Mrzite (li) Predrag(og)a

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Ronilačka priča
• Ladislav Babić: Ratna pravila
• Prirodni plin i prirodna glupost
• Dobro došli gospodine Füle!
• Sanjin Drljević: Dimnjačari u BiH su u svjetskom vrhu po pružanju usluga
• STOJIĆEVO ŽENSKO PISMO

Naumpade mi dosjetka jednog mog kolege lingviste, da se djecu ne smije više pitati „šta je pisac htio da kaže“, već valjda „šta je rekao“, ta književno djelo je završeno samim tim što ga čitamo, pa je završeno i ono što se tim djelom htjelo reći, pardon, reklo, pogotovo nakon „smrti autora“, koja naravno nije nastupila za vrijeme pisanja datog književnog djela.

Ja lijepo kažem da se ne slažem, odnosno, još ljepše „pa ne bih se baš složio“, i tu se sjetim jednog mog drugog kolege, inače savjetnika za jezik. Nakon što sam održao svoj ogledni čas iz maternjeg, sjedam pred savjetnika da čujem komentare. Vidi ovako, kaže ti on meni, može li se reći „hajde izađi na tablu“ – na šta kažem da može, a na šta se on „baš i nije složio“! Mene čitav život šalju na tablu, mislim se (pitajte ove što su se sa mnom školovali, ja sam visio na tabli)! Inače, ja sam osnovnu završio na pet mjesta[1], ko ne vjeruje nek’ zaviri u matične knjige, čemu posebnu zahvalnost dugujem prije svega doktoru Franji, a onda „šestorki u Hagu“, i svim tim tricama ispod, uglavnom komšijama (Imao bih još na mnogo čemu da im se zahvalim, ali prvo ću sačekati skorašnju najavljenu presudu). Helem, onda može da se pita i „ko je na telefonu“, upita savjentik, na šta odgovorim potvrdno. Riječ po riječ, istrošiše se riječi, pa „ja s tobom nemam šta više da razgovaram“, kaza savjetnik. Hvala, doviđenja! –pokupim stvari i izađem. Da, pitao me još i da mu donesem pravopis (!) u kojem tako stoji.[2]

I sad se sjetim mog trećeg kolege, koji je neki dan odbranio magistarski o „konceptualnoj metafori“, za koju na fakultetu haman pa nismo ni čuli (tuga živa), pa je kolega morao sam prvo da usvoji teoriju, a potom da je primijeni na odgovarajući korpus istraživanja. Nego, šta kaže teorija? Otprilike nešto kao „metafora je sveprisutna u govoru i pisanju“ i nije samo osobina književnih tekstova kako se do sada mislilo (ustvari, kako je govorio Aristotel, prije nove ere)! Mi se, recimo, u školstvu uglavnom još držimo i onoga što je Aristotel govorio za gramatiku.

Đavolja šestorka

Stalno govorim kako se nešto ne slažem (igračke se slažu, a neko slaže i drva), pa evo da napokon kažem i s čime se slažem. Slažem se s onom da je zaborav zločina još veći zločin, stoga mi često dobro dođe prisjećanje šta nam je devedesetih radila đavolja šestorka. Progoni, paljenje, rušenje, logori, mučenje, pljačkanje, ubistva, silovanja, izgladnjivanje… A, mučenje je gore od ubistva, slažete li se?

Nego, da se vratim na onu đavolju šestorku.

Osvježio sam svoje sjećanje kad sam nekoć čuo mostarsko izdanje Melodija Bljeska i Oluje.

Dvojica Hrvata (hej, Hrvata!) u sred Mostara pjevaju:

„Haj prošetala Suljagina Fata,
Haj prošetala do Mostara grada,
Luta Fata po čaršiji sama,
Haj ona traži Muju bazerdžana.
Mjesto Muje, žalosna joj majka,
Haj Fata našla Slobodana Praljka.

