Senja Perunović: Da li je Jugoslavija imala svemirski program? O lakovjernima i revizionizmu

Izdvajamo

• U zaključku možmo istaći da je Houston, we have a problem odraz svog trenutka, što je, dakako, na neki način osobina svih ostvarenja, jer umjetnost je u nekoj magičnoj svezi sa historijskim momentom u kojem nastaje. Ali Houston, we have a problem ima osobitosti kojima, u nekom drugom vrmenu, čini mi se, ne bi privukao veću pažnju, osim kao dokument svog doba. S druge strane, međutim, kao vjerodostojan proizvod metode falsifikata, film je za Našu goru i za ovaj trenutak pravi pogodatak.

Povezani članci

• Suljagić: Nije Erdogan problem već isključivost i zapjenjenost SDA
• Hrvatski apsurdi: Proustaško dekapitiranje zdrave pameti
• Zvonimir Nikolić: Čekanje boljeg
• ‘Čista dobit Napretka Future u 2017. iznosila je 1,4 milijuna kn, a za stipendije je izdvojeno samo 140.000 kn. Opet pitamo Topića: Gdje je novac?’
• Rušenje 11 najvećih mitova o Gazi, Hamasu i ratnim zločinima
• Gojko Berić: Bilans propadanja

Foto: Politika 

Značaj se filma zato može vidjeti u indirektnom razobličavanju revizionizma – porazne boljke našeg vremena u sferi spoznaje, i u tom smislu Houston, we have a problem vidim kao potencijalno izvrsno edukativno sredstvo; film, naime, može poslužiti kao koristan materijal za vježbanje kritičkog mišljenja. 

Postoje umjetnici koji vas svojom kreativnošću, nekom kozmički dubokom senzibilnošću, umjećem stila i mišljenja istovremno zateknu i uzdignu; zateknu značajem spoznaje koju otkrivaju, a uzdignu, neopisivim nekim duhom, do u sedmo nebo. Kad ste u njihovu drušvu, nikakav problem nije povjerovati npr. u zamišljene zmajeve o kojima pjevaju.  U zmajeve porijeklom iz imaginacije, zadnja pošta: srce; ili o onima koji, mudriji od svijeta, lebde nad njim (svijetom) zamišljeni.  Stanje je to kad je umjetnička istina – kako umjetnici rekli ne bi – veća od života.

Ali što je istina u proznoj stvarnosti početnih godina 21. vijeka?  Na primjer.  Koliko možemo vjerovati povjesničarima-revizionistima?  Brrr!  Koliko vjerovati desničarskim vladama koje nam mažu oči, pune uši, i mute mozak privlačnostima retrogradnih sistema, ne libeći se ni fašističkog?  Brrr!  Koliko možemo vjerovati pobornicima konačno ostvarenog “društva iz bajke” – “slobodnog tržišta” – i njihovim traktatima o superiornosti kapitalizma nad nekim društvom solidarnosti? Brrr!

A ipak, po svemu sudeći, “kolektivno” govoreći, skloni smo svemu tome reći: “Možda su u pravu. Možda je to prava istina. Možda su nas nekad previše lagali. Možda smo ranije bili naivni i ideologijom zavedeni.”  I tako počinjemo vjerovati tuđmanima, kolindama, vučićima, dodicima…

Ta je skupina postala znana po teorijama, kao i gadljikavoj realizaciji istih u svojim sistemima, s porukom da je Jugoslavija bila zločinačka zemlja, Tito diktator, a ustaše i četnci antifašisti.

Otkad su revizionisti uzeli stvari u svoje ruke, toliko toga je “otkriveno” da ne možeš vjerovati, a bome ne bismo ni smjeli tek tako uzeti zdravo za gotovo to njihovo “novo”.  Na bedastoću revizionističkih nebuloza kao i na bedastoću vjerovanja u njih najuspješnije upire satira.  Ona, srećom, postoji; u raznim vidovima i oblicima.  Ne tako davno, jedno zrnce zapazila sam ispred Studenstskog kuturnog centra u Beogradu gdje je stajao plakat koji (navodim po sjećanju) ističe: Naša je istorija za 32% istinitija!  U tom je duhu i geografski široko primjenjiva misao o “zemlji nepredvidive prošlosti”, kako jedan novinar aludira na, našem vremenu tako draga, izvrtanja povijesnih činjenica.  Iz Orwellove smo škole već naučili istinu da laž oslobađa.

Ovih se dana na filmskim platnima u većem dijelu bivše Jugoslavije vrti film koje je neka vrsta ismijavajućeg izazova gledaocima – kako građanima ove teritorije, tako i svijeta – zbog njihove podložnosti lažima. Film ima engleski naslov, Houston, we have a problem (Hjuston, imamo problem), ali naše je gore list. Redatelj je iz Slovenije, tema je naša (bivša Jugoslavija), a zajednički  je i problem: laži i njihov laki uspjeh među građanima slobodnog svijeta.

