ENG
Vjeronauk je u hrvatskim školama nastava iz govora, jezika i književnosti mržnje
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Izdvajamo
- Da skratim, u svih dvanaest svezaka Anićeva Hrvatskog enciklopedijskog rječnika postoje samo dvije riječi koje su posve neupotrebljive za opisivanje cijelog skandala s poremećenim zagrebačkim vjeroučiteljem, a to su „šok“ i „nevjerica“. Pa ipak, sve džabe. Polomili se hrvatski vjeroučitelji propovijedajući po školama mir i vjeru, a za njima samo – šok i nevjerica. Pitate li mene, previše je to nevjerice za zemlju sa devedeset posto vjernika.
Povezani članci
Čime je, međutim, šokirana hrvatska javnost, od čega je točno u nevjerici i zapanjici ostala ministrica Blaženka Divjak? Time što je jedan vjeroučitelj u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi krvavih očiju i zapjenjena glasa djeci govorio kako Srbe i domaće izdajnike treba poklati, povješati i postrijeljati kao Bošnjake u Srebrenici?
U međuvremenu u Hrvatskoj, neki Krešimir Bagarić, vjeroučitelj u Osnovnoj školi Matija Gubec na zagrebačkoj Knežiji, divljao je na satovima vjeronauka – propovijedajući djeci kako su Hrvati kratkovidni debili i kreteni zato što nisu Srbima glave natakli na kolce, što nisu postrijeljali i povješali svoje smrdljive izdajnike na čelu sa Stipom Mesićem i Vesnom Pusić, i što nisu stali na stranu svoje braće u Bosni i Hercegovini kao Srbi na čelu s đeneralom Ratkom Mladićem, herojem je bio u pravu kad je tamanio Bošnjake – jedan učenik osmog razreda snimio ga je mobitelom i snimku dao novinarima, Indeks spremno objavio, i nacija se zatekla u onome, kako se to stručno zove, šoku i nevjerici.
U šoku i nevjerici roditelji i nastavnici, u šoku i nevjerici ravnateljica škole, u šoku i nevjerici Zagrebačka nadbiskupija, a u najdubljima od sviju šokova i nevjerica – ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. „Šokirana sam otkrićem snimke na kojoj se otvoreno propagira govor mržnje!“, histerično je po Markovu trgu vikala zapanjena gospođa Divjak, cijela izobličena od silnog šoka i nevjerice, sve dok je službenik Vladinog osiguranja nije polio hladnom vodom i dva puta snažno ošamario. „Šokirana sam otkrićem snimke na kojoj se otvoreno propagira govor mržnje!“, ponovila je onda još uvijek vidno šokirana i onevjeričena ministrica obrazovanja: „Takvoj osobi apsolutno nema mjesta u školi!“
Čime je, međutim, šokirana hrvatska javnost, od čega je točno u nevjerici i zapanjici ostala ministrica Blaženka Divjak? Time što je jedan vjeroučitelj u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi krvavih očiju i zapjenjena glasa djeci govorio kako Srbe i domaće izdajnike treba poklati, povješati i postrijeljati kao Bošnjake u Srebrenici?
Rekao bi Bili Piton: „Ajde?!“
Ne znam, naime, gdje je, na kakvom je mračnom i muljevitom dnu kojega točno oceana ležeći u zapečaćenom olovnom sanduku posljednjih dvadeset pet godina provela Blaženka Divjak, ali imam za nju nekoliko zanimljivih vijesti iz suhog, stvarnog svijeta, ili barem iz stvarne Republike Hrvatske: u međuvremenu, naime, dok je ona blaženo spavala u sanduku na dnu oceana, „otvoreni“ je „govor mržnje“ – ne bi možda bilo loše da ministrica Divjak, prije nego nastavim, sjedne u barokomoru i popije nešto za smirenje – postao službeni jezik u Republici Hrvatskoj, a za edukaciju djece u otvorenom govoru mržnje zaduženi su upravo svećenici i vjeroučitelji.
