Zdravstvena brigo moja prijeđi na drugoga

Izdvajamo

• Liječnike primarne zdravstvene zaštite se želi prisiliti na pridržavanje tih zakonskih odredbi, jer će ih u protivnom država materijalno i pravno sankcionirati, pa... Istodobno, većina građana odlazi svojim liječnicima iz potrebe, ne na kavicu ili čašicu razgovora, pa je pretpostavka da će ih većina u slučaju treniranja zakonske strogoće u nekom trenutku ostati bez vozačke dozvole. Nikakav se sigurnost na cestama time neće postići činovničkim zamislima ljudi koji nemaju pametnijeg posla, nego se za pristojne plaće baviti - ćoravim poslom. Dapače, još će više ugroziti tu sigurnost jer će, također se pretpostavlja, većina „isključenih iz prometa“ voziti ilegalno, bez dozvole, rizikovati kazne budući da motorno vozilo u današnje vrijeme nije luksuz, nego dnevna potreba. Otprilike kao kruh i voda. Nije nikakva tajna činjenica kako je narušeno zdravstveno stanje vozača samo u tri posto slučajeva uzrok prometnih nesreća na cestama, a vodeće su (95 posto svih prometnih nesreća) prebrza vožnja i alkohol, pa nepropisno pretjecanje i rudimentarna, nerazvijena prometna kultura. Prema podacima MUP-ovog Biltena o sigurnosti cestovnog prometa za 2019. godinu, najviše prometnih nesreća od ukupno 29.333 izazivaju baš vozači/ce u dobi od 15 do 44 godine (52,1 posto) s 56,8 posto ozlijeđenih i 61,9 posto poginulih.

Povezani članci

• Šta bi rekao rahmetli Samaranč?
• KIMOV POUČAK?
• ZLOČINCI, A NE HEROJI
• RTRS I BNTV: ŠTA LI JE SA NAŠIM VOJOM?
• Stanoviti Radman Grlić Gordan
• AZRA ŠEHOVIĆ: MORBIDNA IGRA BROJEVIMA

Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL   

Grijeha je, neznanja, nesposobnosti, arogancije bez pokrića u ministra zdravstva Vilija Beroša i preko glave, a svijesti i savjesti nije naći ni pod sitnozorom!? Rođeni Galenov flegmatik kad je javna kritika u pitanju, jer Plenkovićev zaštitnički kišobran još ne prokišnjava? Dok ga medijska tuča u korist veće stranačke štete uistinu ne izrešeta, a tada se aktivira kadrovski tobogan. I tako to ide u nedogled: kakav premijer i ministri, takva i država. Jad, bijeda, beznađe, nesigurnost, nepodnošljivo težak život tzv. običnih/malih ljudi i nema nikakve nade dok ti što najviše pate i plaćaju svaki put iznova biraju – izlaskom na izbore ili „prosvjednom“ apstinencijom – iste neodgovorne flegmatike, iste plenkoviće i njegove kadrovske odabire ministara što im pretežak život prekrajaju u još teži, beznadniji i opasniji. Nije li se i Zdravku Mariću nakon šest i pol godina u takvom društvu napokon upalila sigurnosna, crvena lampica: bježi, kume, posljednji je trenutak!? 

Marijan Vogrinec

Dozlaboga kontroverzni, nepopularan i godinama već neuspješan tzv. covid-ministar zdravstva Vili Beroš nije nikoga prestrašio – što pogrešno tvrdi, arogantno bacajući kost razdora među liječnike obiteljske medicine i zabunu u najširu javnost – nego je temeljito naljutio kolege u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u najmanju ruku neobičnim prijedlozima u izmjenama i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti te Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Istodobno je izazvao veliko ogorčenje i bijes među cca 2,5 milijuna registriranih vozač(ic)a u RH kojima bi baš liječnici obiteljske medicine ubuduće imali (privremeno!?) oduzimati vozačke dozvole procijene li da zbog stanja zdravlja, terapije određenim lijekovima, itsl. privremeno ili stalno „nisu sposobni“ sigurno upravljati motornim vozilom. Iz prvog Beroševog izuma za „uvođenje reda“ u inače uneređeno i zapravo bankrotirano zdravstvo u Bijednoj Našoj s dugom od blizu 14 milijardâ kuna proizlazi da bi liječnici obiteljske medicine bili obavezni raditi i u službi Hitne medicinske pomoći. Uza sve svoje radne dužnosti – povećane i delegiranjem dijela intervencija što su se dosad obavljale na uputnicu u specijalističkim ambulantama, posjetima kod kuće, 24-satnoj raspoloživosti, silno internetsko birokratiziranje, etc. – hitne medicinske intervencije izvan ordinacije kao nova obaveza prelile su čašu strpljenja. I izdržljivosti sustava primarne zdravstvene zaštite.

