Pravi Game Changer“

Povezani članci

• Izlazak teorija zavjere Kjuanona iz Amerike
• Erdoganov poraz na komunalnim izborima: Kraj jednog mita
• Pentagon šalje 3750 vojnika na granicu s Meksikom
• Još uvijek se broje glasovi u Pennsylvaniji koji Bidena mogu odvesti do pobjede
• U napadu u Londonu najmanje petoro mrtvih i 40 povređenih
• Kina teži gospodarskom rastu većem od šest posto

Foto: DPA

Vrhunski ekonomski stručnjak Gabriel Zucman o Bidenovom planu globalnog minimalnog oporezivanja, porezu na imovinu i prijedlozima šta bi Njemačka sada trebala raditi.

Razgovarao: Nikolaos Gavalakis – Ipg-journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

U Vašoj knjizi „Trijumf nepravde – porezi i nejednakost u 21. stoljeću“ Vi i Vaš koautor Emmanuel Saez temeljito ispitujete rastuću nejednakost. Šta su vaše najvažnije ključne poruke?

Postoji trijumf poreske nepravde, kako mi to nazivamo. Pritom se susreću dva fenomena: Jedan je rastuća nejednakost, a drugi je smanjena poreska progresija. To se dogodilo skoro svuda na svijetu, ali u SAD, gdje je nejednakost posebno jako porasla, to je dobilo ekstremne razmjere. Tamo je najviši procenat svoj udio u dohotku od 1980. do danas udvostručio – od 10 na 20 posto narodnog dohotka.

Istovremeno mi doživljavamo dramatično smanjenje poreske progresije. Sredinom 20. stoljeća poreski sistem SAD bio je još vrlo progresivan. Danas poreski sistem SAD, uzmu li se u obzir svi porezi koji se plaćaju na državnom nivou, djeluje kao ogromni paušalni porez kod koga sve grupe stanovništva više ili manje plaćaju istu efektivnu poresku stopu – sa jednim jedinim izuzetkom: milijarderi. Oni plaćaju nižu efektivnu poresku stopu nego srednji sloj u SAD. Taj razvoj je bio posebno izražen u SAD, ali mi se susrećemo sa istim uzorkom u Francuskoj, Njemačkoj i svuda na svijetu.

Već godinama zastupate mišljenje da je stvarno izvodljivo zaustaviti prakse izbjegavanja poreza multinacionalnih preduzeća. Nova vlada SAD nedavno je najavila poreski plan koji predviđa globalnu minimalnu poresku stopu za preduzeća od 21 posto. Ukoliko se to provede, sa kakvim posljedicama bi se moglo računati u međunarodnom poreskom sistemu?

To bi bio pravi Game Changer. U posljednjih deset godina političari s lijeva i desna bili su više ili manje ubijeđeni da je poreska konkurencija prirodni zakon. I pošto je jednom dat, možemo se samo tako postaviti i pokušati ostati konkurentni kroz sniženje poreskih stopa za preduzeća. Međutim, to je zabluda. Poreska konkurencija je pitanje odluke. Mi se možemo odlučiti za poresku konkurenciju ili za koordinaciju i ujednačavanje. To je sada po prvi put jasno velikom broju ljudi pa i onima na najvišem nivou političkog vodstva u SAD i Evropi.

U međuvremenu prepoznajemo pravu političku volju da se promijene pravila igre. Umjesto da prihvatimo poresko natjecanje, možemo kontrolisati multinacionalna preduzeća tako da plate visoku minimalnu poresku stopu – sasvim svejedno gdje djeluju i gdje knjiže svoje dobitke.

Mi možemo stvarno održivo izmijeniti izgled globalizacije. Do sada je globalizacija kod oporezivanja preduzeća bila označena natjecanjem u sniženju stopa, što je multinacionalna preduzeća i njihove akcionare činilo bogatijim. Glavni dobitnici globalizacije plaćaju sve manje poreza. To ide na teret ostalog stanovništva, koje plaća relativno više.

Ovaj način igre u međunarodnoj konkurenciji nije sposoban za budućnost i povećava jaz između radničke klase i srednjeg sloja na jednoj strani i međunarodnih i evropskih gospodarskih integracija na drugoj strani. Sa visokim minimalnim poreskim stopama ova dinamika se da mijenjati. Natjecanje u snižavanju stopa može se zamijeniti natjecanjem u podizanju stopa – umjesto „race to the bottom“ dakle, „race to the top“.