Haj nema Muje, Suljagina Fato,
Haj na sigurnom čami tvoje zlato.
Čami Mujo, čame i jarani,
HVO ih odijeva i hrani.
Nego uđi, Heliodrom ovamo,
Uzmi zlata koliko ti drago!

Haj prevari se Suljagina Fata,
Haj prevari se, žalosna joj majka,
Uđe Fata na Heliodrom sama,
Haj, za njom Praljak zamandali vrata!“

Naravoučenije: U Mostaru nema Muje. Gdje je Mujo? S jaranima čami na Heliodromu (u Gabeli, Dretelju…)! Ko se pobrinuo za to? HVO! Fati je majka žalosna. Zašto? Zato što je umjesto Muje srela Slobodana Praljka! Šta radi Praljak? Vara Fatu, i zatvara je na Heliodrom.

Zadatak: Ko je pjesnik, a ko lirski subjekt?

A evo  isječaka iz još jedne, mostarske:

„Bol boluje Čelebića Biba,
Bol boluje, nikom ne kazuje.“

“Šta je, Bibo, šta je, balinkušo?
Kaži Praljku šta te boli, dušo!”

“Mene boli i srce i glava
Otkad Ahmo u Dretelju spava.”

“Kakav Ahmo, voda ga odnijela,
Zbog njega si mlada oboljela!”

“Slobodane, nemoj Ahme kleti!”
“Neću kleti, stan ću mu uzeti!”

Naravoučenije: Čelebića Biba boluje jer su joj voljenog odveli u logor Dretelj. Praljak Bibu naziva balinkušom, i još veli da će ih protjerati iz njihova vlastitog stana!

Zadatak: Ko je pjesnik, a ko lirski subjekt?

Ili da spomenem i neke stihove ratne Emine:

(…)
„Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,
Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega“

 (…)
“Ajši, ajša, jamaša –
Konvoj jaše ustaša“

Mostar nazvah svojim, al’ – tako mi Knina –
Ne htje ni da čuje balijka Emina“                   

(…)
„Ajši, ajša, jamaša –
Tenka jaše ustaša“         

(…)
„S Huma plotun puknu, niz mahale puste
Rastjera joj njene jedinice guste“    

(…)
Ajši, ajša, jamaša –
S konja sjaše ustaša.

Heliodrom prepun, jes’ – tako mi Knina –
Al’ u njeg ne uđe prokleta Emina.  

(…)
Ajši, ajša, jamaša –
Prava krši ustaša.     

(…)
Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,
Perišić je šegrt Praljka Slobodana.

Ajši, ajša, jamaša –
Mostar ruši ustaša.

Naravoučenije: Ustaše Mostar nazivaju svojim, a Eminu balijkom! Dovoze tenkove! Mostar je granatiran i s brda Hum. Logor Heliodrom je prepun. Zločinci proklinju Eminu jer (i) nju nisu uspjeli strpati u logor.

Zadatak: Možeš li iz pjesme saznati ko je rušio Kujundžiluk i srušio Stari most u Mostaru? Ko je pjesnik, a ko lirski subjekt?

Na kraju, da se vratim na smrt autora? –  Nego, to da preskočim, konsultovati teorije književnosti! Ipak, sjetih se da kažem da je književno djelo kao umjetnina uspjelo onda kada je nedorečeno (čime zahtijeva kreativno učešće konzumenta). Ili da spomenem poststrukturalističko poimanje jezičkog znaka u kojem se kod oznake i označenog dodaje i percepcija posmatrača. Da ne spominjem kontekst.

Ovo je već zamršeno. Čekajte, ovako… zašto pitamo „šta je pisac htio da kaže“? Tačno i jedino zato što jedno govori a drugo misli! Makar i osnovnoškolci znaju šta je „preneseno značenje“?

A, znate li ko su pravopišdžije?

Za portal tacno.net , Jasmin Hodžić (jasmin.hodzic@unmo.ba)