BiH ili u druge zemlje, i to preko Republike Hrvatske. Tokom protjerivanja civila, bosanskih Muslimana, pljačkali su njihovu imovinu«. Rezultati? »U drugoj polovini rujna 1993, rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a pružili su uvjerenja predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu da u općini Stolac nije ostao nijedan jedini Musliman, te da je HVO to područje naselio Hrvatima iz srednje Bosne, koje je nastanio po muslimanskim kućama«.

   Posljedice su užasavale još godinama poslije rata. U općini Stolac sravnjene su sve džamije, neke od njih spomenici iz Otomanskoga doba. Otomanska je arhitektura zbrisana. Grad-spomenik Počitelj, netaknuti otomanski dragulj na samome obodu davnog carstva, spaljen i razoren, a na njegovim prilazima zabijeni drveni križevi. Sve se to s mukom počelo mijenjati tek dugo nakon što je Tuđmanov HDZ 2000. izgubio vlast. Podjele u Stocu i danas su duboke, škole razdvojene, ljudi izmučeni.

  N išta od toga Milanović nije zapamtio, ništa vidio, ništa spomenuo. Bošnjake je spomenuo samo jednom, u najopćenitijem i najmanje obvezujućem kontekstu; o Hrvatima je govorio svugdje i neprestance. Susreo je franjevce, a potom i mostarskoga biskupa Perića, poznatoga tvrdolinijaša, e da se ne bi zamjerio ckrvi. Pa zašto nije susreo i muslimanske vjerske vođe, zašto ne i povratnike u Stolac? Nagađati nećemo, premda ne bi bilo teško. Ali istina je očita: hrvatski je premijer nastupio civilizacijski nezrelo i politički nadmeno, očiju širom zatvorenih, propuštajući još jednom pokazati da Hrvatska bar nastoji razumjeti što je, zapravo, učinjeno te 1993. godine

tekst uz dozvolu autora prenosimo iz Novog lista