‘Docufiction’ (dokumentarna fikcija), kako redatelj definira svoj film Houston, we have a problem, (2016.), priča je o tome kako je u ranim 1960-tim Jugoslavija prodala Amerikancima svoj svemirski program za veliku masu dolara (milijarde su u pitanju); maltene, da nije bilo Tita, Amerikanci ne bi sletjeli na Mjesec.

Film je fascinantan, na neki način. Vrhunski izvedena montaža uspijeva gladaoca totalno uvući u svoju teoriju “nikad niste ni čuli za ovo što vam prikazujemo. Sve je istina. Tome svjedoče dokumenti, eksperti i čovjek koji je sve to preživio.”  Lako vas, drugim riječima, uhvate u mrežu, pokazat će se, mrežu neistina. Zato ne primjećujete da su glavni momenti dokazivanja, npr. pokazivanje tajnih dokumenata iz američkih izvora, ujedno najkraće scene “ikad”,  tako da ni slučajno ne možete vidjeti kakav je to zapravo dokument, svakako mu ne vidite cijeli naslov, a kamoli da dobijete ma i letimičan pogled u ono što u njemu piše o “vašoj” temi.

Zavaravanje

Glavna namjera filma je totalno zavođenje gledalaca (u čemu ima veliki uspjeh), ali ne zbog pukog zavođenja, i svakako ne zbog proizvođenja mita u njihovim glavama. Film je napravljen da nam pokaže kako nas je, zapravo, lako izmanipulirati, kako smo podložni povjerovati u ma šta ako postoji dobra kombinacija elemenata; npr. kao u ovom filmu, ako nas uvuku u priču pričajući o nečijem privatnom životu; pokažu nam nekakve, bilo kakve, bez veze sa glavnom tvrdnjom dokumente i arhivski materijal; intervjuiraju stručnjake bez referenci (kao što je u ovom filmu historičar), i sve se to začini s porukom o otkrivanju velike tajne o kojoj ranije nismo smjeli znati. Koristeći ovakve elemente i uz pomoć izvrsne montaže, Houston, we have a problem, lako će vas progutati i učiniti vjernikom svoje priče.  Film je, kako su neki pisali, ostao misterij i američkoj publici, jer reditelj Žiga Virc nije želio, nakon premijerne projekcije u New Yorku (Tribeca Film Festival, april 2016.), otkriti publici što je u filmu istina, a što namještaljka, ako išta i jest namještaljka.

Nauk: provjerite “novosti”

Ipak, reditelj Virc isitiče, i za to mu pripada veliko priznanje, da mu cilj nije da publika vjeruje ono što ima on/njegov film priča o jugoslovenskom super-tajnom svemirskom programu koji je Tito prodao Kennediju za milijarde dolara, nego da porazmisle zašto su tako jako skloni da prihvate bilo kakvu vrstu gluposti i konspirativne teorije kao istinite.  U fer pleju i kao nauk za filmski slučaj jugoslavenskog svemirskog programa, Žiga Virc savjetuje gledaocima da na Googlu provjere stvari.

Zastati i promisliti, uočiti jedan jedini neobičan detalj, u ovom filmu npr. onaj negdje na početku gdje stručnjaci pripremaju raketu, valjda za lansiranje, i podižu je drvenom motkom, može lagahno srušiti cijelu lažnu konstrukciju.  Kada kaže: “Hajde, za promjenu, budite kritički prema onom što vidite”, Vircov se poziv na veću opreznost gledalaca/građana može komotno primjeniti na tkz. prave istine koje liferuju revizionisti naših dana.

Ništa se pouzdano, pa zato ni valjano, ne može saznati iz filma Houston, we have a problem o periodu, ljudima, događajima o kojima govori.  U tome se uveliko razlikuje od filmova s historijskom temom na koje smo bili navikli i koje smo gledali da bismo bolje razumjeli određeno historijsko razdoblje,  pogledali “odvijanje historije”, vidjeli “kako je to onda bilo”.

Da bi se ovdje uočila filmska podmetaljka potrebno je imati na umu neke bazične informacije, npr. o tome da je Jugoslaviji u 1960-tima Italija bila najbliža NATO-u prijateljska baza, a ne Maroko, pa je Casablanca samo filmska referenca na tajnovitu, revolucionarnu, antifašističku potku koja dovodi Humphrey Bogarta i Ingrid Bergman u nježnu, sudbinski značjanu, ali neostvarivu vezu.

Za čitanje podmetaljke potrebno je i nešto zbrajanja i oduzimanaj, npr. godina kada je glavno lice priče (“lični apsekt”) prodalo svoju kuću današnjoj vlasnici konobe, i godina kada je “sve” počelo”.  Itd.

Ali ono što je najviše potrebno je zbrajati dva i dva iz logike kroz cijeli film; uočiti što scene zaista prikazuju, a što tobože prikazuju da bi podržale priču. Može li se npr. pokupiti podmetaljka da su se Ameri, uz svoju vrhunsku auto industriju, kao protuvrijednost za svemirski program, zaželjeli i zatražili auta iz Jugoslavije, mlade zemlje s mladom, tek u početnom razvoju automobiliskom industrijom koja je rađala svoj nedorasli prvjenac?

