Što bi danas rekao Krleža: Zar nama treba da se još jednom pokoljemo?

Povezani članci

• KOSOVAC PROTIV UDBAŠA
• Ladislav Babić: E N D L Ö S U N G
• Jasna poruka nevladinog sektora: Tražimo potpuno oporezivanje crkve
• Zašto je važno strogo kazniti nijekanje genocida?
• Europska komisija vrši pritisak na BiH zbog zabrane uvoza
• Rašid Durić: O (NE)KULTURI SJEĆANJA U RATOM RASPADNUTOJ JUGOSLAVIJI 

“Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih. Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore.

Piše: Enes Čengić

Priča mi znanac kako se ovih dana u Beogradu pribojavao na javnom parkiralištu ostaviti auto da ga netko ne ošteti zbog zagrebačke registracije. Beogradski domaćin mu je rekao da osobite bojazni nema, ali neka za svaki slučaj na zadnje sjedište stavi – “Politiku” i “Ekspres politiku” pa će onaj kome bi nešto takvo palo na pamet pomisliti da je riječ o Beograđaninu koji, eto, ima zagrebačku registraciju.

“I stvarno”, veli mi znanac, “za tri dana kako sam tamo ostao, nitko mi kola nije ni dirnuo. Ali, vrativši se kasno noću u Zagreb, parkirao sam auto u svom naselju, i ne leži vraže, zaboravio sam novine na sjedištu automobila. Sutra sam imao što vidjeti. Kola su bila ispljuvana, izgrebana i razbijen stražnji prozor … ”

– Kud plovi ovaj brod? – upitao bi Krleža. Naviru mi mnogi upiti što mi ih postavljaju s raznih strana, a najčešće je:

– Što bi na ovo sve što se događa oko nas i s nama, rekao Krleža?

Odgovaram njegovom frazom:

“Sve sam to, gospodo, već odavno napisao, samo treba čitati”, i onda obično dodajem: Ako netko nije sklon čitanju, neka ide na kazališnu predstavu Zastava. Tamo će naći odgovor, a zapravo proročansku viziju svega što nas još čeka.

Mnoge Krležine vizije, analize o stanju fakata što se politike na našem tlu tiče, trajno mi se iznova javljaju i u besanim noćima poslije dugih televizijskih bdijenja:

“Mračna glupost povampiruje se pred našim očima već decenijama, a mi smo se nad ovim nemalim brigama uskokodakali kao nervozne kokoške u oluji, razletjevši se na sve strane po našim provincijalnim bogomoljama, strahujući pred objektivnom istinom, koju više nitko nema kuraže da uoči. A upravo ova istinita dijagnoza stanja fakata jedini je put koji iz naše babilonske zbrke pojmova dovodi do izlaza. Od trubakanja u prazno, jerihonske zidine legendarne gluposti neće pasti, niti se srušiti same od sebe. Lutamo na sve strane rješavajući ozbiljna pitanja diletantski, zapravo papagajski neinteligentno. Retorika nam ni u kom slučaju ne može poslužiti danas kao most preko raznovrsnih i mnogobrojnih antinomija koje se same pred pokoljenjima diče da prestavljaju nepremostivi ponor…”

Igra vjetrova istočnih i zapadnih

Bilo je proljeće 1981. godine. Na Gvozdu hladna praznina. Sjedimo u srednjem salonu, očekujući da Krleža načne neku od tema, koju je on pred svaki naš sastanak već unaprijed imao u glavi. Nekoliko dimova cigarete koju nakon toga gasi, a onda čašica konjaka, naiskap.

“Osamljen sam, na trenutke duhom odsutan i potpuno bespomoćan. Nema Bele. Nema onog njenog svakodnevnog teatra ovdje i sasvim je besmisleno dalje živjeti. I sa mnom je gotovo. Toga sam svjestan i ja se spremam na jedno daleko putovanje, zapravo posljednje putovanje sa koga nema povratka. Satima osamljen sjedeći ovdje razmišljam što sam učinio, a što nisam, a mogao sam. Imam osjećaj da je sve to dim. Sve je na kraju ipak besmisleno. A pogotovu je besmisleno kad mi danas postavljaju pitanje: zašto se ne javljam, zašto ne progovorim konkretno o ovom metežu. A ja pokušavam nekima objasniti:

Pa, ljudi Božji, što ja još trebam reći ili uraditi! Što se mene tiče – ništa. Lajao sam sedamdeset godina, ali u gluhom dobu. I učinak je po svemu sudeći ravan nuli. I evo sada, na kraju puta, de facto sam sebi sličim na ostarjelog psa koji leži pokraj plota. On je tu. On sve vidi. On sve zna i sve čuje, a mrzi ga da laje. A kome lajati i zbog čega?