„Takvim osobama“ ne samo da „apsolutno ima mjesta u školi“, već oni u toj školi rade po strogo utvrđenom kurikulumu otvorenog govora mržnje za mlađe uzraste. Ako je hrvatski Hrvatima materinji jezik, otvoreni govor mržnje im je očinji, jezik njihovih očeva: otac Krešimir Bagarić, nastavnik otvorenog govora mržnje, samo radi svoj posao. U najkraćemu – kako bih to objasnio gospođi iz sanduka na dnu oceana – vjeronauk je u hrvatskim školama nastava iz govora, jezika i književnosti mržnje.
U hrvatskim školama u ovom trenutku radi tri hiljade vjeroučitelja, i misli li šokirana gospođa ministrica da je otvoreni govor mržnje u školskom vjeronaučnom programu iskorijenila izvanrednim otkazom za velečasnog Krešimira Bagarića, možda je zaista vrijeme da je netko konačno oslobodi iz onoga olovnog sanduka. Ako, naime, Srebrenicu u Hrvatskoj slavi i priziva vjeroučitelj usred bijeloga Zagreba velegrada, adventske metropole Europe, u školi koja se diči naslovom međunarodne škole i certifikatom International Baccalaureate Primary Years Programme, dovoljno je već samo izviriti iz zapečaćenog olovnog sanduka da se – uz dužan prezir prema urbanorasističkim predrasudama – makar izdaleka nasluti što se tek na satovima vjeronauka govori u, hm, ponešto manje internationalnim schoolovima po Slavoniji, Lici ili Dalmatinskoj Zagori.
Prije samo nekoliko mjeseci na „otvoreni govor mržnje“ u hrvatskim vjeronaučnim programima upozorila je i međunarodna blogerska mreža Global Voices, podsjećajući kako se vjeronauk za osme razrede osnovnih škola još uvijek uči iz udžbenika „S Kristom u život“, u kojemu se izrijekom tvrdi kako se „bez Boga i protiv Boga vrlo često odgaja takve ljude koji su stvorili Auschwitz“, te kako „ateizam jača kad se čovjek previše zanosi svojim znanjem“. Za one kojima se na trenutak učinilo da vjeroučitelji u hrvatskim školama djecu uče kako je pogubno zanositi se znanjem – znanjem! u školi! – valja ponoviti: „Ateizam jača kad se čovjek previše zanosi svojim znanjem.“
Kako se pak boriti protiv znanja, najveće pošasti dvadeset prvog vijeka, Crkva zorno pokazuje u vjeronaučnim kurikulumima. Još prije dvije godine nevladine udruge okupljene u GOOD inicijativu objavile su izvještaj o prezentacijama katoličkog portala Vjera i djela, koje se prikazuju na satovima vjeronauka u hrvatskim školama, a kojima se djecu uči kako iza kampanje za pravo na pobačaj stoje farmaceutska i prehrambena industrija što pobačene fetuse koriste za izradu kozmetike, cjepiva i posebnih okusa – uključujući i mahnitu tvrdnju kako u Kini ili Tajvanu abortirane fetuse čak i jedu! – upozoravajući kako anketirani polaznici vjeronauka pokazuju izrazitu netoleranciju prema različitostima i manjinama, osobito LGBT osobama i Srbima. Prije koji tjedan, uostalom, šok i nevjericu – neobično sličnu onoj kakva je pokosila nesretnu ministricu obrazovanja – izazvala je vijest da je učenicima zagrebačkih srednjih škola sat vjeronauka održao osobno Marko Perković Thompson.
Sve otkako je prije dvadeset šest godina vjeronauk uveden u programe osnovnih i srednjih škola, „šok i nevjerica“ zbog skandala i afera sa školskim vjeroučiteljima izlaze, uostalom, kao redovna tjedna rubrika hrvatskih novina. Samo buduća ministrica obrazovanja Trnoružica Divjak, sve te godine blaženo usnula u onom sanduku na dnu oceana, pojma nesretnica nije imala kakvi gore na površini haraju orkanski šokovi i nevjerice.
