Piše: Petar Fehir Život mogu biti magle Helsingborga i klizava paluba usidrena broda, može biti oblak presvučen u sunce, šarena reklama i asvalt i voda. Život se od opušaka složiti može, može se isplesti morskom travom, zatvoriti može u samicu
Piše: Petar Fehir Pođeš li u taj grad vjetar te prati vjetar u rukama u očima u duši vidjet ćeš kako se nebo boje mora u more boje neba ruši i nećeš nikog sebi dragog sresti tek neka u šal
Piše: Petar Fehir Čekao sam ga sinoć, skoro do početka utakmice. Nije došao. Martin. Nešto ga, kaže muči želudac. Cijeli je dan presjedio na “šolji”. Pojeo valjda nešto. Jutros mi poslao meil. Razmišljao je, kaže nešto, (sjedeći na školjci, valjda)
Foto: Bojan Galić Piše: Petar Fehir Baš sam se bio rasbaškario na plaži, povukao frigoterm da s dna napipam zadnji Heinken, kad me netko brecnu. Okrenem glavu prema tabanima došljaka i odmah, po platfusu, skužim. On je, Martin! Sjedi, stari,
DOMOVINI u krečani aorte skrivam tvoj unakaženi pejzaž kao psić žutokljunac ti uvlačiš kažiprst u utrobu šopane guske i kradomice češljaš kosu uvečer izađemo na kavu na plastični dimnjak konzulata i kad se vratimo kući ti skuhaš
Piše: Petar Fehir Već sam se bio uplašio da mu se, nedo Bog, nešto nije desilo, kad sinoć, vraćajući se s Bare, negdje oko bivše kožare, sretnem starog druga. Gdje si Martine – tu sam. Kako ide – a kako,
Piše: Petar Fehir Kažu da psi sliče svojim gospodarima. Pudlasta gospođa, recimo, na plaži, s natapiranim žutim psićem čini jedan neodvojiv prizor. Ili nakostriješeni buldogježastih obrva koji na kratko drži svog nabildanog šetača. Razni šeferi “pljunuti su njihovi dvonožni prijatelji,
Piše: Petar Fehir Lako je biti sam kad nekog nemaš, kad niotkog glas ne čekaš, ni plam. Koji ne zna za dragost i toplinu doma, lako mu je i prosto biti sam. Lako je otići, krenut putem novim, kad isto
Piše: Petar Fehir Hladna ruka ledenicom piše, oko netremice u praznilo gleda, želja vjerna želi da se preda… osjećam da nisam isti više. Ko ugarak kojeg kiša kvasi na kom su se pečenjaci pekli, ko djetinjstva potoci protekli, u meni
Piše: Petar Fehir Ako me nema u oblaku sam, odoh tražiti tajnu tame… ne čekajte me, pođite leći i ne mislite mnogo na me. Kad dotaknem još nepadan snijeg, kad mirne vjetrove upoznam nove, mirisne ko grudi Gwendolyn Brooks, kad
Piše: Petar Fehir U ljetne, pasje, vrućine, Grubišno se, kao i svaki drugi Dodge City, zavuče u debelu hladovinu i čeka neko točeno, staročeško, da okvasi grlo. Na špici ni žive duše do sedam, pola osam Sve stalo. Samo se,
Piše: Petar Fehir koru joj namažete s par imenica koje počinju na č, kao čežnja, čekanje, čemer, te ih ukrasite kakvim sumornim mrvicama, poput tuga, turobna i slično kao svakodnevnicu je tučete dok ne postane jedna bezlična smjesa umjesto nadjeva
Piše: Petar Fehir zamisli da jesi, jer bio si, zamisli da umiješ, jer umio si, zamisli da imaš, jer imao si, zamisli da sanjaš, jer sanjao si… i svi da su što bili su, i sve da je što bilo
Piše: Petar Fehir 1. čin Marko Stanić je radio svašta u životu. Bio stolar, pa moler, pa autoprijevoznik. Svirao jednako dobro i violinu i harmoniku. S tri žene se ženio, tri puta razvodio. Svoje djece nije imao ali se s
Piše: Petar Fehir Devetnaest je godina otkako je posljednji put vidjela Adu i Omara. I muža, dva brata i dva nećaka. Adi je bilo 25, Omaru 28 godina. Nermina kao i mnogi drugi završila u Švedskoj. Pokupilo ih u autobuse
Piše: Petar Fehir Kad se umre onda više nema nikakve zajebancije. Gledano sa socijalnog stanovišta može se reći da je smrt pravedna, jer nije probirljiva, ali u mojem su kraju, tek kad ona nastupi, prestajale priče o zajedništvu, solidarnosti i
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