„Ne želimo biti cinkaroši i prijavljivati policiji svoje pacijente kojima treba na stanovito vrijeme oduzeti vozačku dozvolu, jer da procjenjujemo kako nisu sposobni sigurno upravljati motornim vozilom“, zborno tvrde ljudi u bijelim kutama, opirući se tom šašavom, ne-pametnim prijedlogu za izmjenu i dopunu Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Praktično nema oboljenja i terapije u liječenju koje se na neki način ne bi moglo povezati s otegotnim okolnostima ili čak „ograničenim sposobnostima“ za upravljanje motornim vozilom, jer kriteriji nisu definirani – kao na sudu među arbitrima osobne procjene (ne)pravde, unatoč zakonskoj normi – niti postoje dva liječnika, kamoli tri ili više, koji će jednako procijeniti stupanj i trajanje (ne)sposobnosti za upravljanje motornim vozilom kroničnog, npr. dijabetičara tipa 2 na dnevnoj terapiji s dvije tablete Eucreasa 50/1000 mg, jedne Pioglizazona 15 mg i 12 jedinica inzulina Semgleé te po dvije laboratorijske pretrage prihvatljivih ishoda i dva specijalistička kontrolna pregleda godišnje. Isto vrijedi za kardiovaskularne kroničare (ishemijske bolesti srca, cerebrovaskularne, insuficijencija srca, hipertenzija, ateroskleroza…), pa i za, recimo, karcinom, reumu, išijas i more drugih tegoba.

Ako je vjerovati službenoj statistici – a komu bi drugom, ako ne statistici – kardiovaskularne su bolesti vodeći uzrok smrti u RH (oko 25.000 ili cca 48 posto u ukupnomu mortalitetu nešto višem od 50.000 ljudi). Dijabetes ili „tihi ubojica“ je na trećemu mjestu na tablici smrtnosti u Bijednoj Našoj. Prema podacima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, lani je u RH bilo 327.785 oboljelih, a njihov se broj povećava iz godine u godinu. Budući da samo 60 posto dijabetičara ima postavljenu dijagnozu i da je 2020. godine taj, treći uzrok smrtnosti u ukupnom mortalitetu iznosio 8,2 posto, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima cca pola milijuna oboljelih od šećerne bolesti. Naravno da nije isključeno da jednomu oboljelom može pozliti za volanom zbog, npr. insuficijencije srca, naglog porasta tlaka ili hipoglikemije, pa će izgubiti kontrolu u prometu, unesrećiti sebe i druge, bitno ugroziti sigurnost, ali to se iz milijun i jednog razloga može dogoditi i zdravom kao riba vozaču bilo koje dobi i spola. I znalo se dogoditi tu i tamo, mediji su znali izvijestiti o tomu i zaključno se čuditi: nevjerojatno, bio/la je zdrav/a kao riba, nitko ne bi ni pomislio da mu/joj se to moglo dogoditi baš za volanom i izazvati takvu prometnu nesreću.