Naravno da bi zemlje i dalje konkurisale jedna drugoj kako bi privukla preduzeća, ali konkurencija bi bila drugačija. Umjesto da jedni drugima budu konkurenti u snižavanju stopa, one bi se natjecale oko najbolje infrastrukture, najproduktivnije radne snage, najboljih univerziteta, najvećih tržišta i visoke kupovne snage potrošača. Od takve međunarodne konkurencije profitirala bi većina stanovništva. Jednim udarcem imali bismo puno održiviju globalizaciju.

U poreskim pregovorima unutar OECD radilo se do sada o puno manjoj cifri: o 14 posto. To je samo 1,5 procentnog boda više nego današnja irska poreska stopa za preduzeća. Bidenov tim je postavio, dakle, prilično visok cilj. Šta SAD ipak može ostvariti ako druge zemlje, a prije svega Evropljani, ne učestvuju? Vaš kolega Alan Auerbach sa univerziteta Berkeley već je rekao: „Teško je zamislivo da će se OECD pridružiti prijedlogu SAD“. Koliko je realna pretpostavka da će se plan realizovati?

Ja smatram ovu pretpostavku vrlo realnom jer je za zemlje relativno jednostavno da uvedu unilateralne mjere koje otprilike odgovaraju minimalnom porezu. Kao prvo, Njemačka bi mogla svoja vlastita multinacionalna preduzeća disciplinirati. Vlada bi mogla 100 posto prisilno naplatiti porez od preduzeća, ako su ona u svakoj zemlji gdje su aktivna, platila viši minimalni porez.

Kao drugo, Njemačka bi mogla naplatiti dio toga što inostrana multinacionalna preduzeća manje plate na porezu. Pretpostavimo da Apple ima globalni poreski deficit od deset milijardi eura i pravi deset posto svoga prometa u Njemačkoj. To bi bilo onda milijarda eura na dodatnom porezu koje bi trebao platiti Apple da bi dobio pristup na njemačko tržište.

To može svaka zemlja jednostrano provesti. Za druge zemlje je to jak podsticaj da vlastita multinacionalna preduzeća drže na uzdi. Ako jedna zemlja odbija da svoja preduzeća oporezuje sa minimalnom poreskom stopom, to će učiniti druge zemlje. Poruka je: Ako vi ne uzimate svoj novac, mi preuzimamo ulogu „tax collector of last resort“ – naplatilac poreza posljednje instance. I ako zemlje tako postupe, mi ćemo doživjeti da će se države međunarodno vrlo brzo dogovoriti. Zbog toga sam veoma optimističan.

Kako će se to odraziti na zemlje kao što su Irska i Holandija? Mnoge države EU morale bi računati sa gubitkom prihoda u milijardama i izgubile bi sjedišta firmi i vjerovatno i hiljade radnih mjesta.

Biće troškova prelaznog perioda, to je tačno. Ali na tome će se jasno pokazati da razvojni model poreskih oaza nije održiv. Taj model polazi od toga da će uvijek biti poreske konkurencije. To nije održiv razvojni model. Što prije ga napuste to bolje za ove zemlje.

Joe Biden želi sa povećanjem poreza – prije svega za bogate –  finansirati svoj ogromni infrastrukturni program. Možete li to sebi predstaviti kao model za Njemačku i druge evropske zemlje?

Naravno da je važno investirati u infrastrukturu, visokoškolsko obrazovanje, istraživanje i zdravstvo – dakle u sve to što obezbjeđuje blagostanje i produktivnost u jednoj zemlji. Prije svega sada, u fazi oporavka nakon pandemije korone, moramo izbjeći zamke posljednje recesije. Tada su veoma brzo uvedene mjere štednje, a vlade su iz straha od dugova i deficita suviše malo investirale u važna javna dobra i uslužne djelatnosti. Sada je vrijeme, ne samo u SAD, nego i u Njemačkoj i Evropi, da se sa obimnim državnim izdacima stvore preduslovi za više rasta u sljedećim decenijama.

