Foto: Flickr Piše: Petar Fehir Ovo vrijeme nije samo božićno. Obiteljske ugode, mirnih, bijelih noći i poheraja na boru u kutu sobe. Vrijeme je i strepnje. Uplašenih i nesretnih. Obesparvljenih i prevarenih. Vrijeme je i avetinjsko. Iz podruma povijesti, “boca”
Foto: Flickr Piše: Petar Fehir na vse uzjeh grijehje nav oči, pram kosje, od serca blag, prosim si dosije. ker sam rupja, sam narav, sam fijasko i garav u vsem… jel voljah il ljubljah, ne vem, naj grem… ne grem
Foto: DW Piše: Petar Fehir Uvijek sam se opredjeljivao. Nikada nisam pristao bio opredjeljen. Nije dakle svejedno. U novoj sam se “domovini” rano oprijedijelio za Mamlö. Neboplave boje dresova – himel blå. Pogledam i poneku utakmicu. Ne skandiram. “Kom igen”
Piše: Petar Fehir Ispod uvijek iste klupe, u malom parku divljeg kestenjara, kad se sunce na počinak spremalo, sretali se jedna stonožica i jedan hramavi tvorčić. Stonožica: Zdrav mi bio tvorčiću! Tvorčić: Pozdrav tebi mala stonožice! I uvijek baš
Piše: Petar Fehir Kažu mi da sam se “malo promijenio”. Na poslu, ponekad, samo slegnu ramenima i upitno se pogledaju. Žena mi kaže da me ponekad ne prepoznaje. Starim prijateljima se činim “nekako drugačiji”. Unuk, dok gleda moje stare
Piše: Petar Fehir Ponekad se čudim kako smo uopće mogli preživjeti ono vrijeme. Živeći u neznanju i pored toliko opasnosti kojima smo danonoćno bili izloženi. Bez kompjutera i interneta. Mobilnih telefona i zdrave hrane. U totalnoj neslobodi, bez prava na
Piše: Petar Fehir Ovakav je razgovor vođen svečeri, prvog novembra osamdesetdevete godine, dan prije rušenja onog velikog zida u Berlinu, između Vanje, učenika trećeg razreda osmogodišnje škole i njegovog oca, Vaclava, skretničara na jednom manjem pružnom čvorištu. Vaclava su, još
(BASNA O NOVOJ PRAVEDNOSTI) Piše: Petar Fehir Bila, jedna druga, tri praščića. “Kuhani smo i pečeni, svim mastima premazani”, znali su pjevati. Papundek, Pikzibner i Picajzla. I odlučiše oni da, na nasljeđenom imanju, nakon što gospodin nerast i gospođa
Piše: Petar Fehir Bio opet dolje. Pula zna, u bablje ljeto, biti lijep grad. Sunce me ogrijalo. Sreo i njega. Otišli na pivu i grah s pršnim vršcima. (Što bi se nekad, o ono doba, reklo, rebarcima) Jesi vidio, opet
Piše: Petar Fehir Svratio dolje na tjedan dana, da udahnem još koju zraku pred ovu šestomjesečnu karantenu švedskog sivila i svratih, a šta ću, do znate već koga. (Sad kad se pozdravljamo dodirujemo se sve više samo s jednom točkom
Piše: Petar Fehir (balkanska narodna) Pakost, divlji žar prognanstva, dijete groblja nebeskih, tvojim žarom opijeni stupamo bez srama svog. Kad nas tvoja moć uznemiri, nestat mora razum sav. Svaki čovjek “rat” je drugom, tvoj kad slijedi crni put. Svaki čovjek
Piše: Petar Fehir Bilo jedno srce. I negdje srcu blizu bijaše jedno selo. U selu kuća, iza kuće obor. U oboru stablo. I uvijek mnoštvo djece što komadom ljeskova štapa okretaše nitovane obruče drvenih kotača zaprežnih kola. I žena koje
Piše: Petar Fehir Gledam, neko veče, priču o jednom ocu koji nije imao dovoljno novca da otkupi obadva djeteta od narko mafije. Skupio je samo deset hiljada dolara za šestogodišnju djevojčicu. Za sina, od jedanaest godina, nije imao… Otac posadio
Piše: Petar Fehir – Pored vinske dileme, dali su crno i crveno vino, u stvari, ista sorta, imam i jednu gramatičku – ni iz čega, kao i obično, krene Martin svoju pripovijed. I nitko ne zna kako bi to i
Piše: Petar Fehir Čuvam još, u kaleidoskopu drevnom, staklena zrnca i šarene papiriće… slomljene sličice djetinjstva i sve čekam, nekad, izviriće… svi oni drugari, sva draga lica… i Ferko i Sreto, u cintoru časne i Vojo i Krezubica… staro kino,
Piše: Petar Fehir Katarina je progovorila rano. U to se vrijeme studirala dječija psihologija pa smo, radoznali, jedva čekali da se vratimo s predavanja i na njoj provjerimo “razvojnu fazu”. S dva se mjeseca orijentirala u sobi u odnosu na
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