Liječnici otkazali poslušnost ministru

„Govoreći o Zakonu o sigurnosti prometa na cestama“, navodi se na službenoj internetskoj stanici vlade RH o istupu ministra Vilija Beroša na okruglom stolu u Ministarstvu zdravstva o zakonskim promjenama, koji su bojkotirale četiri od šest pozvanih udruga liječnika obiteljske medicine, „rekao je kako to nije izolirani hrvatski proces te će struka ‘vrlo pažljivo’ propisati patološka stanja koja nisu spojiva s vozačkim sposobnostima. Poručio je kako sigurnost na cestama nema alternativu i da je potrebno okrenuti paradigmu i imati manje suosjećanja za one koji privremeno neće moći voziti, a više za one koji će zbog takvih aktivnosti izgubiti svoje najmilije.“ No, liječnici obiteljske medicine vrlo su jasno već u lipnju otkazali poslušnost ministru Berošu i počeli potpisivati peticiju protiv namjere zdravstvene birokracije da ih obaveže na cinkanje policiji svojih pacijenata koji imaju išijas, šećernu bolest, visoki tlak, glavobolje i stotinu inih zdravstvenih tegoba, gutaju tablete, piju sirupe, bodu se inzulinskim injekcijama, idu na kojekakva zračenja, etc. Ako prođu Beroševe zamisli, kažu, „potpisujemo otkaze i praktično svi građani ostaju bez svojih obiteljskih liječnika“. Neka ih liječe, je li, Beroševi činovnici u ministarstvu i podređenim mu institucijama u sustavu te policajci!?

„To je krajnji čin, primorani smo na to“, tvrde obiteljske bijele kute. Silni apeli zdravstvenom činovništvu nisu doprli do njihovih ušiju, pa su ti liječnici napustili sastanak tzv. radne skupine u Beroševu ministarstvu, a udruge pacijenata također su se pobunile protiv državne nakane da ih se cinkari policiji zbog nekih oboljenja i terapija. Situacija se pregrijala, pa je HDZ-Plenkovićeva saborska tzv. stabilna većina bila prisiljena odgoditi najavljeno glasanje o predloženim zakonskim izmjenama. „Prijedlog zakona nalaže da je liječnik obiteljske medicine obavezan obavijestiti MUP zbog postojećeg ili promijenjenog stanja pacijenta nakon čega mu se u trenu može oduzeti vozačka dozvola“, navodi se u protuberoševskoj peticiji. „Time se nalaže liječniku da prekrši Pravo na povjerljivost te Pravo na privatnost iz Zakona o zaštiti prava pacijenata. Predložene izmjene također narušavaju odnos između liječnika i pacijenta te se potiče i agresivnost pacijenata prema liječnicima kada im se oduzme dozvola, a objašnjenja ne postoje zbog kojeg razloga. Npr. pacijentu može biti prepisan lijek, koji u svojim uputstvima ima naznaku da se ne preporuča upravljanje vozilima te je obaveza pacijenta da se toga drži. Isto kao i što je obaveza da ne vozi pod utjecajem alkohola. Nije posao liječnika biti odgovoran za osobno ponašanje pacijenta. Recite NE ovakvom zakonu!“

Liječnike primarne zdravstvene zaštite se želi prisiliti na pridržavanje tih zakonskih odredbi, jer će ih u protivnom država materijalno i pravno sankcionirati, pa… Istodobno, većina građana odlazi svojim liječnicima iz potrebe, ne na kavicu ili čašicu razgovora, pa je pretpostavka da će ih većina u slučaju treniranja zakonske strogoće u nekom trenutku ostati bez vozačke dozvole. Nikakav se sigurnost na cestama time neće postići činovničkim zamislima ljudi koji nemaju pametnijeg posla, nego se za pristojne plaće baviti – ćoravim poslom. Dapače, još će više ugroziti tu sigurnost jer će, također se pretpostavlja, većina „isključenih iz prometa“ voziti ilegalno, bez dozvole, rizikovati kazne budući da motorno vozilo u današnje vrijeme nije luksuz, nego dnevna potreba. Otprilike kao kruh i voda. Nije nikakva tajna činjenica kako je narušeno zdravstveno stanje vozača samo u tri posto slučajeva uzrok prometnih nesreća na cestama, a vodeće su (95 posto svih prometnih nesreća) prebrza vožnja i alkohol, pa nepropisno pretjecanje i rudimentarna, nerazvijena prometna kultura. Prema podacima MUP-ovog Biltena o sigurnosti cestovnog prometa za 2019. godinu, najviše prometnih nesreća od ukupno 29.333 izazivaju baš vozači/ce u dobi od 15 do 44 godine (52,1 posto) s 56,8 posto ozlijeđenih i 61,9 posto poginulih.