Takav jedan šok i nevjerica, recimo, poharao je Hrvatsku kad je otkriveno kako u Strukovnoj školi u Sisku vjeroučitelj Danijel Kraker učenicima prikazuje Sedlarov besprizorni ustaški falsifikat „Jasenovac – istina“, koji mu je, nota bene, u tu svrhu ustupio sam sisački biskup Vlado Košić. Filmovi su među hrvatskim vjeroučiteljima omiljeno sredstvo šoka i nevjerice: jednaki je šok i nevjericu izazvao i vjeroučitelj Damir Debač, prikazujući učenicima četvrtih razreda osnovne škole u Vukomercu iznimno nasilan film Pasija, kategoriziran kao nepodoban za maloljetnike, nakon kojega su traumatizirana djeca povraćala po razredu. Šok i nevjericu izazivao je i „edukativni“ vjeronaučni film „Nijemi krik“ s eksplicitnim prikazima abortiranih fetusa, baš kao i sličan film „Pobačaj – ženina odluka“, kad ga je vjeroučitelj onomad pokazivao konsterniranim učenicama Srednje škole za tekstil i dizajn u Zagrebu.
Šok i nevjericu izazvao je bio i vjeroučitelj Tomislav Šegin, kad se saznalo kako učenicima karlovačke Gimnazije tumači da pobačaje rade samo promiskuitetne žene, i da su djeca začeta medicinski potpomognutom oplodnjom sklonija bolestima. Šok i nevjericu izazvao je i vjeroučitelj Josip Varoščić iz Županje, koji je jednog desetogodišnjeg dječaka zbog duge kose običavao dozivati „curo!“, objašnjavajući mu da će „kad naraste biti bolesni peder“. Šok i nevjericu izazvao je u područnoj školi u Đurićima kraj Županje i vjeroučitelj Zoran Aladić, išamaravši devetogodišnjeg dječaka sa zloćudnim tumorom na mozgu. Šok i nevjericu izazvao je prije koji tjedan i pater Josip Vizjak iz Varaždina, grubo izbacivši djevojčicu s posebnim potrebama s krizmenih priprema za učenike osmih razreda, samo zato jer ne ide na školski vjeronauk.
Šok i nevjericu izazvao je i stanoviti K. N., vjeroučitelj u Osnovnoj školi Pavlek Miškin u Bjelovaru, koji je djevojčicama u četvrtom razredu običavao kao temu zadavati spolne organe, objašnjavajući im kako ne smiju govoriti roditeljima ako ih netko bude pipkao. Šok i nevjerica poharale su Hrvatsku kad se saznalo da je vjeroučitelj K. N. nakon toga samo premješten u drugu bjelovarsku školu. Šok i nevjericu izazvao je i don Drago Ljubičić, vjeroučitelj iz Banjola na otoku Rabu, pravomoćno osuđen zbog bludničenja nad petoricom učenika, koje je na školskom vjeronauku običavao dirati držeći ih u krilu.
Šok i nevjericu izazvao je bio i kapelan Nikica Bošnjaković, vjeroučitelj u Srednjoj školi za primijenjenu umjetnost u Osijeku, kad je ono na satu vjeronauka podijelio učenicima CD-ove s hardcore pornografskim filmom. Šok i nevjericu izazvao je, sjetit ćete ga se, i don Marko Tomušić, koji je predavao vjeronauk u Berku kraj Vukovara, iako je tamo premješten zbog seksualnog zlostavljanja vlastitog maloljetnog nećaka. Šok i nevjerica zgromili su Hrvatsku kad je vjeroučitelj Tomušić nakon svega uhvaćen kako u sado-mazo seansama na Skypeu masturbira maštajući o svojim malim učenicima.
Šok i nevjericu izazvala je Donata Gravić, vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Šimun Kožičić Benja u Zadru, tražeći od učenika da u svom udžbeniku „Za stolom zajedno“ prekriže ilustraciju Plavog telefona, jer je telefonska služba za pomoć djeci „nepotrebna“ i „može samo zakomplicirati stvari“. Šok i nevjericu izazvala je prije par godina vijest kako se učenici petog razreda jedne dubrovačke osnovne škole zajedno s vjeroučiteljem mole za uspjeh referenduma inicijative „U ime obitelji“.