Osmjeh na licu? I treba. Ali isto tako treba odati priznanje autorima filma koji su tako vješto upakirali tu patku da izgleda sasvim vjerojatnom: Ameri traže od Jugoslavije protuvrijednost za nerealizirani svemirski program u vidu “Juga”!

Houston, we have a problem kao edukativno sredstvo

Houston, we have a problem nije moj “cup of tea”, ali njegova kvaliteta kao filmskog djela za sadašnji trenutak (u najboljem smislu riječi), i samo zajedno sa naputcima reditelja, nadilazi moj otpor prema ovom primjerku docufiction-a; što više, mogu zamisliti da će kritičari o njemu pisati možda i hvalospjeve.  Najveću njegovu slabost vidim u, za moj ukus, previše realističkom reflektiranju revizionizma, upotrebom do krajnosti razvijenih njegovih (revizionističkih) metoda falsificiranja (miksanjem dokumenta i falsifikata, fakata i puke laži), pa tako i u učinku prevare kao završnog svog produkta.  Iz ovakvog kuta gledanja proizlazi da je Houston-ov najveći zanatski vrhunac – njegov “uspjeh” – ujedno i njegova najslabija karakteristika.  Film, naime, ostavlja svoju prevaru da bude razotkrivena (za što, međutim, nema garancije da će se i dogoditi), baš kao što hrpetine  stranica i tvrdnji revizionizmom izvitoperenih povijesti čekaju  to isto.  Međutim, razlika je značajna.  Film je napravljen s ciljem da bude skoro kao vježba na kojoj će se gledaoci, građani, vježbati da razmišljaju zašto tako lako prihvaćaju koještarije kao istine.  Revizionistička praksa, s druge strane, očekuje da se koještarije iz njene kuhinje popiju kao prava istina, a propitivanje njihovih vjerodostojnosti ne dolazi u obzir, i ima se smatrati uvredom. Kome? Pa naravno, Domovini i Domoljublju.  Koji se, očito, pod teretom istine, vrijeđaju.

Značaj se filma zato može vidjeti u indirektnom razobličavanju revizionizma – porazne boljke našeg vremena u sferi spoznaje, i u tom smislu Houston, we have a problem vidim kao potencijalno izvrsno edukativno sredstvo; film, naime, može poslužiti kao koristan materijal za vježbanje kritičkog mišljenja.

Treba spomenuti da Houston, we have a problem ima vidljivih primjesa komercijalizama. Naravno, danas je to opće mjesto i za umjetnost, ali zato nije ništa manje pogubna tendencija, možda posebno za umjetnost. Reditelju su ugovorom, koji determinira (ne)otkrivanje istine, zavezane ruke. Osim priče koja se suštinski tiče i najveće svjetske sile, tu je, s domaćeg terena, filozof Slavoj Žižek, kojeg reditelj Virc, predstavlja otprilike kao najpopularniji, uz Melaniju Trump, slovenski izvozni arikal.  Dosljedan sebi, Žižek igra tu ulogu kad god ga to zatraže, a i češće.

Opasni aspekti varanja i docufiction

Ne čini mi se da docufiction dostiže, pa čak niti da može doseći, djela umjetnika iz prvog pasusa.  Što više, apstraktno gledajuci na taj žanr, nalazim da docufiction posjeduje opasne aspekte.  Evo zašto, na jednom konkretnom primjeru.

Već sutra se može desiti npr. da Jakov Sedlar, filmski perverznjak koji je između ostalog svojim dokumentarcem  “Jasenovac – istina” ustvrdio da je Jasenovac bio “radni logor” a ne tvornica smrti krvavog ustaškog režima za istrebljenje Srba, Židova, komunista i sličnih “neljudi”, ustvrdi nešto drugo. Naime, kada prođe proustaška ofanziva koju vodi sadašnja hrvatska vlast, može se očekivati da će svoj dokumentarac proglasiti filmskim poigravanjem s dokumentima, i tako svoju vulgarnu laž uzdići u docufiction. Brrr!

U zaključku možmo istaći  da je Houston, we have a problem odraz svog trenutka, što je, dakako, na neki način osobina svih ostvarenja, jer umjetnost je u nekoj magičnoj svezi sa historijskim momentom u kojem nastaje.  Ali Houston, we have a problem ima osobitosti kojima, u nekom drugom vrmenu, čini mi se, ne bi privukao veću pažnju, osim kao dokument svog doba. S druge strane, međutim, kao vjerodostojan proizvod metode falsifikata, film je za Našu goru i za ovaj trenutak pravi pogodatak.

U filmu Houston, we have a problem, scena za scenom se veže u priču o avanturama jugoslavenskog svemirskog programa. Ponavljanje, međutim, kao što znamo, nije magični stapić kojim neka trvrdnja postaje istina. Ono je mašina za bjelosvjetsko, na kraju krajeva ipak bezuspješno, zavaravanje.

Usprkos svemu, naime, na neke stvari čovje se ne može naviknuti.