Činjenica je da su mlađi ljudi u prosjeku znatno manje bolesni i s manje komorbiditeta, ali da neusporedivo nemarnije voze od starijih i bolesnijih vozača/ica te da državno treniranje strogoće u ordinacijama obiteljskih liječnika nije nikakvo – sigurnosno rješenje. Kamoli preventivno. Dapače. „Ovo narušava naš povjerljiv odnos s pacijentima“, kazala je novinarima predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine Nataša Ban-Toskić. „Strahujemo da će ljudi izbjegavati dolaziti nama na preglede te odlaziti privatnicima koji nisu u javnom sustavu i ne moraju ih prijaviti. To će dovesti do potpuno neujednačenog postupanja liječnika diljem RH jer je sve prepušteno subjektivnoj procjeni liječnika.“ Liječnici s ugovorima s HZZO-om otvoreno upozoravaju na moguće velike štete i poremećaje zbog kojih će se ne samo pogoršati sigurnost u cestovnom prometu nego i izazvati veliko nezadovoljstvo najvećeg broja pacijenata, pa prijete time da neće prijavljivati ljude s visokim ili niskim tlakom, šećernom bolešću, išijasom, one što piju tablete za smirenje ili spavanje, itsl. Čak i ismijavaju Beroševo ministarstvo da propisuje obaveze, a još nije uspjelo izraditi pravilnik s popisom zdravstvenih stanja zbog kojih se želi oduzeti vozačke dozvole, odnosno o liječničkom postupanju u tim slučajevima.

Osim toga, što će biti s profesionalnim vozačima/icama, koji upravo za volanom zarađuju kruh svojim obiteljima. Već desetak godina privatni autoprijevoznici u teretnom i putničkom domaćem i međunarodnom prometu muku muče s manjkom vozača tako da MUP-Berošev izum o oduzimanju vozačkih dozvola mnogim tvrtkama znači – ključ u bravu. Jedno je sjediti u uredu uz kavicu, sok ili kiselu vodu iz reprezentacije, svaki mjesec, je li, redovno inkasirati lijepu državnu plaću koju moraju zaraditi upravo ti vozači i ini radnici u tzv. realnom sektoru, a nešto sasvim drugo ovisiti o novcu što se mora priskrbiti sa svojih deset prstiju u znoju lica svoga. Nije to nikakva šala, nego gruba zbílja za koju su najodgovorniji političari/činovnici na mjestima, gdje se smišljaju i donose zakonski paragrafi, pravilnici i ini provedbeni akti. Svakodnevni život i birokratski/činovnički mentalitet treniranja državne strogoće metodom pokušaja i pogrešaka nisu kompatibilni. Da jesu, kao što nisu, Bijedna Naša ne bi već tri desetljeća trpjela nesposobnost i neodgovornost za upravljačkim kormilom i razvojni slobodni pad tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. Kad glupost, nesposobnost, neodgovornost i poltronsko uvlakaštvo prvih državnih operativaca europskoj tzv. obitelji kojoj RH oduvijek pripada upravljačko kolo vode, piši kući – propalo je.

„Možda smo nekog prestrašili“

Plenković-Beroševa reforma debelo bankrotiranog zdravstvenog sustava – od koje nitko živ nije vidio ni „r“, iako je ministar svojedobno bio mahao pred tv-okom nekakvim „reformskim“ (sic transit) papirom što ga je pak premijer navodno prepustio prašini u donjoj ladici svoga radnog stola – sada se svodi na par glupavih poteza usmjerenih, alkarski rečeno: ne ni „uništa“, nego u „promašio“. Jedan od njih je – osim napastovanja obiteljskih liječnika obavezama „sigurnosnog“ cinkarenja policiji i poslom u Hitnoj službi – najavljena integracija 64 bolnice, što je previše u odnosu na broj stanovnika i teritorijalni razmještaj, a svima nedostaje liječnika, osobito specijalista, medicinskih sestara i inog osoblja. Neke su gotovo jedna pored druge, na vrlo maloj udaljenosti, npr. Knin-Šibenik, Pakrac-Požega, Vinkovci-Vukovar, Bjelovar-Virovitica, etc. No, integracijom se neće ukinuti ni jedna jedina, sve ostaju na istim lokacijama, ali se kani integrirati njihove uprave i time navodno uštedjeti. Taj je eksperiment bio aktualan i prije desetak godina za Beroševih – ni za jotu nesposobnijih – prethodnika, pa nije uspio. Zašto sada bi? Nema šanse, a pita li se građane, nema toga koji bi se odrekao „svoje bolnice“ radi preseljenja sjedišta i dijela specijalista u susjedni veći grad ili županiju.

