UZBRDICE&NIZBRDICE/ Ljubo R. Weiss: BUDI MIRAN, povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust

Povezani članci

• Marinko Čulić: Orjuna na Kaptolu
• Svetislav Basara: Komandant Komadić
• Boris Dežulović – Kako je Vojska RS-a mobilizirala Isusa H.
• Svi su dolazili, samo nje nije bilo
• Ista logika, isti užas
• Povorka ponosa 17. put u Zagrebu

   Dana 19. siječnja 2014. zapisala je Alida Bremer, prevoditeljica, autorica i dobra duša u posredovanju između njemačke i hrvatske kulture, posebno poznata po trudu da se hrvatske knjige nađu na sajmu u Frankfurtu, nekoliko jednostavnih rečenica.

Prevedeno s njemačkog taj kratki zapis glasi:

 „Sa Norbertom Wehrom posjetila sam jučer Auschwitz. S jakim osjećajem stida prevela sam jednom mladom Poljaku riječi SEI RUHIG (BUDI MIRAN) Danas  trčim kroz melankolično lijepi Krakow i osjećam se slaba. Izgiubljena. Možda bolesna.“

     Vrag mi nije dao mira i dodao sam ispod: „Hvala Alida. Tako se osjećaju  mnogi hrvatski intelektualci nakon posjete Spomen području Jasenovac. Naravno, „Galgenhumor“! Sve dobro!“

   Nepošteno je ovaj ironičan upis vezati za sve hrvatske intelektulace ili one koji se takvima smatraju. Ima, zaista ima onih koji suosjećaju sa žrtvama Jasenovca, i sa žrtvama Holokausta, hrvatskim i bosanskim Židovima, srpskim Jevrejima… koji su skončali u Jasenovcu ili na drugim mjestima, kao žrtve Holokausta. Neki slične osjećaje iskazuju i javno, često u slučajevima kada grmi neki „mudrac“ sa antisemitskim rječnikom,  ili se dogodi neki incident tipa ZA DOM SPREMNI.

SA SLAVENKOM DRAKULIĆ U BEČU…

    I sjećam se nekoliko susreta sa Slavenkom Drakulić u Beču i njenog  teksta gdje opisuje kako se osjećala kao gošća na književnim večerima koje su za nju organizirane u Izraelu. Ne znam da li je taj njen zapis preveden na hrvatski, našao sam ga u zbirci tekstova na njemačkom jeziku pod naslovom CAFE PARADISO. Nemam tu knjigu pri ruci, ali se sjećam njenih rečenica: „Našla sam se često u susretu sa izraelskom publikom u nelagodnoj situaciji. Pitali su me kako se osjećam kao Hrvatica, ako znam da su ustaše počinili zvjerske zločine i nad  Židovima. Govorila sam o  hrvatskom antifašizmu, o partizanima… i na kraju sam rekla: „Osjećam se postiđeno!“

     Alida Bremer i Slavenka Drakulić nisu prihvatile odgovornost za zločine koje su počini neki drugi Nijemci, i neki drugi Hrvati, pogotovo iz prethodne generacije. ali osjetile su, pretpostavljam, vrlo sličan stid.  Već sam imao malu raspravu s jednim drugim vrlo poznatim hrvatskim književikom, potomkom jedne njemačke obitelji, kojemu su roditelji bili partizani, antifašisti. S njim, kada razmjenjujemo poruke, pozdravljam se sa S.F.-S.N!. Koliko sam razumio, on baš ne misli da hrvatski intelektualci trebaju osjećati stid zbog zlodjela njihovih otaca. Razumijem ga, jer njegov je otac bio partizanski borac, zamalo od prvog dana ustanka … I Biblija i Talmud bave se pitanjem trebaju li djeca osjećati stid za zlodejala roditelja i zanimljivo, odgovori nisu unisoni – ima ih koji glase  DA, i onih koji glase NE! Jedna židovska glasi otprilike: „Kada očevi jedu kiselo grožđe, unucima trnu zubi!“

     Niti Alida, niti Slavenka nisu upoznale mog oca, Alidu ne poznajem osobno. Obje, su me ganule i povodom Međunarodnog dana Holokausta, kada ćemo mi u najmanjoj Židovskoj općini u Hrvatskoj, 27 siječnja u 12 sati položiti cvijeće i zapaliti šest svijeća (po jednu za milijun žrtva Židova u Holokaustu), ispod dvojezičnih ploča koje se nalaze u središtu moje varoši,  na zgradi koja je izgrađena na mjestu gdje je do početka 1942. stajala velebna virovitčka sinagoga, mislit ću na njih dvije, mislit ću na hrvatske pravednike i one u svijetu koji su uz rizik vlastitih života pomagali nevoljnicima. Pred očima će mi biti vrata obližmnjeg kina Danica, poslije Zvijezda (sada je kafić)  u koji su ugrađena vrata bivše sinagoge.

      Gradonačelnik Zagreba  Ivan Werner izdao je naredbu o rušenju sinagoge na adresi Praška 7, sinagoge koju prilikom posjete Zagrebu nije mogao zaobići i  austrijski vladar Franjo Josip. Kamenje koje je preostalo od zagrebačke sinagoge iskorišteno je za gradnju  minareta oko Meštrovićeva muzeja umjetnika (kipar Meštrović tome se  uzalud protivio),  koji je u ustaško doba pretvoren u džamiju. Partizani su srušili nakon Oslobođenja Zagreba  u svibnju 1945, ove minarete i kamenje nije vraćeno u Prašku 7 – po nekim informacijama ugrađeno je u savske nasipe, a  poznato je da je na mjestu u Praškoj 7  izgrađena robna kuća. Da li je netko s neba umiješao porste u to teško je reći, ali robna kuća je izgorjela i  dr. Franjo Tuđman vratio je parcelu Židovskoj općini Zagreb. Negdje od 2000. godine ova parcela  pretvorena je u parkiralište koje, o tome sam već pisao, u posjedu je grupe Židova, nazivam ih etnobizničarima.