Suviše sam zaokupljen daleko ozbiljnijim stvarima subjektivne naravi nego što je ova glupa politika kojoj sam, eto, ovdje već previše dugo svjedokom. Otkada zrelo mislim ono što mislim, bavio sam se zapravo istrajno, i po vlastitom uvjerenju, između ostalog, ovim našim takozvanim političkim problemima. I evo, sada, kao strarac na umoru sjedim ovdje na Gvozdu i razmišljam. Zapravo gledam i ovu igru vjetrova i istočnih i zapadnih. To je za sada samo igra vjetrova, koji kovitla i diže prašinu, a onda lišće i smeće. Dakle, to je za sada samo igra vjetrova. A ja predosjećam opasne hladne sibirske vjetrove koji će početi sve da brišu oko nas, pa će i ptice prestati da pjevaju i srca će nam se lediti. Postavljam sebi pitanje u kontekstu srpsko-hrvatskih odnosa: što i tko u svemu ovome može profitirati? Opasnu libanonizaciju ovoga prostora i pokolj. Zar nama zaista treba da se još jednom pokoljemo?”

A onda je Krleža, često varirajući temu, nastavio: “Bio sam od početka konfederalist – još od onoga kongresa ujedinjenja u Vukovaru, na koji nisam htio ići zato jer je on u svom programu vidio onu takozvanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kao unitarnu državu. Ja sam drugačije mislio, govorio i pisao. S jednim jedinim uvjerenjem da narodi pod ovim nebom mogu živjeti kako-tako mirno u okvirima republika ili kantona na konfederativnom principu. Dakle, s velikom individualnom slobodom, a ujedinjeni u ovim neophodnim poslovima koji omogućuju konstituiranje jedne tako organizirane države. Zbog takvih ideja bio sam ne samo prozivan, nego i pribijan na stub srama i kažem vam, sve ovo što se oko nas događa, imam osjećaj da može završiti i s tragičnim posljedicama, i hvala Bogu, ako me sreća posluži, da neću biti prisutan … ”

Svi drinski mučenici

Nedavno sam u zagrebačkom sjemeništu na Šalati prisustvovao predstavljanju knjige fra Ante Bakovića Drinske mučenice. Bilo mi je drago što me moj zemljak pozvao na tu svečanost, jer sam i ja, stjecajem okolnosti, jedan od svjedoka drinske tragedije.

Više stotina ljudi i uglednika pratilo je zanimljivo izlaganje autora knjige, prisutnih književnika i duhovnika. Potresno se govorilo o crnim danima i teškim vremenima bezumlja u kojima su na način neprimjeren ljudskom rodu stradale časne sestre, što ih je sudbina preko Romanije donijela na ovu krvavu rijeku. Slušajući kazivanja, čuli smo i zahtjeve da se od pape traži proglašenje ovih časnih sestara blaženim mučenicama. Neka im je čast i slava. Poklonimo se njihovoj sjeni. To su zaslužile. A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:

“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine. Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.”

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam. Možda će se netko naći, ako nam još to treba, tko će toplo i ljudski opisati strašnu drinsku tragediju, a ako se traži Božja milost i blagoslov, treba je tražiti za sve one hiljade nedužnih duša koje su bile osuđene da u tom dijelu Bosne budu istrijebljene.

Pišem ovo uz asocijaciju koja mi se nameće i koju ne mogu odagnati. Slušam, naime, neku večer političku TV emisiju i jednog „Junaka“ koji sav zapjenušan trubi kako četnici nikome nisu oči iskopavali, a ja sam davno vidio slučajno, nakon što su četnici najureni iz Foče, kad su narodu pokazivane, ne doduše iskopane oči, ali iščupane ljudske vilice, i to cijelu jednu kutiju takvih vilica na kojima je bio ostao još poneki zlatni zub (to je nekima pokazivao i Moša Pijade). Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”.

Želio sam zapravo da novim generacijama ne trujem mladost ponorima ljudske pameti. I da im ne stavljam pod nos podatke prema kojima je u tom paklenom ratu najviše u postotku stradao zapravo muslimanski narod. Ali nekima kao da nije bilo dosta krvi, pa nove vatre raspiruju i ustrajno prekapaju po starim grobovima. Kopaju i nove. Ne znam zaista zemlju na svijetu kao ovu našu, gdje se toliko i tako ustrajno barata kostima i gdje se njima licitira. I pitam se: dokle i koliko vjekova ćemo kosti premetati?! S kojom svrhom, s kakvim političkim motivima i ciljevima. Ostavimo, zaboga, već jednom kosti na miru. Poklonimo se nevino stradalim i zadržimo ih s ljubavlju u našim sjećanjima. ( … )

I na kraju, da se opet vratimo Krleži: “Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih. Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore. I na sve to ima jedna narodna: “Kad sila upre, pamet prdi.”

Zagreb, 26. svibnja 1991. (Izvor: Behar.hr)