Delegiranjem obaveza ili dodatnim opterećivanjem obiteljskih liječnika jamačno se kani jednim „štedljivo-sigurnosnim“ udarcem za isti novac (ili još manji?) obaviti više posla istim brojem medicinskog osoblja. Berošu i njegovim tzv. radnim skupinama – u koje redovito ne poziva liječnike iz prakse, njihove i udruge pacijenata te ine zainteresirane – nije jasno kako se time samo prelijeva iz šupljeg u prazno i odgađa temeljita reforma sustava koji uvelike više ne zadovoljava potrebe pacijenata ni standarde zdravstvene zaštite na koju građani imaju pravo.

„Možda smo nekog prestrašili, ali zato smo tu da razgovaramo“, dao je ministar Vili Beroš objaviti na službenoj internetskoj stranici vlade RH nakon bojkotiranog okruglog stola u njegovomu ministarstvu o izmjeni Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojom bi se liječnike obiteljske medicine uključilo u djelatnost hitne medicine. „Ova administracija nije imala skrivenu namjeru dodatno opteretiti liječnike primarne zdravstvene zaštite, ali moja obaveza je osigurati backup za izvanredne situacije kada netko građaninu mora pružiti liječničku pomoć (a nije dužan, je li, osigurati zakonsko pravo na pobačaj u državnoj ginekologiji u kojoj sve medicinsko osoblje ima tzv. prigovor savjesti!? – sic transit, op. a.). Neki kolege su konstruktivni i žele razgovarati, imaju i prijedloge, a neki ne žele razgovarati, odnosno više vole razgovarati preko medija, što nije dobar način. Prijedlog zakona ide u javno savjetovanje tijekom kojega svi mogu dati primjedbe. Nakon toga će se opet osnovati radna skupina i razmotriti sve prijedloge. Predložene izmjene omogućuju dostupniju i bolju zdravstvenu zaštitu, jer su prepoznate dosadašnje nelogičnosti koje su završavale i tragično.

 Vili Beros – Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Izmjenama se želi riješiti određene pravne prijepore, odnosno da bi liječnik trebao moći napustiti svoju ordinaciju kako bi nekomu u blizini pružio prvu hitnu medicinsku pomoć bez da ga netko kasnije proziva što nije bio na svom radnomu mjestu, što je problem u manjim mjestima. Riječ je o izvanrednim okolnostima i nema govora, kako neki pogrešno tumače, da bi obiteljski liječnik trebao raditi i u kolima Hitne pomoći ili objedinjenom hitnom bolničkom prijemu. Opstrukcijâ se ne bojim, jer je moja savjest čista. Radim to na korist hrvatskih građana. Vjerojatno ćemo uvesti godinu dana rada prije dobivanja specijalizacije, što bi se prvenstveno odnosilo na primarnu zdravstvenu zaštitu, pa bi mladi liječnici nakon početnog razdoblja mentorstva mogli raditi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Time bismo dobili 400-500 mladih liječnika za rasporediti na insuficijentna radna mjesta u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, osobito u pasivnim krajevima.“ Kažu: čovjek snuje, a bog odlučuje. Pitanje je za milijun dolara kako to Beroš kani – kad više od stoljeća nema starodrevnih državnih dekreta o razmještaju npr. učitelja i inih državnih službenika u mjesta službovanja – prisiliti, natjerati, narediti ili što već nasilnoga učiniti mladom liječniku/ci da prihvati posao na Lastovu, negdje u Dalmatinskoj zagori, Hrvatskom zagorju ili u raseljenom već pasivnom dijelu Slavonije kad, recimo, već godinama izbjegavaju Dubrovnik, Požegu, Bjelovar, Viroviticu, etc., gdje im se uz visoku plaću nude i stan, automobil, pristojni radni uvjeti…