Šok i nevjericu izazvao je prije par godina udžbenik iz vjeronauka za učenike drugog razreda osnovnih škola, u kojemu djeca moraju popuniti prazna polja u tekstu o Božjoj kazni za Evu, zato što je „nagovorila“ Adama da pojede jabuku sa zabranjenog stabla: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati!“ Šok i nevjericu izazvao je nedavno i udžbenik za vjeronauk za osme razrede osnovnih škola u kojemu se od učenika traži da „zamisli kako živi u doba rimskih progona kršćana“, kako je „uhvaćen i osuđen na smrt“, i „ima mogućnost napisati svoje posljednje pismo“: „Navedi u pismu razloge zbog kojih si smatrao da je bolje odabrati smrt nego li izdati Krista.“
Šok i nevjericu nedavno je izazvao i splitski svećenik Luka Prcela, što je na uskršnjoj misi izravno prenošenoj na državnoj televiziji otvoreno veličao Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao što je šok i nevjericu izazvao svaki put kad je u crkvi svetoga Dominika držao nadahnute mise zadušnice za Poglavnika Antu Pavelića: taj i takav don Luka Prcela godinama je predavao vjeronauk u splitskoj Osnovnoj školi Lučac. Šok i nevjericu izazvala je, recimo, ovoga ljeta vijest da je misu za pravaše i ustaše u Jasenovcu držao Mark Antonio Bunjevac, vjeroučitelj u Osnovnoj školi Ivan Kukuljević u Sisku.
A onda je vjeroučitelj u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi učenicima osmog razreda rekao da prostitutku Vesnu Pusić treba ovjeriti metkom u potiljak i baciti u prvu septičku jamu, i trnoružica znanosti i obrazovanja ostala je u šoku i nevjerici. Je li moguće da jedan vjeroučitelj tako vlada „otvorenim govorom mržnje“? Od silnog šoka i nevjerice poželjela se gospođa Divjak odmah vratiti u onaj sanduk, zaključati se i praviti da se ništa nije dogodilo. Ljepše je bilo dolje, prekrasna je Hrvatska bila gledana iz zapečaćenog olovnog sanduka na dnu oceana, nije tamo bilo ni šoka ni nevjerice. Samo blaženi, tihi spokoj i vjerica.
Šokirana u nevjerici i unezvjerici ostala je tako trnoružica znanosti i obrazovanja „otvorenim govorom mržnje“ na vjeronauku u osnovnoj školi, iako bi pravi, istinski šok i nevjericu izazvalo tek kad bi novine objavile uznemirujuću snimku vjeroučitelja u nekoj osnovnoj školi u, štajaznam, Cisti Provo, kako djeci četvrtih razreda tumači da valja voljeti druge i drugačije jer su jednaki kao i mi, svi do posljednjega drugačiji od drugih. Ne bi to bio šok i nevjerica zato što među poremećenim psihopatima što predaju djeci vjeronauk nema i takvih – mora ih biti po zakonu velikih brojeva, tri hiljade ih je na platnom spisku – nego zato što takvu lijepu i jednostavnu stvar djetetu mogu objasniti i razrednik i učitelj likovnog i bilo koji drugi učitelj, i sami roditelji. Ne treba djeci za to vjeroučitelj, već ljubavoučitelj.
Katolički je vjeronauk, međutim, vjerski odgoj, a Crkva službeno vjeruje kako su homoseksualci bolesnici, a Vesna Pusić izdajnica koju valja strijeljati. Kad je onomad šok i nevjericu izazvala stanovita Jelena Ćorić-Mudrovčić, vjeroučiteljica u zagrebačkoj Osnovnoj školi Bartol Kašić, podučavajući učenike osmog razreda kako je homoseksualnost opaka bolest, gospođa se branila kako se „samo držala sadržaja iz plana i programa za školski vjeronauk, službeno prihvaćenim od Ministarstva znanosti i obrazovanja“.
Sama pak Blaženka Divjak, kad su je prije pola godine oceanske nevere izbacile u Ministarstvo obrazovanja, izlazeći iz svog olovnog sanduka izrijekom je rekla kako „pitanje vjerskog odgoja nije dio reformi koje će Ministarstvo provoditi“.
Da skratim, u svih dvanaest svezaka Anićeva Hrvatskog enciklopedijskog rječnika postoje samo dvije riječi koje su posve neupotrebljive za opisivanje cijelog skandala s poremećenim zagrebačkim vjeroučiteljem, a to su „šok“ i „nevjerica“. Pa ipak, sve džabe. Polomili se hrvatski vjeroučitelji propovijedajući po školama mir i vjeru, a za njima samo – šok i nevjerica.
Pitate li mene, previše je to nevjerice za zemlju sa devedeset posto vjernika.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
