I kad se god pokuša nametnuti neko drugo, važno pitanje razvoja, stožderi preko svojih dnevnih glasila i ostalih cijevi dalekog dometa postave ono najvažnije, za život građana, za perspektivu djece, za njegu starih, za povećanje izvoza, pitanje – Da, a
Piše: Petar Fehir Ne znam zašto ljudi kažu da kiša zna padati kao iz kabla. Nikada nisam vidio tu kišu što je padala iz kabla. No, bilo kako bilo, upravo po takvoj kiši sretnem Martina. Baš je, kaže, krenuo u
Foto: Flávio Cruvinel Brandão KAO RODA Martin, kojega samo ja smijem, odmila, zvati “ludi Martin” je otišao samo jednom. Svaki puta poslije toga se vraćao. Kao roda. Koja se svake godine nekamo vraća. Dolazi. I gdje dođe tamo joj je
Piše: Petar Fehir Ovaj zadnji rat je bio tako zajeban da nije baš svaki Švejk u njemu sudjelovao. Jedni su bili profesionalno obučeni za rat. Njima je rat bio izravni prijenos “Save 86”, “Kolubare 79″, Jeseni 88”, taktičkih stilskih vježbi,
Piše: Petar Fehir Zadnji dan godišnjeg je najgori. Torbe, ključevi, inventura u glavi… prođe dok bi reko pita. Još koje staročeško i jebiga, opet sve po starom. I onda on. Martin. Sjeda, zove konobara. Sad će mi, pomislim, opet neku
Piše: Petar Fehir uskoro ću, osjećam, odsjeći četiri grane mlade ljeske, očistiti ih od lista, vezati jednu za drugu suhom konopljom, razvući davno tkano platno, popeti se visoko na krušku medušu, i objesiti na vrh zastavu – pjesmu.
Piše: Petar Fehir ne pripadam uvijek ovom vremenu i kao da vrijeme ponekad ne pripada meni pa ne razumijem (a učtiv sam) zemlju dotaknem ovlaš i dobro je i toplo mi je dok uvlačim ruke u mračnu ostavu sna i
Piše: Petar Fehir brojimo zrnje crni suncokret sezam se otvara kao kljun evo vam, velim, moje ptice štapić za ljuljanje i par za ljubljenje.
Piše: Petar Fehir te utvare, koje hodaju kao obnevidle, nemaju s njima baš nikakve veze to nisu njihove oči i njihov glas. taj hod nije njihov. to su tuđi tanjuri i tuđe zvijezde. ne voze se to oni plavim autobusima
Piše: Petar Fehir gledam deset ćupova koliko li ih je ruku taklo? koliko li ih je grnčara peklo? kolikoj li su vojsci, kolikim li trudbenicima, iz njih ruke polijevane? vidješeli ih nijemci, čerkezi? bijahu li ikad na izgradnji pruge? što
Piše: Petar Fehir Adio Helsingborg, Gott Nytt År i tvoje more raščupane kose, vikinže stari, vjetrovite brade, odoh – i nisam navik`o se. Zbogom isti pute, od broda do grada, koliko sam stopa iskročio tobom… magla tvoja i ja postadosmo
Piše: Petar Fehir kao požutjeli paspartui, kao ugašeni kandelabri, kao otšiveni abažuri sanjari… kao usamljeni pisoari, kao ugaženi trotoari, sanjari… kao prepoznati voajeri, kao iščitani memoari, bulevari, kuloari, uap buari ari, uap buari ari…
Piše: Petar Fehir oblak svilac suncu pod nosom
Piše: Petar Fehir – Jesi gledo? Okrećem se, čujem ga, a ne vidim. Kad evo ga, raskesio se (netipično za njega, obično je namršen, nekako sav negativan) – Šta jesam gledo? I ne viči, idemo preko na kavu (mada znam
Piše: Petar Fehir Na rogovlju zaleđenog bijelog jelena počiva mjesec bijela mu krv niz vrat potekla metalnom rukom stegao kopno jutro je njegov sumrak i danima se dani dolina njegova oka trbuhom mu zgrčenim moraš hodati lagano i dugo kako
Piše: Petar Fehir irski seteri počivaju na šarenim turskim ćilimima bengalski tigrovi kraj kineskog zida snivaju američki san u balkanskoj krčmi hladni englezi srču ruski čaj afrička kraljica časti holandeze indijskom konopljom skupiše se i vikinzi i gali i kelti
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