Četiri liječnička udruženja što su bojkotirali Berošev okrugli stol izdali su priopćenje kojim su taj skup nazvali farsom te odbacili „sa zgražanjem i gnušanjem insinuacije iza kojih stoje nepotpisani političari. Ako netko ugrožava pružanje zdravstvene zaštite i živote pacijenata, to je Ministarstvo zdravstva i vodeći ljudi zdravstvene administracije koji godinama nisu u stanju organizirati zdravstveni sustav po mjeri hrvatskih pacijenata“. Tvrde da se za okruglim stolom ne može riješiti velika gomila problema u kojima se utapa obiteljska medicina i primarna zdravstvena zaštita, nakupljenih dosadašnjom nedjelotvornom suradnjom liječničkih udruga i zdravstvenih vlasti. „Naša su vam stajališta poznata: kroz tri tematske sjednice (saborskog, op. a.) Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i okrugli stol u organizaciji KoHOM-a na koji ste bili pozvani, ali se nažalost niste odazvali, kroz otvorena pisma Vama i Predsjedniku Vlade te brojna medijska priopćenja obiteljski doktori jasno su ih artikulirali“, piše u otvorenom pismu ministru Berošu. „Sudjelovali smo i u Radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti Ministarstva zdravstva koja je održala sramotno malo sastanaka i na kojoj se nije razmotrila niti jedna naša primjedba ili prijedlog već nas se gotovim zakonskim prijedlogom stavilo pred svršeni čin. Radnu skupinu smo napustili ne želeći davati legitimitet tom isključivo političkom tijelu koje sa strukom nema nikakve veze. Ono što nam je neprihvatljivo jest prijedlog da se obiteljskim doktorima nametne rad u hitnim prijemima.

U Zakonu o liječništvu jasno je navedeno da je svaki liječnik dužan pružiti pomoć svakom bolesniku u hitnim stanjima. Obiteljski doktori uvijek su u svojim ordinacijama primali pacijente koji nisu njihovi ili hitne slučajeve i to ćemo činiti i ubuduće. No na nametanje zakonske obveze rada u hitnoj pomoći koja je potpuno drugačija specijalizacija, nećemo pristati! Taj je prijedlog jednako podcjenjivanje specijalizacije obiteljske medicine kao i specijalizacije hitne medicine i dokaz da je reforma hitne medicine u potpunosti podbacila, no to nije odgovornost obiteljskih liječnika! Neprihvatljiv nam je prijedlog po kojima ravnatelji domova zdravlja mogu rasporediti obiteljske doktore na bilo koje radilište. Želimo prestanak diskriminacije i izjednačavanje koeficijenta obiteljskih doktora s koeficijentom drugih liječnika u sustavu zdravstva te slobodu izbora rada u privatnim ugovornim ordinacijama uz definirane kriterije. Tražimo hitno micanje točke u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama kojom se doktore obvezuje da prijavljuju pacijente policiji.“

Treći put, pa – „promašio“!

Liječničkih zahtjeva je još, udruge pacijenata također traže više reda i temeljitu reformu sustava, u bolnicama se sprema veća buna šefova odjela i dijela specijalista protiv Beroševe odluke da im se zabrani rad u privatnim (poli)klinikama, ako su stalno zaposleni u državnom zdravstvu budući da je javna tajna kako već poslije 12 sati takvih više nema na radnim mjestima, gdje ih država plaća za puno radno vrijeme. Neki od njih imaju svoje, privatne ordinacije, pa je pitanje kvalitete zdravstvenih usluga na dva mjesta u isto radno vrijeme. Beroš kaže: opredijelite se, ili državna bolnica ili privatna ordinacija, (poli)klinika. Dirnuo je u osinje gnijezdo. Mnoge od njih, ako ne većinu, na radnomu mjestu u državnoj ginekološkoj ordinaciji muči tzv. priziv savjesti, ali ne poslijepodne u privatnoj praksi za frišku šušku. Bog, je li, tada zažmiri na kešovinu? Kao i na liste čekanja za gotovo sve boleštine koje baš ta šuška i mogućnost državno-privatne prakse dijela „snalažljivijih“ liječnika silom nepravde ili produljuje ili skraćuje. Tko ima taj klima, oduvijek je bilo i bit će. No, da je ministru Berošu lako u tom desetljećima zapuštenom kokošinjcu, gdje se od silne graje i kokodakanja jedva razaznaje tko (ni)je u pravu, nije mu lako niti će bez ozljeda isplivati iz mandata koji mu jedino premijer Andrej Plenković zasad još spašava od potapanja.

