Senja Perunović: ODGOVOR NA JEDNU MALU REAKCIJU

Povezani članci

• Hrvatski statisti u businessu ukapljenom krvlju
• Nastup BiH pred EU: Složni hor ili raštimovani orkestar
• ISKUŠENJA INDIVIDUALNOSTI
• Neki novi klinci
• Muzikantu Milo(k)radu!
• BiH hitno treba zakon o zaštiti okoliša

Foto: novayugoslavia.blogspot.com

Neistina da su se narodi mrzili i dalje ostaje— neistina.

Piše: Senja Perunović

Moram priznati da mi nije jasno zašto je tekst „Simpatično samoobmanjivanje gospođe profesorice“ napisan kao reakcija na moj prilog objavljen prije par dana.  Ima u tekstu „Simpaticno…“ kojekakvih tema i temica, historije, prijedloga i samoreklamiranja, ali nista o mom „fokusu“.

Daklem, što bi rekla Tanja T, da rezimiram,  u tekstu Obmanjuj me njezno,  naglašavam koliko je važno poznavati činjenice–da su odnosi među narodima Jugoslavije bili skladni.  Pitanje o uzrocima raspada izlazi na vidjelo iz te činjenice ali ja pitanje uzroka ne razrađujem.

U reakciji g. Darka Kacige Dubrovčanina spominje se da je je moj prilog objavljen na katolički Božić. Velikog mi čuda. Pa, zašto da ne?  Zar je zabranjeno na katolički Božiš (ili bilo koji drugi) razotkrivati neistine?   Datum je objavljivanja bio slučajan, iako nemam ništa protiv da se razumije i kao Božićno štivo. Tekst je, čak se može reći, u harmoniji sa Božićem, utoliko što podsjeća na principe mira i bratstva među ljudima.

U reakciji se daje drugačija (malo nejasna) interpretacija priče o liji. To je savim u redu. Priče i jesu zato da potaknu misao, pa onda i (različite) interpretacije.

Ali, u reakciji se najviše podgrijava historijski determinizam.

Međutim, nema predeterminirane historije.

Ponavlja se raširena zabluda da zato što se nešto dogodilo znači da se moralo dogoditi. (Zemlja se JEST raspala i rat se JEST dogodio, znači morali su se dogoditi.). To se može uzeti kao istina ako vjerujemo da je ljudsko djelovanje predeterminirano.  Ali ljudi su akteri sa sposobnšću da misle i biraju solucije.  Ni jedan dan nije unaprijed neizmjenjivo zadan; ljudsko djelovanje stvara momente, događaje, historiju.  Naivno je vjerovati da nije bilo mjesta u razvoju jugoslavenske krize kad se razvoj događaja prema ratu nije mogao preusmjeriti prema miru.  Posebno,  kad se uzme u obzir da narodi nisu priželjkivali ni raspad zemlje, niti su osjećali jedni druge kao neprijatelje. Svako pametan u politici mogao je to dobro iskoristiti.  Ali, nekima među njima trebao je rat.  „Pamet“ takvih drugačije radi.  Zato nije čudno što su takvi lansirali laži o mržnji i neizbježnosti rata.  Također, nije čudno što im je u velikom intersu da se te laži perpetuiraju.

Ako npr. pogledamo sadašnji trenutak u Hrvatskoj, možemo postaviti pitanje da li je negdje suđeno da HDZ dođe u poziciju da drži vlast u svojim rukama.  Niti je suđeno, niti on predstavlja ikakvu većinu u Hrvatskoj. Znači, potrebno je nekakvo djelovanje nekih aktera. Jedan takav vidljivi akter se ukazao u liku lažljivog MOSTa (kojeg g. Kaciga podržava, valjda slijedeći svoj, kako kaže, „civilizacijski a ne dogmatski antifašizam“ i smatra da je MOST „stvarna, oživotvorena senzacija nedavnih parlamentarnih izbora“).  A moglo je biti i drugačije.

Kaciga, kojeg se neistinitost iskaza uopće ne dotiče, odjednom je sav zajapuren u svojoj tobožnjoj brizi za (jednu) naciju. Zaboravljajući što je o njoj rekao par redaka ranije, kaže, ljuteći se na Jugoslaviju: “Evo dakle razloga za krvavi raspad SFR Jugoslavije, koja se hvalisala da je definitivno riješila nacionalno i socijalno pitanje na ovim prostorima: brutalna diskriminacija autohtonog življa SR Bosne i Hercegovine nepriznavanjem, jedino njemu!!!, prava na svoju bosansk(ohercegovačk)u naciju.“ Brutalna diskrimancija? Pa zašto onda, g. Kaciga, žalite za njom? Ali, to je samo usput.

I opet, potrebno je znati činjenice. U 1960-tima, ta je „hvalisava Jugoslavija“  željela dati status nacije narodu Bosne i Hercegovine.  Razvila se žučna diskusija; čula različita mišljenja. Protivnici naziva Bosanci bili su oni koji su tvrdili da bi se time izgubio identitet onih koji jesu Bosanci ali i Srbi, i onih koji jesu Bosnaci ali Hrvati.  Završilo se tako da se dijelu naroda koji nisu bili Hrvati ili Srbi, dodijeli status nacije sa nazivom Muslimani. Tako su, tek u Jugoslaviji, po prvi put u historiji, Muslimani dobili status naroda. (Da su mene pitali, Bosanci bi bilo rješenje, ili bosansko-hercegovačka nacija.  Međutim,  ne može se poreći „hvalisavoj Jugoslaviji“ da nisu probali.)

Očito je autoru jako stalo do tvrdnje da se Jugoslavija morala raspasti u 1990-ima.  Pa dobro, za trenutak, u svrhu ove diskusije, prihvatimo to.  I što sad?   Da li to mjenja neistinu u istinu?

Neistina da su se narodi mrzili i dalje ostaje— neistina.  Čisto i jednostavno.