Kako se prema vašem mišljenju nejednakost može najbolje suzbijati? Koji su pravi instrumenti da bi se ostvarilo više pravičnosti u raspodjeli?

U jednom optimalnom poreskom sistemu postoje prije svega tri instrumenta. Jedan je progresivni porez na dohodak kojem pripada i porez na dobit. Druga komponenta je progresivni porez na imovinu. To je pogodan instrument za oporezivanje milijardera koji se loše mogu oporezovati kroz porez na dohodak. To se zasniva na tome da super bogati lagano posjeduju enorman imetak i istovremeno mogu imati samo mali dohodak koji podliježe porezu. Međutim, porez na imovinu će uvijek imati samo ograničenu ulogu. On pokriva sam mali udio vrha raspodjele, ali je uprkos tome izuzetno značajan. Jer oporezivanje milijardera ili ljudi sa stotinama miliona eura najbolje funkcioniše preko poreza na imovinu.

I onda postoji još progresivni porez na naslijeđe da bi se ograničio nastavak nejednakosti na dalje generacije. To su tri važna stuba. Ono što danas najviše nedostaje je porez na imovinu. Moj najvažniji prijedlog bi bio stvoriti novi porez na imovinu koji je skrojen na izazove 21. stoljeća: progresivni porez na imovinu koji započinje visoko gore u raspodjeli imovine i koji će staru imovinu oporezovati po njenoj tržišnoj vrijednosti.

U većini evropskih zemalja trenutno nema poreza na imovinu. Francuska pod Macronom ga je tek nedavno ukinula. Kritičari kažu da je imovina teško mjerljiva i da je porez na imovinu lako zaobići jednostavnim preseljenjem i zato on jednostavno ne funkcioniše.

Ti problemi nisu novi. Pogledajte: zemlje se mogu – kao što je danas uobičajeno – odlučiti da svoje državljane koji žive u inostranstvu ne oporezuju. Međutim, one se mogu odlučiti da to učine. Njemačka bi mogla reći: „Ako ste u Njemačkoj postali milijarder i odlučili ste se da preselite u Švicarsku, bićete još izvjesno vrijeme i dalje oporezovani. Ovaj vremenski period mogao bi se određivati prema tome koliko godina ste bili poreski obveznik u Njemačkoj. Ako ste, naprimjer, bili 40 godina poreski obveznik u Njemačkoj, morate još 10 ili 15 godina plaćati porez u Njemačkoj“. Poreska konkurencija će se odlučivati politički. U rukama je vlade da li će bogate ljude, koji napuštaju zemlju, oporezovati ili ne.

Za obračun imovine važi isto: To nije tako komplikovano. Veliki dio vrhunskog bogatstva je u imovinskim vrijednostima koje imaju tržišnu vrijednost, kao što su akcije notirane na berzi. I vlasnicima privatnih preduzeća država bi mogla dati mogućnost da plate realnom imovinom. To bi moglo naprimjer značiti: Kod poreza na imovinu od tri posto preduzetnik bi prepustio državi tri posto akcija svoga preduzeća, koje država onda proda i pojavi se na tržištu na kome do sada nije bila. Postoje kreativne metode sa kojima se mjeri imovina i sa kojima se, ako nedostaje, može utvrditi tržišna vrijednost.

Kada je uveden porez na dohodak, dohodak također nije bio potpuno obuhvaćen. Tada su ljudi govorili: „Ako oporezujemo dohodak, biće izbjegavanja poreza u velikom stilu.“ Ali kad se uvede jedan porez, razvija se i administrativna infrastruktura, informacije, knjigovodstveni standardi i koncepti sa kojima se predmet oporezivanja može izmjeriti i oporezovati. Tako je bilo kod poreza na dohodak i isto tako biće kod poreza na imovinu.

Gabriel Zucman je profesor ekonomije na Univerzitetu Kalifornija na Berkeleyu. Osim toga, on je direktor James M. and Cathleen D. Stone Center on Wealth and Income Inequality. Za knjigu „Trijumf nepravde – porezi i nejednakost u 21. stoljeću“ dobili su on i koautor Emmanuel Saez nagradu Hans Matthöfer za ekonomsku publicistiku 2021. zadužbine Friedrich Ebert. Zucman je član Independent Commission for the Reform of International Corporate Taxation (ICRICT).