Pritisak obiteljskih liječnika i javnosti, međutim, nije prisilio Beroša da promijeni odluku o cinkarenju policiji, nego na pokušaj nove manipulacije. Kao, liječnici neće policiji prijavljivati „nesposobne“ vozače, nego ih upisivati u posebni registar te im slati opomenu tipa – „ako pijete ili konzumirate drogu, ne sjedajte za upravljač“. Nije šija, nego vrat!? Budući da će policija imati uvid u taj registar, zaustavi li tog vozača, rezultat je isti baš kao da ga je liječnik izravno cinkao prometnim plavcima. A tko će kontrolirati liječnika u tomu kako i koga upisuje u registar „opasnih u prometu“? Kako će liječnik, kada i za što odgovarati?

HDZ-Plenkovićeva politička oporba u tzv. Visokom domu već je treći put neki dan bila uzaludno gurala Beroševu smjenu i, naravno, nije izgurala. Ostao je u vladinom sedlu, baš kao i redikulozan i još nesposobniji, pa i harlekinski smiješan ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman, unatoč činjenici – više no evidentnoj, urbi et orbi – da je nije dorastao dužnosti i valjda zato arogantan lik. Trpjet će ismijavanje iza leđa u liječničkim krugovima, vrijeđanja iz političke oporbe, pa ljutnju pacijenata koji ne mogu pravodobno konzumirati zakonom oktroiranu kvalitetnu zdravstvenu uslugu, ali moralna mu se crvena lampica alarma za ostavkom – neće upaliti. Ni premijeru Plenkoviću neće pasti na pamet promijeniti ga, iako je HDZ pun karijernih ministarskih „potencijala“ makar Beroševa kapaciteta, jer bi radije stao pred streljački stroj, nego ostavio javni dojam da je poslušao oporbu, kritičare svojih kronično promašenih kadrovskih izbora. Osobita po tomu da izvlači ministre iz šešira negdje na pustopoljini bogu iza nogu, kuje ih u zvijezde kao sposobne da sposobniji ne mogu biti, a potom mu ti ministarski lumeni završavaju pod istragama za kriminal, na suđenjima i nerijetko sa zatvorskim kaznama. Sic transit. Po čemu se onda njegov „europejski“, tzv. light ili „novi HDZ“ razlikuje od kriminalom impregnirana (do 2016. godine kada ga je preuzeo Andrej Plenković) tzv. Sanaderova kriminalnog HDZ-a, jedine političke stranke među cca 170 registriranih u Bijednoj Našoj pravomoćno osuđenoj za pljačkanje vlastitog naroda?

Ministar Vili Beroš nije kao donedavni kolege u vladi i HDZ-u Gabrijela Žalac i Tomislav Tolušić koje je europski tužitelj naredio uhapsiti radi opsežne istrage pod sumnjom da su pronevjerili/zlorabili milijunske svote novca iz solidarnih fondova EU-a, ali jest činjenica da se i njegovo ime povezuje s nekim koruptivnim aferama u zdravstvu. Hoće li s vremenom medijske spekulacija otklizati do nekih službenih istraga i pokretanja tzv. zapovjedne odgovornosti, vidjet će se. Plenkovićev je vladajući „Titanik“ naprasno neki dan napustio – medijski je grunulo baš kao grom iz vedra neba, u stilu svojedobno ostavke premijera i šefa HDZ-a Ive Sanadera, aktualnoga višegodišnjeg uznika – najvažniji, najsposobniji, najcjenjeniji u političkoj poziciji i opoziciji te najpopularniji ministar financija te vladin potpredsjednik Zdravko Marić. I njegovo se ime medijski povezuje s nekim aferama, doduše neusporedivo manje materijalne vrijednosti, a budući da neopoziva ostavka „iz osobnih razloga“ – pa u okolnostima kada, kaže, nema osigurano novo, bolje i unosnije radno mjesto – nije uvjerljivo pojašnjena ni na Marićevoj presici niti premijerovom izjavom, bit će zanimljivo pratiti daljnji razvoj događaja.

