Melisa Ismičić: Ići u pravcu vlastitog straha

Povezani članci

• VIKTOR IVANČIĆ: PEDRO PADRONE
• Što čekate, pohapsite Tuđmanove spomenike!
• Sirotani svih gradova – ujedinite se
• Javni poziv portala tacno.net: Izađimo danas svi na ulice, nemamo više vremena da čekamo
• Antiifašistička deklaracija: Protiv fašizma svim sredstvima
• Lopovi – slijedeća generacija

Intervju: Melisa Ismičić, laureat „Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost“

Razgovarao: Amer Tikveša
Foto: Emil Grebenar

Kad ste saznali da ste dobitnica Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost i ko ju je još dobio, kakvi su bili utisci i jesu li se do sada slegli?

ISMIČIĆ: U novembru prošle godine me kontaktirala ekipa NVO „Gariwo“, a nedugo zatim mi se javila i gospođa Svetlana Broz zvaničnim obavještenjem o tome da sam dobitnica Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost. Koliko god zvučalo otrcano, nagrada je za mene bila veliko iznenađenje, ali  prava trema je nastupila kada sam vidjela ko su ostali dobitnici – izuzetni  ljudi velikih ideja i djela i ljudi čije borbe ustrajno traju decenijema ili ljudi koji su svoj život založili za svoja uvjerenja: Goran Čengić, Nebojša Popov, Predrag Matvejević, te Jelena Lovrić.

Istina, nisam osoba od prevelike euforije, ali iznenadio me nivo organizacije, zbunio me BKC sa 1200 posjetilaca, oduševili me ljudi koje sam upoznala, šokirao me izuzetno veliki broj kolegica i kolega koji su mi se javili i ispričali mi priče slične mojoj. Meni je ipak najveća radost bilo to što su tu bili ljudi koji uz mene prolaze kroz život, trpe me i podržavaju: moja majka, brat, momak, prijatelji, porodica i komšije iz Novog Šehera, pa i ekipa Školegijuma. Žao mi je jedino što moj otac nije mogao biti tu.

Da li osjećate da Vas Nagrada obavezuje i na koji način? Pitam to pošto ste prilikom preuzimanja Nagrade rekli da je Komisija bila hrabra kad je Nagradu dodijelila Vama pošto ste mladi te bi možda mogli iznevjeriti očekivanja.

ISMIČIĆ: Mislim da to nije namjena Nagrade – da obavezuje i očekuje. Komisija nagrađuje činove napravljene iz uvjerenja bez svijesti o mogućnosti dobijanja prizanja. Kao takva, Nagrada mi je podstrek i potvrda stavova, nastojanja, pa se onda zbog njih, ali i zbog Nagrade kao potvrde istih, obavezujem nastaviti.

GARIWO: Nagradu ste dobili zbog istupanja u javnosti gdje ste iznosili negativnosti u bh. obrazovanju i zbog posljedica koje ste zbog toga trpjeli. Možete li ukratko ispričati te ključne momente koji su doveli do Nagrade s posebnim naglaskom na posljedicama?

ISMIČIĆ: Desilo se da sam pri prvom zaposlenju u institucijama obrazovanja uvidjela da je teorija umnogome različita od prakse: nisam odlučivala o udžbenicima koje će koristiti moji učenici; godišnji plan škole u kojoj sam radila nije usvajan; održali smo jednu sjednicu stručnog aktiva i na njoj se posvađali; radila sam u „dvije škole pod jednim krovom“ ali postojale su dvije škole, dvije zbornice, duplo osoblje i nismo se družili, čak ni poznavali; nije bilo grešaka prilikom zapošljavanja: znalo se ko, gdje i zbog koga; politika je jako djelovala u svim organima bez izuzetka i to niko nije ni krio i uopće nije jasno zašto u zakonu stoji da nije dozvoljeno djelovanje političih stranaka u školama; vjerski pozdrav bio je opća pojava i u zbornici i u učionici; neki ljudi su dobijali i honorarne časove iako za njih nisu bili stručni; sve se sumnjivo onda obrazlagalo nepisanim pravilima; tada sam u školi održavala 5 časova sedmično, svaki dan po jedan,  pa sam tražila da vodim školsku biblioteku, budući da ju je do tada vodio učitelj kao honorar, odbijena sam.

U to vrijeme sam redovno čitala Školegijum, tada je to bio dvolist za pravednije obrazovanje,  i odlučila sam pisati. Prvi moj tekst je objavljen tako da nije spomenut naziv škole o kojoj govorim, niti je spomenuto ijedno ime koje bi upućivalo na to o kojem se kolektivu radi. Nesumnjivo, ljudi su se prepoznali, jer sam doslovno prenijela njihove riječi. Desilo se onda da su neke kolege prestale komunicirati sa mnom, direktorica je počela istragu, a na narednom odjeljenskom, a zatim i nastavničkom vijeću to je bila jedan od tačaka rasprave i većina, uz 3-4 izuzetka koja nisu mogla doći do riječi, je bila protiv mene.  Otužno je to što je  15-ak kolega nakon tih rasprava na ovaj ili onaj način reklo da je sve što sam napisala istina, a neki od njih su na sjednicama bili ponajglasniji protivnici. Na to nastavničko vijeće zvala sam ljude iz Ministarstva i Pedagoškog zavoda, ali nisu se odazvali, naime nisu nadležni. A samo sam željela da mi kolektiv nema obraza kao ključni argument iznijeti stav da je eto tako i u drugim školama i da se neke stvari reguliraju nepisanim pravilima iako postoje oprečna pisana, te da je politika u svemu i šta sad možemo, a iznijeli su ga.