PRAVO NA STID?

   I kakve sve to ima veze sa Holokaustom i stidom?

  Pa, kada se povela rasprava a FB o tome kako zjapi prazna ta urbana rupa zagrebačka, u središtu grada, kako  jedna grupa Židova koristi stanje opće apatije koje se prenijelo manje-više i na Židove Hrvatske, napisao sam da se sramim biti hrvatski Židov. I iznenadio me odgovor dvije osobe koje relativno dosta znaju o židovstvu: „Ne stidi se svoje vjere i svog naroda, Ljubo, NIKADA, baš nikada, PONOSI SE.      Objašnjavao sam što znači tradicionalno židovstvo, kako mnogi rabini kažu da nismo sklopili savez sa Hašemom kao pojedinci, već kao narod, i da u tom smislu svatko od Židova odgovara za sebe i svoje postupke, ali i da ujedno snosi odgovornost za ponašanje svojih sunarodnjaka, posebno, da židovstvo ima ipak određene etičko-moralne norme..    „Da, sve to znamo, ali ponosi se, ponosi se…!“

   Čime da se ponosim? Time što je parcela formalno vraćena Židovskoj općini Zagreb, i što se na njoj ništa ne gradi, već se ostvaruje dobit pod netransparentnim uvjetima, i tko zna kome i kako dijeli, ne zna se  da li se plaća porez na tu dobit itd.  I opet:

  „Ali, nije nam većini vraćena imovina, novo vrijeme novi običaji, grad Zagreb i država trebaju graditi, sada je kriza, shvati i grad i državu, ne idi protiv svojih…, ponosi se!“

ČIME SE TREBAM(O) PONOSITI?

    I opat pitam, čime se trebam ponositi?

    Ponosio bih se da je nakon 14 godina zajedničkim snagama izgrađen Židovski kulturni centar u Zagrebu, sa malom sinagogom (vidim u Jutarnjem listu zanimljiv prijedlog arhitekte Nenada Fabijanića koji želi „ispražnjen prostor“, sa spomenikom…) Ne, pulsirajući, životni centar  je  sine qua non hrvatakog židovstva: polivalentna dvorana, mali prostor za izložbe, biblioteka, židovski muzej, arhiv židovstva Hrvatske,  rabinat, humanitarno-medicinska ustanova, ispred  Centra središnji spomenik žrtvama Holokausta u Hrvatskoj…SMRT JE NIŠTAVILO, ŽIVOT JE SVE!

     Obuzima me stid jer se ne znamo stidjeti. Ni mi, ni ljudi iz okoline – da li je tko izgovorio riječi stida zbog krvavog rata na prostoru ex-Jugoslavije, stida zbog Vukovara, Grubora, Ahmića,  Paulin Dvora,  Merkala, Srebrenice, Manjače, Stadiona kod Mostara…ubojstva obitelji Zec…Budi miran pored tih stratišta?

      Da li je, osim pojedinaca ijedna ustanova civiliziranih, kulturnih ljudi ne preuzela odgovornost za zločine, već rekla, objavila pa makar i tiho, samozatajno: ŽAO NAM JE, OSJEĆAMO STID ZBOG ONOGA ŠTO JE UČINJENO DRUGAČIJIMA…

RAZLOZI EPOHALNE PRIHVAĆENOSTI GENOCIDA?

    Dok se to ne dogodi, dok se ne suočimo  s korijenima i dubokim uzrocima Holokausta, koji se kao konačno rješenje židovskog pitanja nije dogodio preko noći, hodat ćemo i kraj Jasenovca i pokraj drugih stratišta, kao pored onih mjesta  gdje su se dogodili zločini, i masovni, ali te zločine počinili su neki drugi, možda čak i Marsovci.  Čitam inspirativni  esej dr. Žarka Puhovskog RAZLOZI EPOHALNE PRIHVAĆENOSTI GENOCIDA i zaključujem:  Ne, zločine Holokausta počinili su i naizgled obični ljudi, građani Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Estonije, Litve, Latvije…Nacistička, ustaška klanja Židova počinili su i Htitlerovi dobrovoljni izvršitelji, banalno, jednostavno, podržavajući to što se događalo. Nestanak milijuna ljudi, susjeda, suradnika na poslu,  nekadašnjih simpatija, onih s kojima se igralo  nogomet ili tenis, onih s kojima se glumilo u teatru ili igrao balet, išlo na književne večeri, pa i pjevalo u zborovima, događao se bez reagiranja ili gotovo bez reagiranja. Junaštvo, herojstvo, otpor nije moralna i zakonska obveza, to je čin ponajprije pojedinca koji ne priznaje da je ubijanje drugih i drugačijih banalno ili čak domoljubni čin.  Prokazivati Židove susjede nije se moralo, ali je masovno činjeno, jer ako postoji išta opasno oko nas onda je to psihologija mase, i zato valja cijeniti otpor i stid pojedinaca koji ne mogu proći današnjim Auschwitzom ili Jasenovcem, a da ne osjećaju slabost, mučninu, tešku mučninu.

 Oni su PRAVEDNICI, na njima počiva ovaj nesavršeni Svijet!

 Video: Sjećanje na žrtve Holokausta

27.1. se održava Međunarodni dan sjećanja na Holokaust. Ovaj video je u spomen svim žrtvama, a nama podsjetnik kolike žrtve mogu odnijeti netolerancija i rasizam.