Odlazak najvažnijeg ministra u najkritičnijem trenutku (dvoznamenkasta inflacija prerasta u recesiju, divljanje cijena energenata i hrane, enormno poskupljenje života, euro od 1. siječnja 2023., jamačno masovni socijalni prosvjedi najesen, etc.) svakako nije bez vraga. Je li Zdravko Marić, koji bolje od ikoga u Bijednoj Našoj poznaje tzv. ekonomsko stanje zdravlja Bijedne Naše i kakva joj već kratkoročno slijedi sudbina, digao ruke od Plenkovića zato što vodi pogrešnu vanjsku i unutarnju politiku nekritičkim povođenjem za direktivama Bruxellesa? Koje su pak nekritički cop-paste volje Washingtona i NATO-a u samoubilačkom zaoštravanju sukoba s Rusijom i Kinom na samoj ivici posljednjeg rata u povijesti čovječanstva. Zdravko Marić je relativno mlad čovjek, iznimno obrazovan i praksom vrlo potkovan financijski stručnjak, poliglot, respektabilne karijere, smiren i vrijedan nepolitički lik, pa mu nije problem naći odgovarajući posao bilo u RH, bilo u inozemstvu. Rizik ostanka na Plenkovićevom „Titaniku“, pa u okolnostima kada je financijski resor doveo u dobro stanje (za koje je pitanje kako će izgledati nakon izazova globalne recesije najesen), ali nespojivo s političkom megalomanijom nerealnih premijerovih obećanja, veći je od obiteljske životne normale i njegova osobnog mira, pa…

Bježi, kume, posljednji je trenutak!

Vili Beroš pak odavno nema ni približno ugled i potporu Marićeva tipa, kakvu je možda nakratko imao na početku pandemije koronavirusa, a resor mu je u totalnom rasulu. Oporbeni zahtjevi za ostavkom, navodi Hina, nabrajaju njegove krivnje: od skandaloznog slučaja uskrate pobačaja u slučaju Mirele Čavajde, nedostupnosti tog zahvata u javnoj medicinskoj ustanovi u RH nakon 22. tjedna trudnoće, ali i prekida trudnoće na zahtjev žene do 10. tjedna od začeća, što je kršenje zakona, pa sve do slučaja ravnatelja KBC-a Zagreb Ante Čorušića (HDZ), smrti više od 16.000 ljudi od koronavirusa, samo 55 posto građana cijepljenih drugom dozom (RH je na dnu u Uniji), sumnjivih transplantacija u KBC-u Zagreb, enormnih dugova u zdravstvu (veledrogerijama, medicinskom osoblju za prekovremene sate, etc.), izostanak učinkovite reforme, loših uvjeta rada, egzodusa liječnika i medicinskih sestara u inozemstvo, itsl.

Grijeha je, neznanja, nesposobnosti, arogancije bez pokrića u ministra zdravstva Vilija Beroša i preko glave, a svijesti i savjesti nije naći ni pod sitnozorom!? Rođeni Galenov flegmatik kad je javna kritika u pitanju, jer Plenkovićev zaštitnički kišobran još ne prokišnjava? Dok ga medijska tuča u korist veće stranačke štete uistinu ne izrešeta, a tada se aktivira kadrovski tobogan? I tako to ide u nedogled: kakav premijer i ministri, takva i država. Jad, bijeda, beznađe, nesigurnost, nepodnošljivo težak život tzv. običnih/malih ljudi i nema nikakve nade dok ti što najviše pate i plaćaju svaki put iznova biraju – izlaskom na izbore ili „prosvjednom“ apstinencijom – iste neodgovorne flegmatike, iste plenkoviće i njegove izbore ministara koji im pretežak život prekrajaju u još teži, beznadniji i opasniji. Sic transit. Nije li se i Zdravku Mariću nakon šest i pol godina u takvom društvu napokon upalila sigurnosna crvena lampica: bježi, kume, posljednji je trenutak!?