Direktorici sam onda ponudila da ona demantira moj tekst, ali to nije željela, a usput je odbila nekoliko mojih ideja za unapređenje rada kolektiva. Napisala sam uskoro novi tekst za Školegijum i to o reakcijama kolektiva na prvi tekst, govorila sam za emisiju Hayd u park, žalila se Školskom odboru, Ministrastvu…

Međutim, osvetoljubivost se uskoro potvrdila i na  konkursnoj proceduri na kojoj sam, eto greškom, ja dobila malo manje bodova, a protukandidatkinja isto greškom malo više. Kada sam tražila da to provjerim, nije mi dozvoljen uvid u dokumentaciju dok nisam kontaktirala inspektore pri Ministarstvu. Ipak, na intervjuu nisam zadovoljila pa je protukandidatkinja s većim brojem bodova na intervjuu ipak dobila posao. Tužila sam školu, spor nisam dobila jer komisija za bodovanje ima pravo dati bodove ne dajući nikakvo objašnjenje za njih (eh, zato je bitno smjestiti prave ljude u školske odbore, za sindikalne povjerenike, za direktore). Istina, tada sam još i dobila nešto bodova na intervjuu. A onda su me na zadnjoj konkursnoj proceduri svih troje članova komisije, direktorica, predstavnica školskog odbora i predstavnik sindikata, procjenili sa nulom bodova, iako sam prije intervjua bila prva na listama za posao i nastavnika bosanskog i hrvatskog jezika i književnosti.

Melisa Ismičić

Škola u kojoj ste radili u Novom Šeheru nastavu izvodi po bosanskom planu i programu. Pošto ste profesorica i hrvatskog jezika, pokušali ste aplicirati i u školu koja radi po hrvatskom planu i programu. Tamo Vas, također, nisu primili. Šta je razlog?

ISMIČIĆ: Administrativno, to je ujedinjena škola i konkursi se raspisuju skupa  i uvijek konkurišem i na mjesto nastavnika bosanskog i hrvatskog jezika, ali grešaka nema. Zapravo se ljudi u čudu pitaju kad ću već naučiti da ne mogu tamo. To što ne mogu raditi tamo, a radi neko ko je tek diplomirao, nije ništa lično. U zadnjoj konkusnoj proceduri imali smo slučaj da je za mjesto nastavnika biologije i hemije prvorangirana osoba imala 3,8 bodova više od drugorangirane osobe koja je samo nastavnik biologije; prvorangirana osoba je morala dobiti posao čak i da je dobila nula bodova na razgovoru, jer intervju donosi ukupno 3 boda, ali drugorangirana osoba je dobila posao jer ima pravo ime i prezime; kada se prvorangirana osoba žalila, odgovoreno je da se poštovala Konvencija o pravu djeteta koja je iznad svih zakona, pa i našeg Kriterija. Ili, npr., na mjesto nastavnika matematike su se prijavile dvije stručne osobe, ali nisu dobile posao, posao je dobila osoba pravog imena i prezimena, iako nije stručna za pomenuti predmet. Lično je tek onda kada ne mogu raditi ni u jednom ni u drugom dijelu, a razlog je gotovo isključivo političke prirode: nema veze što ja tada nisam bila članica nijedne stranke, neki meni bliski ljudi jesu, a budući da je nepotizam pravilo bez izuzetka i budući da su porodice nužno jednopolitičke, onda se valja boriti za svoje, a rušiti druge po svaku cijenu.

A imam samo jedan problem – da se zakon jednako primjenjuje za sve. Postoji Kriterij koji  nije dobar, poštujem, ali  onda ga treba mijenjati, a ne da ga nekad primjenjujemo, a nekad ne.

Šta na vlastitom primjeru možete zaključiti o obrazovnom sistemu, u kojim se sve segmentima potvrđuje kao diskriminatoran?

ISMIČIĆ: Prvo su me razočarali ljudi, a kada sam se obratila institucijama uvjerena u funkcionalnost, onda me razočarao sistem. Mene i mnoge druge. Valjda sam ja još naivna,  ali moram pitati šta nam se to desilo. Je li naivno vjerujem da je obrazovanje, odgoj, prosvjeta, rad s djecom nešto časno i pošteno? Je li uopće moguće licemjerno poučavati o časti i poštenju? Ili je sve moguće?

Molim Vas da ukratko poseban naglasak stavimo na kantom u kojem radite Zeničko-dobojski. On zaista ima posebne kriterije zapošljavanja prosvjetnih radnika. Šta vidite kao najproblematičnije stvari u tim kriterijima i zašto?

ISMIČIĆ: Kriterij u ZDK nije mnogo drugačiji od onih u drugim kantonima. U svakom slučaju mislim da je bolje da imamo bilo kakav kriterij, koji će se vremenom nadam se popravljati i dorađivati,  nego da je to potpuno prepušteno nekolicini. Lično smatram da je osnovni problem što taj Kriterij ne vrednuje rad: možete biti zlatni student generacije, magistar ili doktor, možete imati odličan prosjek ocjena, možete napisati knjige, udžbenike, studije, dobiti nagrade – to vam neće pomoći da dobijete posao. Ali će vam, ako ste dijete poginulog ili umrlog borca ili ste invalid ili demobilisani vojnik to značiti apsolutnu prednost, bez obzira što ste u konkurenciji sa osobom koja ima 13 godina radnog staža i odlične preporuke, bez obzira što je konkurencija vaš nastavnik koji je tehnološki višak i ima više od 20 godina staža. I ne bi to možda ni bio toliki problem da je to tako u svim kantonima i u svim institucijama. Jednima škole onda ne bi bile zanimljive, a drugima doseljavanje u ZDK ne bi bilo zanimljivo jer bi tu prednost koristili u svom kantonu.  U Sarajevskom kantonu npr. ne postoji apsoluna prednost. Ona za određene kategorije postoji tek ako je osoba izvrsna po svim ostalim kriterijima pa je među tri prvorangirana kandidata.

A onda kada kao prosvjetni radnici ne možemo dobiti posao u struci,  tražimo ma kakav posao i kad ga dobijemo molimo poslodavca da radimo na crno, jer ako nas  želi osigurati moramo se odjaviti sa evidencije zavoda za zapošljavanje pa onda ne skupljam bodove sa biroa.

Moram li vam uopće govoriti o bar 50-ak konkursnih procedura koje prolazimo svake godine, o tome koliko to košta, o kvaliteti intervjua koji traju 10-ak sati jer se za 15 otvorenih pozicija na razgovoru pojavi nas 350 i onda čekamo red, jedemo sendviče i kekse i bjesnimo, da bi rekli dvije rečenice o sebi, dok eventualno naši budući učenici prolaze i sa čuđenjem nas gledaju.

Treba li uopće da govorim koji tek sad završavaju fakultete…

I da ne duljim, moram li uopće govoriti o tome kako se jadno osjeća svako od nas kad sve to prolazi iz godine u godinu. Jasno da je onda lakše progutati knedlu jednom i nazvati pozanike, potegnuti veze, platiti – riješiti se muka za cijeli život. I sebe i porodicu, koja je u vas ulagala godinama.

Šta su u cijeloj priči, po Vama, djeca?

ISMIČIĆ: Djeca su čudo i samo zbog njih sve vrijedi. Ponekad ne ide po planu, nekad se stvari oduzmu kontoli, ali onda se tu na času ili u prolazu na hodniku, ispred škole ili ma gdje, desi ono nešto i tako znaš da nije sve uzalud.

Konkretno u ovom kontekstu, djeca jesu gubitnici i mada ne volim generalizirati, ali nekad se čini da treniramo marionete koje ne znaju promišljati, a toga se najviše bojim i protiv toga se u učionici najviše borim.

Sve te nevolje ponukale su Vas da zajedno s nekoliko kolega formirate udruženje. O kakvom je udruženju riječ i smatrate li da promjena u obrazovnom sistemu može biti inicirana samo van njega?

ISMIČIĆ: „Udruženi prosvjetni radnici“ okupljaju prosvjetne radnike iz našeg kantona koji rade na određeno vrijeme, na evidenciji su zavoda za zapošljavanje ili su još uvijek studenti, veliku podršku imamo i od kolega koji rade na neodređeno vrijeme. Naprosto smo htjeli pokušati doprinijeti procesu promjena, pogurati ih malo, založiti se za njih. Promjene na teren dolaze teško i sporo. Iz saznanja „Udruženih prosvjetnih radnika“ mogu prenijeti tek to da se na izmjenama Kriterija u ZDK radi i da smo i mi poslali naše prijedloge i ponudili pomoć.

Ipak, znam da promjene neće donijeti Udruženje, mora ih donijeti politika; znam da se neće angažovati 5000 ljudi, pritisnuti odgovorne i podržati sve – ali mora se probavati, nije li egzistencija život tek ako je po vlastitoj mjeri.

Eh sad, živim život kao nezaposlena osoba, ali mogu reći da živim život  po svojim pravilima i da me u tom smislu pomalo vodi strah, po onoj Pavićevoj, da smo, ako idemo u smjeru u kojem naš strah raste, na pravom putu. Pa na svakome je da bira i da živi sa svojim odlukama. Sretno!